Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

utorak, 18. ožujka 2014. Arhiva kolumne

"Oni kažu, a Ja vam kažem!"

Bez čitanja Svetoga Pisma – vjernik ne može naučiti čitati znakove Božje prisutnosti i teško da će znati usmjeravati se onim putovima koji će ga dovesti do sretnog i blagoslovljenog života
Foto: www.njuskalo.hr

»Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. 22Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’« (Mt 7, 21-23; usp.Lk 13, 25–27)

Kako shvatiti ove riječi? Jesu li to doslovno, Isusove riječi? Ili bi ih trebali gledati (čitati)  u kontekstu, povijesnom, literarnom...? Ne mislim se upuštati u raspravu o tumačenju Svetoga Pisma, nego me strah. Što da mi se dogodi da te riječi, kada dođe vrijeme za susret s Gospodinom, budu upućene meni? Da u susretu s Gospodinom čujem – Nikad te nisam poznavao! Nosi se od mene, ti bezakoniče!?

- Ali, Isuse zar nisam dolazio na misu? Išao na ispovijed i pričest? Molio se? Dijelio milostinju?

Kaže Isus, nemam razloga ne vjerovati da su to Isusove riječi, da će u kraljevstvo nebesko ući onaj koji vrši volju Njegova Oca. No, što je to volja Očeva? Isus daje odgovor da je to slušanje i izvršavanje Njegovih riječi. I sad dolazimo do problema.

Sve više uočavam da se svašta tumači kao Isusove riječi. Te nije Isus ovako mislio, te nisu evanđelisti tako mislili… To zbunjuje, priznat ćete.

Hoćemo li se moći opravdati da smo nešto učinili tako i tako jer su nam tako protumačili na vjeronauku ili u teološkim knjigama?

Zanimljivo, papa Franjo, Bog ga vodio svojim Duhom, u nedjeljnom je nagovoru 16. ožujka progovorio baš o toj temi – slušanju Isusove riječi. Prenosim Papin nagovor jer mi se čini izuzetno važnim i poticajnim:

U današnjem Evanđelju slušali smo o događaju Preobraženja. To je druga etapa korizmenog hoda: prva su kušnje u pustinji, prošle nedjelje; a druga Preobraženje. Isus "uze... sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu" (Mt 17, 1). Planina u Bibliji predstavlja mjesto blizine s Bogom i bliskog susreta s njim; mjesto molitve, gdje se boravi u Gospodinovoj prisutnosti. Po dolasku na goru Isus se pred učenicima preobrazio, pokaza im se obasjan sjajem, prelijep; a zatim se pojaviše također Mojsije i Ilija, koji razgovarahu s njim.

Lice mu je bilo tako sjajno i haljine tako bijele da je Petra to toliko zadivilo da je htio ostati ondje, malne zaustaviti taj trenutak. Uto se s neba začu glas koji proglašava Isusa svojim preljubljenim Sinom, govoreći: "Slušajte ga" (r. 5). To su važne riječi! Naš je Otac to rekao apostolima a kaže i nama: "Slušajte Isusa, jer je moj ljubljeni Sin". Neka nam te riječi ovaj tjedan ostanu urezane u pameti i srcu: "Slušajte Isusa!". I to ne kaže Papa, već to kaže Bog Otac, i to svima: meni, vama, svima, baš svima! To je kao neka pomoć za napredovanje na korizmenom putu. "Slušajte Isusa!" To se ne smije zaboraviti.
 
Taj je Očev poziv vrlo važan. Mi, Isusovi učenici, pozvani smo biti osobe koje slušaju njegov glas i ozbiljno shvaćaju njegove riječi. Da bi se slušalo Isusa, treba mu biti blizu, slijediti ga, kao što su to činila mnoštva iz Evanđelja koja su hrlila za njim putovima Palestine. Isus nije imao neku katedru ili stalnu govornicu, već je bio putujući učitelj, koji je prenosio svoja učenja, a to su bila učenja koja mu je dao Otac, duž putova, prelazeći udaljenosti koje nije uvijek bilo moguće predvidjeti i koje ponekad nije bilo nimalo lako prijeći. Slijediti Isusa da bi ga se slušalo. Ali Isusa slušamo također u njegovoj pisanoj riječi u Evanđelju.

Postavit ću vam jedno pitanje: pročitate li svaki dan jedan ulomak iz Evanđelja? Da, ne... da, ne... Pola-pola... Neki da a neki ne. Ali to je važno! Čitate li Evanđelje? To je dobro; dobro je imati malo Evanđelje i nositi ga sa sobom, u džepu, u torbi, i pročitati iz njega jedan mali ulomak u bilo kojem trenutku u danu. Ja u svako doba dana uzmem iz džepa Evanđelje i nešto iz njega pročitam, neki mali ulomak. Ondje je Isus i govori, u Evanđelju! Mislite na to. To nije teško, niti je nužno da budu sva četiri: nosimo sa sobom jedno od Evanđelja, malo Evanđelje. Neka Evanđelje bude uvijek s nama, jer je to Isusova riječ koja nam je dana da je možemo slušati.

