Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

petak, 10. svibnja 2013. Arhiva kolumne

Specijalna prilika

Gledam je zabrinutu kako me tužna gleda dok bolestan ležim u krevetu. Gledam je kako mi već po stoti put pokazuje kako se piše koje slovo dok ja nezainteresirano gledam u crvenu ljutu papriku koja se obješena suši iznad krušne peći.

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak u rižinom papiru i reče: "Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno." Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku. „Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New York-u, prije otprilike osam ili devet godina. Nije to nikad upotrijebila . Čuvala je to za neku specijalnu priliku. Dobro... Ja mislim da je sada prigodna prilika za to". Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati - na pogrebu. Njegova žena je umrla… Okrene se prema meni i reče: "Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan".

Nakon ovakvih priča čovjek se zamisli. Čak donese i neku odluku da će od sada više vremena posvetiti sebi i svojim najbližima. I s takvom odlukom ode na počinak. Ujutro ga probudi zvono budilice, sjeda u auto, žuri na posao s kojeg se mrtav umoran vraća u svoj dom, svojoj obitelji, ako je ima. A odluka od jučer? Nažalost, a ponekad i na sreću, ovisno o karakteru odluke, ljudi smo zaboravljiva bića.

Pa ipak, ne bismo li trebali malo više voditi računa o tome kako živimo svoje živote, kako ih dijelimo s najbližima? Ako ih uopće dijelimo? Žalosno, ali najduži razgovor sa svojim ocem imao sam sjedeći uz njegov odar nekoliko sati prije ispraćaja na put u vječnost. Nije mi mogao odgovoriti iako sam imao osjećaj da sjedi kraj mene na tvrdoj klupi u mrtvačnici, da me gleda svojim nebesko plavim očima i da mi se smiješi onim svojim tugaljivim osmijehom kakvim se uglavnom smijao. A bezuvjetno me volio moj japa. Tako sam ga zvao.

Zašto vam ovo pišem? Želim vas podsjetiti da se uskoro, tradicionalno druge nedjelje u svibnju, 12. svibnja ove godine, obilježava Majčin dan. Kao osnivačica današnjeg Majčinog dana slovi Anna Marie Jarvis. Ona je u Graftonu 12. svibnja 1907. u nedjelju nakon druge godišnjice smrti svoje majke osnovala Memorial Mothers Day Meeting. S 500 bijelih karanfila izrazila je svoju ljubav prema preminuloj majci i u mjesnoj ih je crkvi dijelila drugim majkama. Posvetila se inicijativi za osnivanje službenog državnog praznika u čast majki, pišući pisma političarima, gospodarstvenicima, svećenicima i ženskim udrugama. Već 1909. majke su u 45 država SAD slavile majčin dan. A danas se on obilježava diljem svijeta.

Danas kad nazovem svoju mamu, znam da će mi ispričati uglavnom stare priče, no to i nije važno. Važno je da joj čujem glas. I dok mi ona priča o kukuruzu kojeg će posaditi sad kad joj je susjed izorao njivu, u meni se rađaju sasvim druge slike. Gledam je kako se noću budi da bi me malenog nahranila; kako me uspavljuje, snena i izmučena od cjelodnevnog napornog rada na njivi, kako bdije i pazi da se slučajno ne bih ugušio dekicom kojom me pokrila prije spavanja.

Gledam je zabrinutu kako me tužna gleda dok bolestan ležim u krevetu. Gledam je kako mi već po stoti put pokazuje kako se piše koje slovo dok ja nezainteresirano gledam u crvenu ljutu papriku koja se obješena na konac suši iznad krušne peći. Gledam je kako pješači deset i više kilometara do autobusne stanice kako bi me posjetila u bolnici i doma se vraća popodne posve na tašte jer si ne može priuštiti sendvič. I mogao bih još nabrojati barem tisuću slika koje mi se vrte u glavi i preplavljuju srce dok slušam majčin glas preko telefona i njene znane mi priče, no shvatili ste poantu...

Žrtva i ljubav. Nerazdvojni, jedno bez drugoga ne postoji. I ako nas netko bezuvjetno voli, onda su to naši roditelji. Ma što mi mislili, oni nas bezuvjetno vole. Dio smo njih samih. I ne treba njima naša velika zahvalnost, skupocjeni darovi, časti i priznanja. Oni to sve već imaju u nama. Od prvog trenutka kad su se susreli naši pogledi. Od trenutka kad su saznali da će ih novo jedinstveno biće majkom ili ocem zazvati. Mi smo njihovo najveće postignuće i nagrada.

Dragi čitatelji, ako imate žive roditelje i ne živite s njima, ove ih nedjelje obavezno posjetite. Ne morate im ništa donijeti. Dovoljno je da vas vide, čuju vaš glas i osjete da ste tu za njih. Na odlasku zamolite ih blagoslov i javite im da ste sretno stigli svojoj kući. Ako pak živite s njima, pokažite im da ste zbog toga sretni. Ako nažalost nemate nekog od svojih roditelja ili možda oba, odvojite trenutak samoće i pogleda uprtog u Nebo, porazgovarajte s njima. Oni će vas čuti.

I zapamtite – ne postoje neki specijalni trenuci, naprotiv, svaki je trenutak u životu specijalan.

Da biste komentirali, prijavite se.