Za laudato.hr piše:

Boris Beck

subota, 20. prosinca 2014. Arhiva kolumne

Božić ipak dolazi i dolazit će uvijek

U jednom rječniku iz komunističkog doba našao sam zbunjujuću definiciju Božića: važan trgovački datum. Komunizam je propao, a datum je trgovačkiji nego ikada. Borovi vrebaju iz svakog izloga, Djed Mraz se smiješi sa svake reklame za purice, a šoping-centri puštaju božićne pjesme još od kolinja.
Foto: bryanstrain.com

Čitao sam da bi etimologija riječi Badnjak mogla biti „dno“ – Badnjak bi, dakle, bio dno godine. Ako i nije istina, dobro je izmišljeno. Rana prosinačka večer doista izaziva predodžbu dna, i kada se tome pribroji umor nagomilan tijekom cijele godine, nije ni čudo da ljude obuzme tuga i da nam je prije svega potrebna zabava.

Blistava crvena srca nad zagrebačkim ulicama, borovi sa svjetlećim sigama, klizalište preko cijelog trga, fritule, sushi i kuhano vino, pocikivanje i cupkanje Šestinčana na pozornici na Trgu bana Jelačića, dok se iz divovskog šatora dome kobacice, suveniri, turisti i prosjaci – sve je to zamišljeno, postavljeno i uključeno u struju da se poništi onaj užasan osjećaj uranjanja u ništavilo – a neviđeno mnoštvo ljudi tumara u sumraku i sumaglici nadajući se da će tom ništavilu izmaknuti.
Mislim da neće.

Po mom sudu, sve to nema nikakvog smisla. Ako itko sumnja da čovjek boravi u tmini, u dolini suza, i da ništa ne obasjava smrtne predjele – neka izabere jedan maglovit dan u prosincu i njegovu studenu noć – i neka otvori svoje srce toj studeni i tami, neka vidi da je mrak isti i u srcu i oko njega. Da pozovemo u pomoć Prospera iz Shakespeareove „Oluje“: Mi smo ista tvar od koje tama sazdana je i to malo našega života tamom se zaokružuje.
S iznimkom Božića i sićušne igle svjetla koja se tada rađa u srcu tame.

U jednom rječniku iz komunističkog doba našao sam zbunjujuću definiciju Božića: važan trgovački datum. Komunizam je propao, a datum je trgovačkiji nego ikada. Borovi vrebaju iz svakog izloga, Djed Mraz se smiješi sa svake reklame za purice, a šoping-centri puštaju božićne pjesme još od kolinja.

Vrijeme darivanja vidi se u svakoj tvrtki – odjeli za marketing i PR jedne firme šalju poklone šefovima druge, a marketing i PR druge šalje darove šefovima prve. Liječnici dobivaju kavu i bombonijere, učiteljice nakit i vaze, menadžeri dobivaju mobitele, kobase, vina, kompjutore, skijaške jakne, sireve, vina – već prema imovinskom stanju, ukusu i djelatnosti pošiljatelja.

U izlozima ništa o mračnim stoljećima u kojima je prorok Izaija očekivao da svjetlost obasja ljude u smrtnim predjelima, ništa o utjelovljenju Božjeg sina, ništa o pozivu na siromaštvo svetog Franje koji je u Grecciou organizirao prve jaslice i uveo u naš svijet nešto toliko idilično da je ostalo do danas sržni dio djetinjstva milijuna. Dok bi do Božića tek trebalo doći kroz advent, trgovci od njega polaze na putu u profit – to podsjeća na ono što je Kierkegaard rekao o ljudima novoga doba: dok su stari s mukom dolazili do vjere nakon dugih godina i mnogo truda, i to ne svi među njima, ljudi današnjice od vjere polaze i kažu da su je prevladali.

Čovjek koji je prevladao vjeru (a da je nije nikada niti imao) zamišlja se, kako kaže njemački povjesničar teologije Jörg Baur, kao neutralan stroj za razmišljanje; smatra da njegovi osobni problemi s Bogom ne mogu utjecati na njegovu prosudbu; uvjeren je da filozofska načela vrijede u obliku dokaza i izvan područja matematike; misli da životna pitanja može riješiti filozofskim spekulacijama.

"Filozofija neminovno postaje glas grešnikova skepticizma, zbog kojega se poredak svemira gubi u vlastitom iskustvu", kaže Baur. Svemir je slučajan, iskustvo potisnuto. Dar je mito ili trgovina. Bog je čovjeku darovao sina, ali je dar božanskog djeteta iz te vizure besmislen i ne može se primiti. Božić se pretvara u pustoš, radost u depresiju. Ne grije onda ni skijaška jakna, ne veseli se kad zazvoni mobitel.

Ali Božić ipak dolazi. Ljudi obitavaju u smrtnom predjelu koji može obasjati samo božićna zvijezda. Pisci Svetog pisma tvrdili su da je ta zvijezda Isus i molili da se ta zvijezda rodi u srcima svih ljudi. A taj će Božić dolaziti uvijek, i za tisuću godina, kad ćemo biti svi mi zaboravljeni, kada će ljudi ponovno živjeti u špiljama ili letjeti kroz svemir milijune kilometara u sekundi.
 

Da biste komentirali, prijavite se.