Iz toga događaja Preobraženja želim izvući dva značajna elementa, koje ću sažeti u dvije riječi: uspon i silazak. Imamo potrebu za tim da se povučemo u osamu, da se uspemo na goru u prostor tišine, da bismo pronašli same sebe i bolje čuli Gospodinov glas. To je ono što činimo u molitvi. Ali ne možemo ondje ostati! Susret s Bogom u molitvi nas potiče da iznova "siđemo s gore" i vratimo se dolje, u ravnicu, gdje susrećemo mnogu braću opterećenu naporima, bolestima, teškoćama, neznanjima, materijalnim i duhovnim siromaštvom. Pozvani smo toj našoj braći koja su u nevolji donijeti plodove svog iskustva s Bogom, dijeleći s njima primljenu milost. I to je zanimljivo. Kada čujemo Isusovu riječ, kada slušamo Isusovu riječ i imamo je u srcu, ta riječ raste.

A znate li kako raste? Kada je se daje drugima! Kristova riječ raste u nama kada je naviještamo, kada je dajemo drugima! I to je kršćanski život. To je poslanje za čitavu Crkvu, za sve krštenike, za sve nas: slušati Isusa i davati ga drugima. Ne zaboravite: ovaj tjedan slušajte Isusa! I sjetite se ovoga o Novom zavjetu hoćete li to učiniti? Hoćete li to učiniti? Iduće nedjelje ćete mi reći jeste li to učinili: imate li mali Novi zavjet u džepu ili torbi kako biste čitali mali ulomak tijekom dana.

Čini li se teško sve ovo na što poziva papa Franjo? Nije zasigurno jednostavno, jer biti vjernik uopće nije u modi, a pogotovo nije lako ako čovjek želi ozbiljno živjeti onako kako traži Isus. I ne samo zbog okoline, kulture koja je duboko zaražena liberalizmom, otporom prema svakoj vrsti slobode za, nego zbog same čovjekove naravi, sklonosti da sve podređuje sebi i svojim porivima izbjegavajući pritom svaku moguću žrtvu i trpljenje.

No, vratimo se slušanju Isusove riječi. Kao što sam napomenuo, zbunjuje me to sve češće relativiziranje Isusovih riječi i svakojaka tumačenja smisla svetopisamskih tekstova. Moja mi „seljačka“ pamet govori da Isus nije bio šaljivdžija, niti neozbiljna osoba koja bi svako malo mijenjala mišljenja. Također, sasvim mi se logičnim čini da Evanđelisti također nisu bili neki neozbiljni likovi koji bi se igrali riječima stavljajući ih u Isusova usta onako – „odokativno“. Nekako sam uvjeren da im je itekako bilo stalo i da im je bilo smrtno važno da svaka riječ Evanđelja bude istinita i točna.

U tom kontekstu, ako tako stvari postavimo, a meni se čini da je to dobar put da se „čuje Isusa“ , moramo čitati što piše u Evanđeljima i ne smijemo sumnjati u Isusove riječi koje su tamo navedene. One ne trebaju neka druga mišljenja, nego su posve jasna. Pa tako, ako Isus kaže – Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (usp. Mt 5, 43-48), onda to doslovno znači da moramo oprostiti onima koje smatramo svojim neprijateljima ili nismo Isusovi učenici.

Također, Isus kaže – Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. (usp. 7, 21-26).

Primjera ima mnogo u Evanđeljima. Je li Isus mogao biti jasniji? Treba li sad dodatno tumačiti što je zapravo Isus mislio? Ne znam, ali meni se čini da bi to bilo zapravo na neki način svetogrđe. Jer koji čovjek ima pravo Isusove riječi mijenjati i tumačiti nekako drukčije nego su one napisane? 

Što više razmišljam o svemu to više mi je jasnije da tu nema mjesta nekakvom „filozofiranju“, nego se radi o jednostavnoj dilemi – ili ću slušati što mi Isus govori ili ću se oglušiti na Njegove riječi.

Pa tako, ili ću ići na pričest nedjeljom, iako nisam oprostio nekome tko me povrijedio, ili ću poslušati Isusa i dat sve od sebe ta tom čovjeku oprostim, suočim se s njim i tek onda izmiren stati pred svog Boga u svetom nedjeljnom Susretu.

Nije to lako. Sigurno nije. Ali Bog daje snagu onima koji se pouzdaju u Njega. Koji se usude prepustiti mu svoj život. To nije lako.

Koliko puta sam se uhvatio u molitvi da zapravo molim jedno, a u sebi osjećam drugo. Na primjer – molim se da Bog upravlja mojim životom, da me usmjerava, a u isto vrijeme osjećam da zapravo nemam povjerenja da taj isti Bog zna što je najbolje za mene i koji životni putovi i odluke me mogu dovesti do blagoslovljenog života za sebe i moje bližnje.

Ta ranjenost nepovjerenjem u Boga koju je zmija posijala u čovječje srce u edenskom vrtu, ne zacjeljuje samo tako. Zahtijeva obilje Božje milosti, ali ponajprije čovjekove otvorenosti da dopusti Bogu da ga zacijeli.

Kaže Isus - Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu! (Usp. Mt 7,7-11;  Lk 11,1-13).
Ne može biti jasnije, zar ne?

Za kraj, što napisati? Treba čitati – znao nam je u osnovnoj školi reći naš učitelj hrvatskog jezika i pjesnik Đuro Jelavić. Bez čitanja čovjek se ne zna izražavati, slabo je pismen. Isto tako bez čitanja Svetoga Pisma – čovjek lako duhovno zakržlja, a onda je lak plijen lukave zmije. Bez čitanja Svetoga Pisma – vjernik ne može naučiti čitati znakove Božje prisutnosti i teško da će znati usmjeravati se onim putovima koji će ga dovesti do sretnog i blagoslovljenog života. Bez Boga – čovjekov život je pakao.

Da biste komentirali, prijavite se.