Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

ponedjeljak, 10. ožujka 2014. Arhiva kolumne

Papa Franjo, proljeće Crkve i utvrđivanje gradiva

Isus u jednoj svojoj prispodobi upozorava da mudar čovjek zna procijeniti kada se treba povući i zatražiti primirje, a kada se upustiti u boj s neprijateljem. Jer ulog počesto zna biti neizmjerno veći nego se to čini ili mi to vidimo i razumijemo u datom trenutku i okolnostima.
Foto: www.londonperfect.com

Pročitah intervju pape Franje za talijanski list Corriere della Sera. Spominje se riječ Franjomanija. Zanimljivo je značenje riječi manija. U najblažem tumačenju, manija označava neumjereno, pretjerano oduševljenje za što, ili sklonost prema čemu. Savjest mi, i prije nego sam tražio, šalje, poput nekog špijuna, izvješće o stanju manijâ u mom životu. Nije strašno, ali potiče na oprez. Neprijatelj nikad ne spava – bila je nekad omiljena izreka. A tko nema neprijatelja? Danas zapravo broj neprijatelja postaje kriterij da je čovjek koliko toliko ostao samostalan, sposoban kritički prosuđivati, a ne bezrezervno prihvaćati što mu serviraju „krojači javnog mnijenja“.

Raduje me ovo vrijeme. Toplina sunca koja se natječe s hladnoćom vjetra za našu ljudsku pažnju. Nas ozbiljnih ljudi, stalno u žurbi, zamišljenih, umornih, zaljubljenih, srditih, bijesnih, prevarenih, bolesnih, zdravih… Zvoni telefon, susjed mi javlja da je umro zajednički poznanik. Mlad čovjek. Zvukovi iz opere Carmen, koju slušam u pozadini dok ovo pišem, postaju tugaljivi… A mislio sam pisati o proljeću Crkve… Što bi podrazumijevalo da je postojala, ili postoji zima Crkve.

Čujem zvona… Zamislite samo – tolika stoljeća zvona, taj jednostavan predmet, opstaje, njihov zvuk svet i lijep. Danas zvona počinju smetati ljudima. Posebno u gradskim četvrtima. Nekima, jer njihov zvuk nije „politički korektan“, drugima jer ih u rano podne budi iz sna nakon cijelonoćnog partijanja. Što god ta riječ značila. No, kako da ja, koji volim zvona jer me podsjećaju na najbitnije događaje u životu, razumijem ljude kojima su zvona samo još jedan izvor buke uz tolike druge? Nikako. Zato je najbolje ne pokušavati. I dovesti se u situaciju suca. Kao što sam učinio malo prije u tekstu.

Djelujem vam rastreseno u dosad napisanom? Tako se i osjećam. Znate onaj osjećaj kad vam se sve čini besmislenim? Ako se razumijemo, tada znate da u pozadini toga stoji zapravo nemogućnost da povežemo odjednom puno različitih pojava u neki smisleni okvir. Da im damo tumačenje, mjesto u nekoj od „ladica našega života“. Takvi smo mi ljudi. Volimo imati red. Težimo redu, sustavu. Okviru. Sve što ne možemo „uokviriti“ doživljavamo kao „neprijateljsku silu“ s kojom se treba suočiti ili „dati petama vjetra“.  Nažalost ili na sreću, ti naši „neprijatelji“ ne odustaju, tako da se jednom moramo suočiti s njima bilo svojevoljno, bilo stjerani u kut.

No, nije svaki bijeg znak kukavičluka. Ne nipošto. Isus u jednoj svojoj prispodobi upozorava da mudar čovjek zna procijeniti kada se treba povući i zatražiti primirje, a kada se upustiti u boj s neprijateljem. Jer ulog počesto zna biti neizmjerno veći nego se to čini ili mi to vidimo i razumijemo u datom trenutku i okolnostima.

Zato je dobro imati saveznika. Preporučam onoga koji se naziva Vjerni. Ne bez razloga. Svi drugi mogu, svjesno ili uslijed slabosti, iznevjeriti, ali Bog Isusa Krista, Bog je vjeran. On ostaje.

Ponekad se doista čini dalek, zaboravljiv, neosjetljiv na našu patnju. Razumljivo je. Sjetimo se samo svog djetinjstva i našeg odnosa spram roditelja – nismo se zamarali njihovim razlozima. Mi smo si bili na prvom mjestu i svijet se vrtio oko nas. A roditelji – oni su trebali služiti. I samo to.

Zar nije život predivan? Tako je sve čudesno stvoreno, posloženo. Ne možeš, a da se ne diviš toj veličanstvenoj harmoniji koja je svuda oko nas. U pogledu, osmijehu, već spomenutoj toplini sunca, plesu trave na vjetru ili pak veseloj pjesmi vrabaca koji su se u borbi s okrutnom zimom i nestašicom hrane izborili za još jedno proljeće.

Gledao sam ih danas. Te male skakutavce. Tako puni radosti. One iskrene životne radosti kakvu smo mi ljudi kadri otkriti još samo u smijehu malog djeteta. Iako i to sve manje. Jer dijete je teret. Život postaje još samo jedan od niza „artikala“ na polici tržišta s čije je deklaracije čovjek izbrisao svojstvo – svet. Neki važni ljudi su nam lijepo protumačili da ti epiteti smetaju razvoju i napretku. Malo se rugam. Ne očajavam. Još uvijek ne, jer ipak imamo slobodu odlučiti hoćemo li ili ne vjerovati tim prorocima napretka.  

Za kraj – odlučio sam se za jednu šalu:
Utvrđivanje gradiva

Seoski župnik svake nedjelje od riječi do riječi pročita istu propovijed. Vjernicima je konačno dojadilo slušati iste riječi, pa njihovi predstavnici odlučiše požaliti se biskupu. Po biskupovoj želji generalni vikar je trebao osobno ispitati kako stvari doista stoje.

Jedne nedjelje nenajavljeno dođe u crkvu i sakri se iza stupa. Nakon mise okupi vjernike koji su se žalili i s njima ode u sakristiju. Pred župnikom ih upita:
- Je li svećenik i danas doslovce ponovio istu propovijed?
- Jeste li namjerno opet ponovili istu propovijed? - sada generalni vikar upita župnika.
- Naravno da sam je namjerno ponovio. A mogu li ja sada njih nešto pitati? - dometnu župnik.
- Pitajte! - reče mu vikar.
- Tko od vas, dragi moji vjernici, znade ukratko izreći glavne misli iz moje današnje i više puta ponavljane propovijedi?
Nastade műk, a, pošto nije dobio nikakav odgovor, župnik objasni uvaženom gostu:
- Prečasni, sada razumijete zašto ponavljam jednu te istu propovijed – ne mogu ići dalje dok vjernici ne svladaju staro gradivo!

P.S. Ne zaboravite se smijati! Smijeh liječi. Kadar je rastjerati sve oblake nad životom, pobijediti svaki strah, ispuniti snagom i mirisima nade!

Da biste komentirali, prijavite se.