Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

nedjelja, 20. travnja 2014. Arhiva kolumne

Sve je lako, ako vidiš koliko te ljubim! Sretan Uskrs!

Uskrs. Kako li sam mu se samo radovao kao dječak. Svi smo bili u obitelji na neki način posebna raspoloženja, a vrhunac je naravno bila misa bdijenja, odlazak ka križu i blagoslov jela, a i vuzelnice i kuburaši su dali tom događaju poseban štih.
Foto: www.hkv.hr

Danas, pomalo sa sjetom gledam na te dane kad su moji zagorski bregi odjekivali pjesmom, čuo se žamor ljudskih glasova i sve je nekako odisalo životom. Isusek je uskrsnul, stal je z groba, pobedil je smert! Zlo nam nič nemre, smert nema zadnju reč v našem životu!

Danas, moji su bregi pusti. Još uvek ima nešto ljudi i još uvijek se čuju glasovi, vide žene i bake u rupcima kako idu ka križu na blagoslov košar, pisanic, kobas, šunk, ali sve je nekako tiho, tiše…

Velika je subota dok ovo pišem. Isus u grobeku spi. Marija naša Mati kraj njega suze li. Pomalo mi i suze naviru nad sjećanjima. Ne znam jel radost ili tek strah. Strah da budu moji bregi jenput ftihnuli, da ne bu se više čul plač deteta malog, nit bu mamica mela komu popevati pesmicu za laku noć.

I nisu samo moji bregi tiši. Tišina je sve gorča nad cijelim svijetom. Milijarde, bogati „filantropi“ troše da bi zaustavili dječji plač, da bi uništili život u majčinoj utrobi, da bi ženu spriječili da osjeti radost majčinstva, toplinu tijela od njenog tijela, otkucaje srca od njezina srca. A isto tako i muškarce da osjete što to znači držati u rukama život, dar koji ničim nismo zaslužili pred kojim tek možemo kleknuti i briznuti u plač zahvalnosti za neizmjerno Božje povjerenje.

Isusek u grobeku spi, a Marija naša Mati kraj njega suze li…

Često se pitam – Bože čime sam zaslužio tvoje povjerenje, zbog čega sam to tako blagoslovljen Tvojom blizinom, tvojom očinskom pažnjom i ljubavi? I ne nalazim drugi odgovor doli ljubav. Ona ista koja je bila spremna prihvatiti poniženje, mučenje, križ i smrt.

Bio sam na zagrebačkoj prvostolnici na obredima Velikoga petka koje je predvodio naš nadbiskup. Homiliju je izrekao biskup Ivan Šaško. Ne znam jeste li je pročitali ili bili na obredima, ali izrekao je prelijepe misli upravo o tome. O bezuvjetnoj Božjoj ljubavi. Preporučam Vam pročitati cijelu homiliju, a ovdje izdvajam nekoliko misli:

„Kristov je križ, prema svim ljudskim mjerilima, završna postaja. I trpljenje, kako prije, tako i u našemu dobu, za sve je ljudske mogućnosti nepromjenjiva stvarnost. Zbog toga se iz dana u dan javljaju ideologije, razvijaju planovi, grade pogoni, nude posredništva koja tako rado prekrivaju tu istinu. Ta ista sredstva pokazuju koliko smo sposobni nanijeti bol i smrt, a koliko nesposobni obnavljati život. Do nepodnošljivosti uznemiruje istina da u svijetu postoji snaga koju čovjek ne može nadzirati i koju nitko, baš nitko od nas ne može izbjeći. To proturječi i u trajnoj je napetosti s pogrješno shvaćenim napretkom i sa suvremenim iluzijama o svemoćnosti, po kojima ne trebamo Boga i po kojima je Bog suvišan.“
(…) „Braćo i sestre, večeras smo pred pitanjem na koje svatko mora odgovoriti, da bi mogao živjeti; da ga ne zgnječi teret života: Što je istina? Mi smo došli kleknuti i prihvatiti zagrljaj koji nam daje Bog u svome raspetom Sinu. Tu je istina; istina je križ na ramenima, nošen, podnošen, trpljen, podijeljen s drugima i konačno – uskrsnuo.
U svome životu otkrivamo tu objavu: onomu tko zagrli križ Bog daje snagu uskrsnuća. I dok vjernici svih religija zazivaju Boga u svojim kušnjama i trpljenjima, sada smo kao kršćani okupljeni pred Bogom u patnji njegova Sina, sa sviješću da je križ najčistija slika koju nam je Bog podario o sebi i o nama.
'Da bih znao tko je Bog, trebam samo kleknuti podno križa.' (Karl Rahner) Tamo vidim čovjeka koji ne traži ništa za sebe; ne viče u svoju obranu, niti uvjerava, niti se pokušava nametnuti, niti poziva: pamtite me, pokušajte razumjeti, branite me… Do kraja zaboravlja sebe i brine se za čovjeka koji umire pokraj njega: Danas ćeš biti sa mnom u raju.“
(…) „Na Kalvariji ljubav piše o sebi slovima ranjenosti, slovima koja se ne brišu i koja nikada ne lažu; slovima milosti. Odatle dolazi i naša ganutost, zatim divljenje, privlačnost i zaljubljenost. Odatle naša spremnost priznati grijehe, oprostiti, pomiriti se, obnoviti ljubav prema Bogu, Crkvi i bližnjima. Odatle dolazi kultura istine koju širi kršćanstvo; odatle dolazi i osporavanje onih koji istinu ne prihvaćaju, pa mičući istinu često žele maknuti križ.
Mi mu se približavamo; vidimo ga pogledom, dodirom, zagrljajem. Vidimo ga slušanjem njegove Riječi, molitvom, poklecanjem, hodom uz svoje bližnje. Idemo prema njemu, jer smo privučeni životom, a ne smrću.
Braćo i sestre, koliko god se pokušali sakriti iza običaja, iza površnosti koju svakoga dana susrećemo u medijima, ovi su dani protkani i otvorenim pitanjem, prisutnim u svemu što živimo: Zašto križ, čemu ta neljudska kazna; i što to slavimo u svetkovini Uskrsa? A Isus s križa ne prestaje govoriti: Vjeruj, tako je lako kada se ljubi.
I kada su ga izazivali da siđe s križa, nije to učinio. Samo Bog, naš Bog ne silazi s križa, jer njegovi sinovi i kćeri ne mogu sići s križa. Tako samo križ otklanja sumnju. Na tome drvetu, u tim čavlima i ranama nema prijevare; nema tragova laži onoga tko je unio u svijet patnju. Pobijeđen je do mjere da niti jedan ljudski krik i neshvatljiva bol više nije poraz. Bog nam s križa i po križu govori: Imaj pouzdanja! Sve je lako, ako vidiš koliko te ljubim.“


Istina - sve je lako, ako vidiš koliko te ljubim!

Dragi prijatelji, želim vama i svima vašima sretan Uskrs! Ne gubite nadu! Ona na križu nije ugušena, niti zamućena. Upravo suprotno – objavila se u svoj svojoj veličanstvenosti, svemoćnosti. Paradoksalno – upravo dok je naočigled neprijatelja Božjih umirala.

Dragi prijatelji, otvorite svoje domove i svoja srca Bogu. Ne bojte se. To što Vam Bog može dati je jedina istinska radost, jedini pravi mir i  jedini odgovor na sva pitanja vašega života.  
Srečen Vuzem vam sima od serca želim!

Da biste komentirali, prijavite se.