Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

utorak, 16. srpnja 2013. Arhiva kolumne

Potemkinova sela

Ali, što će se dogoditi kad se jednog dana pojavimo pred Carem kojem ni jedno naše Potemkinovo selo neće moći sakriti naše promašaje i grijehe?
Foto: www.sxc.hu

Za one koji još nisu čuli za ovu frazu, na početku kratko objašnjenje iz sveznajuće Wikipedije:
„Potemkinova sela je fraza, koja označava nešto - što u stvarnosti ne postoji, već postoji samo kao privid i opsjena. Ova metafora nazvana je po ruskom vojskovođi i knezu Grigoriju Aleksandroviču Potemkinu, koji je u vrijeme Rusko-turskog rata 1787.-1792. postao namjesnik novoosvojenih krajeva ( Krim i priobalje Crnog mora). Potemkin je tada po opustjelim stepama južne Rusije dao sagraditi pored puta (kojim je carica Katarina II. sa svojom pratnjom imala kretati) lažna sela kulise, sa lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je obmanuo caricu Katarina II., koja je prolazeći tuda 1787. na svom putu za Krim, vidjela lažnu sliku brze i uspješne obnove kojom je rukovodio Potemkin.“

E, zašto sam se ja sjetio te fraze? Kriv je kolega s posla i šveps. (Po novom hrvatskom pravopisu je, čini mi se, dozvoljeno kao ispravno, pisati strane riječi i izraze onako kako se izgovaraju. Ispričavam se ako sam u zabludi.) I tako raspravljam ja s kolegom oko sadržaja moje zadnje kolumne koju je on protumačio kao malo „žešću“ kritiku Crkve oko čega se nismo složili, jer čovjek kritizirajući druge uvijek zapravo kritizira ponajprije ono što nije u redu u njemu samome. I to nije sad neko lažno posipanje pepelom, nego je to istina. Ako vas život još nije naučio toj lekciji, zasigurno hoće. Naravno, iznimke postoje, ali one samo potvrđuju pravilo. Smijat ćete se, doduše gorko, sami sebi kako ste nekad s lakoćom kritizirali nekoga ili neku pojavu, a sad ste i sami akter iste. No o tome možda u nekoj od idućih kolumni na temu skromnosti.

S kolegom smo se na kraju složili da nisam ništa lošega mislio u zadnjoj kolumni i da sam u nekim dijelovima na tragu toga da budem u pravu. Što opet nije rezultat mojih velikih umnih sposobnosti, nego rezultat stvarnosti i istine. I tako sučeljavajući argumente, na pamet mi pade fraza – Potemkinova sela. I rekoh – odlična ideja za slijedeću kolumnu koju moram napisati prije odlaska na godišnji odmor kojeg po običaju provodim na nekoj europskoj baušteli! Sad konačno kao punokrvni Europejac.

Kad sam već spomenuo Europu, moram vam priznati da me pretprošla kolumna pod naslovom „Europska unija je čudo“, koštala velikog ukora mog dragog nećaka, kumčeta i kuma koji bi mi, da može, odmah stisnuo dislajk. Sva sreća pa Laudato nema te mogućnosti, jer bi vjerojatno tih dislajkova bilo barem tri puta više nego lajkova koje ste mi dali za dosadašnje kolumne. (Molim odgovorne na portalu da ni ne pomišljaju na uvođenje te mogućnosti, jer bih ubrzo mogao postati kolumnist namber van u Hrvatskoj po broju dislajkova.)

No, da ne ispadne da me ljudi samo kore i dislajkaju zbog sadržaja mojih kolumni. Ima ih koji vole pročitati moje umotvorine. Nekima posluže kao nadahnuće, neke zabavim umotvorinama, a neki možda razmišljaju o doktorskoj disertaciji kojoj bih poslužio kao slučaj. To su uglavnom doktori psihologije. Šalim se. Hvala vam na svemu od srca! Svaki put kad sjedam za komp, ponekad mi je to prava muka jer ne znam odakle početi, sjetim se da ima vas koji sad već znate raspored objavljivanja mojih kolumni i s pravom ih očekujete na vrijeme. To me, najčešće, natjera da započnem pisati pred ponoć i završim u rane jutarnje sate na dan kad kolumna mora biti objavljena. I iako se taj dan osjećam poput zombija, ponosan sam na sebe što nisam zakazao.

Zakazati. Eh, gadne li riječi za naš ego. Tko od nas voli priznati drugima, ili barem sebi, da je u nečemu zakazao? Nitko. Ili tek rijetki, a ti još očito nisu naučili životnu lekciju koju sam spomenuo u gornjim redcima. Roditeljima je teško priznati da su zakazali u odgoju vlastite djece, supružnicima, učiteljima, političarima napose, ukratko rijetki nemaju problema s vlastitim egom. I što obično činimo kad se suočimo s kritikom savjesti da smo negdje zakazali? Najčešće popustimo egu i bacimo se u izgradnju vlastitih Potemkinovih sela, maski i kulisa kojima prekrivamo vlastite neuspjehe i grijehe. Barem za to vrijeme dok carica (savjest, šef, supružnik, prijatelj, susjed, poznanik, mediji…), ne prođe kraj nas, naše blizine.

Ali, što će se dogoditi kad se jednog dana pojavimo pred Carem kojem ni jedno naše Potemkinovo selo neće moći sakriti naše promašaje i grijehe? O tome najčešće ne razmišljamo, a morali bismo! Jer kad bismo energiju koju ulažemo u održavanje privida o „uspješnom i sretnom životu“ uložili u borbu protiv sebičnosti koja nas prisiljava na stavljanje uvijek novih maski na naša lica i gradnju vlastitih Potemkinovih sela, bili bismo doista u prilici život proživjeti kao sretni i uspješni ljudi.   

Jednostavno, zar ne? Možeš mislit! Tko bi od nas odabrao križ radije od osjećaja da je u modi, da je in? I naravno da je onda lakše posegnuti za maskom, nego se suočiti s istinom, s osjećajem odbačenosti i prijezira koji nerijetko prati takvu odvažnost.

No, ponavljam, što kad jednom stanemo pred Cara kojemu se ništa sakriti neda? Kaže Isus na jednom mjestu u Evanđelju, bit će plača i škrgut zubiju.

Svima ugodan odmor! Odite na more, ak' možete. Ja ga baš nisam volio, ali voli ga moja žena, a to je bilo dovoljno da ga i ja zavolim. Ako ni zbog čega, onda barem zbog toga da i tu ne zakažem. Lijepo je živjeti! Doista lijepo! Bože kako si ti to sve divno zamislio! Baš si faca i imaš stvarno nenadmašan smisao za humor! Deus ludens!

Da biste komentirali, prijavite se.