Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

četvrtak, 11. srpnja 2013. Arhiva kolumne

Poganima ne idite! Najprije k izgubljenim ovcama Crkve!

"Sve sam vam već rekao! Zar vam nisam rekao da ću vam poslati Branitelja koji će vas upućivati u ono što sam vam govorio? Pa opet ništa od vas, kao da ste gluhi."

U današnjem misnom čitanju (10. srpnja, op.u.), u Evanđelju, evanđelist nam opisuje način na koji je Isus provodio evangelizaciju. U kratkom opisu, čitamo kako Isus daje svojim učenicima vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć, a zatim ih šalje na put s uputom da ne idu k poganima  i ni u koji samarijski grad, nego radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova s jasnom zadaćom da propovijedaju da se približilo kraljevstvo nebesko (usp. Mt 10,1-7).

Čitajući te retke, čine mi se vrlo aktualnima. Naime, živimo u Godini vjere, no još više, u Crkvi se u zadnje vrijeme često puta može čuti  govor o reevangelizaciji i novoj evangelizaciji koja nije usmjerena na nekrštene, nego upravo na same članove Crkve.

Za Godinu vjere pripremljeni su razni dokumenti i programi, kao i za novu evangelizaciju, no nekih velikih uspjeha nema. Ili se, barem meni, tako čini. Ne želim omalovažiti silne napore, trud i ljubav koji su uloženi u pripremu tih, da se izrazim popularnom riječju, projekata. No, sudim iz, vlastitog životnog iskustva, a onda i iz konkretne stvarnosti obilježene ratovima, mržnjom, korupcijom, kriminalom svih vrsta, izopačenostima… Kao da svakim danom svijet i društvo postaju sve više okovani zlom.

Zasigurno, nije lako dati odgovor na pitanje kako promijeniti svijet da postane mjestom dobra i dobrih ljudi i zasigurno da nije jednostavno odgovoriti na pitanje gdje su u svemu tome Crkva i vjernici. I svaki pomak na bolje, svako dobro djelo je veliko i važno, no nešto nedostaje. Nedostaje ta iskra koja bi promijenila cijeli svijet kao što je to već jednom učinio Isus sa svojim Evanđeljem.

Što to Crkva može dati današnjem čovjeku da On ponovno otkrije tu zaraznu snagu Dobra kojoj se ne može oduprijeti ni jedna duša, jer je to Dobro njezin dom, mjesto gdje jedino može osjetiti radost i smisao?

Tiskaju se knjige, otvaraju web stranice, grade nove crkve, održavaju seminari, tribine, podjeljuju se sakramenti, propovijeda…

I nije to beskorisno i bez ploda. Upravo suprotno – Crkva se obnavlja. Duh Božji nas liječi, podiže, usmjerava… Ali nekako sporo i kao da su sile tame nadmoćne. Taman kad čovjek pomisli – uspio sam, uspjeli smo, Laž se naceri i zaskoči nas svojom dijaboličkom dosjetljivošću na koju ostajemo bez riječi, obeshrabreni, poniženi, pomalo dotučeni, stjerani u okove bespomoćnosti i straha.

- Što nam je činiti, Gospodine?
- Sve sam vam već rekao! Zar vam nisam rekao da će sve proći, samo će moja Riječ ostati? Zar vam nisam rekao da ću vam poslati Branitelja koji će vas upućivati u ono što sam vam govorio? Pa opet ništa od vas, kao da ste gluhi.

Ispada smiješnim ovaj moj zamišljeni razgovor s Isusom, no s druge strane, nisam siguran da ga i vi niste barem jednom vodili.

Da ne duljim, čini mi se da je rješenje svakog problema uvijek u jednostavnosti metoda i sadržaja. Isus je svoj evangelizacijski plan vrlo jasno, kratko i jednostavno izložio učenicima – davši im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć, poslao ih je da propovijedaju da se približilo kraljevstvo nebesko, pa tko se obrati spasit će se, a tko ne, osudit će se na propast.

A, zar mi nismo ti Isusovi učenici? Zar nama nije dao vlast nad nečistim dusima: da ih izgonimo, liječeći svaku bolest i nemoć i zar nam nije poznata Isusova Radosna Vijest o kojoj bismo trebali ljudima govoriti i životom ju svjedočiti? I zar to nije ono što je najpotrebnije za obnovu same Crkve, a onda i cijelog društva? Koji čovjek može ostati ravnodušan na Isusovu Radosnu Vijest kad mu je navijestimo s ljubavlju i potpunim predanjem? Pa čemu onda strah i ukočenost, tromost i malodušnost?

Da bi Crkva mogla biti sol zemlje i svjetlo svijeta, mora samo početi ljubiti čovjeka, potpuno i bez ikakve zadrške. Poput Isusa. Crkva se ne smije toga bojati, jer strah ubija ljubav. A bez ljubavi nema nove evangelizacije.

Papa Franjo nam je u tome velik uzor i primjer. Nedavno je pohodio otok Lampedusa  gdje se susreo s našom braćom i sestrama iz Afrike koji u potrazi za dostojanstvenim životom bježe iz ratom, siromaštvom i represijom svake vrste zahvaćenih zemalja. A mnogi su na tom putu poginuli, utopivši se u vodama nemirnog mora. Predslavio je i svetu misu i izrekao homiliju koju Vam od srca preporučam. Pročitajte je na slijedećoj poveznici:  http://www.zg-nadbiskupija.hr/dokumenti/rijec-svetog-oca/papina-homilija-na-lampedusi .

Ljubav, bezuvjetna Božja ljubav na križu, otkupila je svijet, svakog čovjeka. Izgradila je trajan putokaz za povratak u kuću Očevu, a nama, Crkvi, dala poslanje da vijest o tome priopćimo svakom čovjeku, upoznamo je s njegovom slobodom.

Ljubav bez slobode ne može! Zato ne smijemo se tjeskobno brinuti zbog ljudske slobode koju čovjek može i zlorabiti. Pustimo Ljubavi da odradi svoje! Ljubav je domišljata! Da ne ponavljam Pavlov Hvalospjev ljubavi, ali možete ga pročitati na slijedećoj poveznici: http://biblija.ks.hr/search.aspx?pojam=Hvalospjev%20ljubavi.

Od srca Vas pozdravljam!
 

Da biste komentirali, prijavite se.