Za laudato.hr piše:

Zvonko Franc

srijeda, 13. studenog 2013. Arhiva kolumne

Učini od moga života veliko DA Tebi!

Kako biti mudar, Gospodine, u ovom ludom svijetu koji se u oholosti razno-raznih ideologija napuhao skoro do točke pucanja? Daj mi pomozi da budem što sličniji Tebi, Tvojoj Mudrosti s kojom si znao posramiti laž i licemjerje svojih neprijatelja. Daj mi pomozi da i sam ne budem licemjer i lažac...
Foto: embracegrace.org

Moram vam priznati nešto. Jedna od mojih mana je da volim čitati novine. Točnije – volio sam. Kao student subotom bih, kad god sam to mogao, cijelo prijepodne proveo u nekom kafiću i čitao novine. Najčešće Vjesnik i njegov subotnji prilog koji je znao biti bogat različitim sadržajno bogatim analizama. Ponekad sam si mogao priuštiti i do tri kave, no ponekad samo jednu pa bih znao primijetiti da me konobar ili konobarica ne gledaju baš simpatično kako im uz jednu kavu držim zauzetim stol cijelo prijepodne.

Halapljivo sam gutao slova, to olovno mastilo s bijelih stranica. I osjećao sam se važan, pametniji, mudriji. Napisah, bilo je to nekad. Danas kad ujutro moram listati dnevne novine, imam osjećaj mučnine. Što li se sve ne piše, kakvih sve naslova nema, prozirnih manipulacija, laži… I ne samo da mi je žao sebe samoga jer znam da ću naići na neki naslov koji će mi pokvariti dan,  dodatno me izmuči i pitanje kakvi to ljudi pišu? Kako je njima raditi taj posao? Tko uopće želi biti novinar u ovakvim uvjetima? Kako se oni nose sa svim tim crnilom? Kako je njihovim obiteljima? Svjestan sam da nisu svi novinari anđeli i da mnogi imaju itekako mogućnost izbora, ali svejedno, bude mi žao što novinarstvo više nije produžena ruka savjesti u društvu. Jer nisu na gubitku samo novinari, nego svi, cijelo društvo. Bez jakih medija nema ni jakog društva – dokazano je pravilo.

I nije samo novinarima teško. Općenito je teško javno reći što misliš o nečemu ili nekomu. Teško, točnije opasno je i napisati nešto pa javno objaviti. Pogotovo ako su protagonisti političari ili neki drugi „moćni“ ljudi i prevladavajuće ideologije. Uvijek postoji opasnost da netko krivo ne shvati, da se nekome zamjeriš, nekoga uvrijediš i stvoriš si neprijatelja. I sâm sam doživio situacije da sam bio krivo shvaćen. Pa su se ljudi uvrijedili, neki mi se osvetili na svoj način, a neki mi samo dali na znanje što sve mogu.

Nakon takvih situacija čovjek si misli – čemu trošiti živce, dovoditi sebe ili svoje bližnje u opasnost? Zar nije pametnije mudro šutjeti i gledati samo svoj interes? I nije to loša taktika. Pametan čovjek ne ulazi u bitke koje ne može dobiti, nego gleda kako spriječiti sukob. No što kad si isprovociran, kad gledaš bahate i bezosjećajne „moćnike“ kako te očito kradu, lažu, namjerno provociraju? Zar i tada šutjeti?

Slične dvojbe mučile su Isusove učenike uvijek kroz povijest, stoga je vrijedno podsjetiti se što im je Isus jednom zgodom rekao: „Vaša riječ neka bude: 'Da, da, – ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je. Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5, 37-48)“.

I kako sad djelovati? „Ne opirite se Zlomu!“ – kaže Isus. Ali Gospodine, zar ti nisi znao odbrusiti farizejima kad su te htjeli u očima naroda prikazati šarlatanom i budalom? Itekako si ih znao postidjeti. Ti detalji iz tvoga životopisa su mi omiljena mjesta za čitanje. I sad ti meni kažeš da se ne bih trebao opirati Zlomu… I da bih trebao odgovarati samo s da i ne, jer sve više je od Zloga. Znam da doslovno citiram, ali kako biti mudar Gospodine u ovom ludom svijetu koji se u oholosti razno-raznih ideologija napuhao skoro do točke pucanja? Daj mi pomozi da budem što sličniji Tebi, tvojoj Mudrosti s kojom si znao posramiti laž i licemjerje svojih neprijatelja. Daj mi pomozi da i sam ne budem licemjer i lažac… Ja sam samo čovjek. Dijete Božje, ali krhak, slab bez pomoći Tvoga Duha.

Ne znam kako se vi, koji sad čitate ovo moje razmišljanje osjećate i što mislite o aktualnim temama u našem društvu, kako se postaviti spram njih, jeste li pomalo zatečeni poput mene ili ste već odabrali strane i sve vam je jasno.

Ja, iskreno, osjećam da moram više vremena provoditi uz izdanja Radosne Vijesti, a sve manje uz izdanja ovosvjetskih „moćnika“ koji se svim silama žele nametnutu kao jedini tumači stvarnosti iako su tek robovi svojih i strahova svojih gospodara.

Da, strahova. Jer onaj tko služi laži ne može biti miran. On mora ustrajati u svojoj laži do kraja. A taj kraj nije nimalo lijep ma kako nam se činilo da zlo nadjačava.

Zadnju riječ u povijesti ima Bog. Vjerujem u to. Točnije, trudim se vjerovati u to. I što se više trudim, to više osjećam koliko zapravo ne vjerujem. Koliko zapravo sumnjam. Koliko zapravo nisam siguran. Koliko se grčevito držim nekih svojih „sigurnosti“, „velikih teorija“, „svemoguće“ znanosti, jer nije valjda Gospodin stvarno jednom naumio doći i učiniti kraj povijesti?

Nadam se da nikoga neću uvrijediti, ali pitam se, vjerujemo li mi koji se volimo nazivati Isusovim učenicima doista u Boga, Isusa Krista? Vjerujemo li da će Gospodin ponovno doći? Da će učiniti kraj povijesti? Baš On? Kako je nedvosmisleno obećao svojim učenicima (dakle i nama, Crkvi)? Vjerujemo li u to da će tad izreći svoj sud za vječnost nad svakim stvorenjem?

I opet, strah. Pa čega se to bojimo? Zar, vjerovati u Boga, Njegovo postojanje, Njegov ponovni dolazak? Zar toga da bi ako sutra dođe poništio „znanstvene“ dokaze koji nam daju odgovore o stvarnosti, njezinu postanku i budućnosti?  Gospodine, vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri!

P. S. Ovih dana vodi se žestoka raspravo o referendumu. Tabori su postavljeni. Vojske na bojnim poljima već stavljaju završne oznake na svoje bojne štitove – „ZA“ ili „PROTIV“. I ja sam na svom fejsu bio stavio oznaku „ZA“, ali sam je skinuo. Neka mi nitko ne zamjeri, ali pobojao sam se. Ne zato što nisam opredijeljen, nego jer osjećam da je moj štit preslab za borbu u borilištu koje mi nije namijenjeno. Što želim reći? Nikako to da je ideja s oznakama loša. U normalnim društvima dijalog pretpostavlja sučeljavanje stavova. I opredjeljivanje bez straha. No, mene i dalje muči pitanje kako biti mudriji?

Gospodine, učini nas mudrima! Samo ti možeš preobraziti naša srca! Samo tvoj Duh može od naših srca učiniti Dom Božji! A znaš mene, Zvonka Franca. Ja sam samo krhka glina, tvrdoglav i slab. Učini od moga života veliko DA Tebi.

Da biste komentirali, prijavite se.