Za laudato.hr piše:

Boris Beck

petak, 02. ožujka 2012. Arhiva kolumne

Remek-djelo o uništenju svijeta i obitelji

U Hrvatskoj je nedavno prevedena jedna doista izvrsna knjiga: „Neželjeni putnici“ Timothyja Findleyja, roman koji tematizira biblijsku priču o Noi.

U Hrvatskoj je nedavno prevedena jedna doista izvrsna knjiga: „Neželjeni putnici“ Timothyja Findleyja, roman koji tematizira biblijsku priču o Noi. Findley se rodio 1930. u Torontu u Kanadi, a umjetničku karijeru je započeo kao glumac, nastupajući ranih 50-ih kao član trupe festivala u Stratfordu, rame uz rame s Alecom Guinnessom. Potom se posvetio pisanju te 1977. svojim trećim romanom Wars – o duševnom slomu vojnika iz Prvog svjetskog rata – privukao pozornost i publike i kritike. Svaki Findleyjev roman događa se u drugom vremenu i prostoru te ima vlastiti stil pa su tako Neželjeni putnici, objavljeni prvi put 1985, mračni postmodernistički pastiš o Noinoj arci. Iako je izdao 12 romana, te dobio sve važne kanadske književne nagrade, a 1997. postao i član Francuske akademije, hrvatskim čitateljima dosad je bio pristupačan tek u nekoliko sporadično prevedenih pripovijedaka. Timothy Findley je umro 2002, no Neželjeni putnici osigurali su mu slavu: osim što konkuriraju u samom vrhu u recentnom izboru najboljih kanadskih romana ikad napisanih, nedavno su postavljeni na pozornicu i kao mjuzikl.

Ljudi su u povijesti dovodili u sumnju sve i sva iz Biblije, ali najduže su vjerovali u priču o velikom potopu, o Stvoritelju koji je razočaran čovjekom uništio grešan svijet, o pravednom Noi koji je s obitelji sačuvao u arci sve životinje te tako osigurao nastavak njihova života. Ta je priča bila uvjerljiva jer su se posvuda nalazili dokazi za nju – ni danas nije ništa lakše nego naći školjku na vrhu brda, a kako je mogla doći onamo nego nošena potopnim vodama? No crv sumnje ipak je tjerao ljude da nađu ključni dokaz: okamine tijela potopljenih ljudi. Jednu je našao 1726. u badenskom jezeru Johann Jakob Scheuchzer i predstavio javnosti kao Žalostan kostur starog grešnika koji se utopio u općem potopu, no 1811. je paleontolog Georges Cuvier dokazao da je riječ o fosilu salamandera, a ne čovjeka. Još je teži udarac Bibliji zadao George Smith kada je 1872. predstavio prijevod 11. ploče epa o Gilgamešu u kojoj je opis potopa identičan onom starozavjetnom. Otada se veliki potop definitivno preselio u područje mita iz kojega ga pokušavaju izvući znanstvenici – primjerice, nedavno je predstavljena teorija Ryana i Pitmana koja tvrdi da je prije 7.500 godina došlo do naglog prelijevanja vode iz Crnog mora u Sredozemno – i tragači za arkom, kojima nadu drži na životu to što je Ararat u snažno militariziranoj zoni zbog čega su istraživanja rijetka i fragmentarna.
Nevjerojatno je da je Thomas Findley iz tako poznate priče – poznaju je doista svi narodi svijeta – stvorio toliko originalno i snažno djelo kao što su Neželjeni putnici. Iz šture i izravne priče iz Tore on je uzimao, ali joj je i davao, a sav uspjeh ovog romana, kojim je zasluženo stekao svjetsku slavu, sastoji se u vještini balansiranja između toga dvoga. Findley je uzeo likove Jahve, Noe i njegovih sinova Šema, Hama i Jafeta, kao i njihovih supruga, ali unio je u njih sasvim samosvojne karaktere, a ženama je k tome dao i imena; uzeo je i druge biblijske motive poput Edena, Sodome i Gomore, borbe anđela i demona, no dodao je bajkovite likove poput jednoroga i vila te ih potom sve zajedno izdvojio i iz biblijskog i iz mitskog svjetonazora te uklopio u moderan roman; sažetosti biblijskog stila dodao je raskošne opise, intenzivne osjete prirode i tjeskobne dijaloge, ali sačuvao je njezinu oporost, grubost i okrutnost. Biblijski mit se pod Findleyevom rukom pretvorio u maštovitu igru u kojoj će oni koji poznaju Bibliju prepoznati mnoge skrivene slojeve, ali koja je samo dijelom u polemici sa svetim tekstom.
Osebujna je Findleyjeva ironija: ovce koje pjevaju himnu američke mornarice, Lucifer s baterijskom lampom i dementni Jahve destabiliziraju moral Dekaloga – roman izruguje patrijarhalni svjetonazor u kojem su životi i ljudi i životinja podvrgnuti samovolji oca obitelji i apsurdnim vjerskim odredbama. No kad u knjizi Bog u jednom trenutku umre, dolazi do konačnog razlaza s Biblijom, a Neželjeni putnici gube sav transcendentni naboj i od romana o spasenju pretvaraju se u roman o suradnji, u mračnu antiutopiju u kojoj odabrana obitelj mora izvršiti nadljudski zadatak: spasiti sebe i životinje od propasti. Fantazmagorični opisi prirode prije potopa i nadnaravnih kiša uvod su u tamnu utrobu arke u kojoj se i zbog koje se događaju najstrašniji zločini: laži, izdaje, silovanja i ubojstva. Pod teretom okrutne Jahvine odluke i slijepe Noine poslušnosti obitelj se raspada, a njeni članovi dobivaju ulogu tlačitelja ili potlačenih. Dr. Noah Noyes postaje kruti vođa što sili druge da ispunjavaju naloge u koje ni sam više ne vjeruje; najmlađi sin Jafet, seksualno frustriran i traumatiziran susretom s ljudožderima, postaje opsjednut oružjem i čuva očevu vlast pod svaku cijenu; najstariji sin Ham, glupi vol, obavlja bračne dužnosti i prežederava se u privatnoj očevoj smočnici; njegova supruga Hana odlučila je u tom kaosu preživjeti, a da bi to uspjela, kao psić slijedi punca i dozvoljava mu da je ševi.

Ta je družba ostatak obitelji zatvorila u potpalublje i natjerala da obavlja sav posao oko životinja. Pod palubom su gđa Noyes, žena koja mrzi muža i koja je na arci u apstinentskoj krizi jer nije ukrcala svoje zalihe džina; Jafetova maloljetna žena Emma koju će Noa silovati; srednji sin Šem, umjetnik i znanstvenik koji živi u svojim vlastitim svjetovima, a ne primjećuje čak ni da je oženio muškarca; i na koncu Šemova supruga Lucy, Sotona inkarniran kao žena. Findley shematski, ali lucidno, pokazuje tko i što možemo biti u odnosu na vlast: ideolog, policajac, profiter ili poltron s jedne strane, a s druge možemo postati depresivac, žrtva, samotnjak ili buntovnik. Njegove su simpatije očito na strani onih u potpalublju, na strani Lucy koja organizira pobunu na arci i na strani gđe Noyes koja se na svaki način opire diktatu muža. Gđa Noyes se na brod čak i nije ukrcala radi sebe, nego samo zato da spasi svoju mačku Šarenu – koju dr. Noyes nije želio povesti jer mu je Jahve osobno već povjerio jedan par mačaka: svoje ljubimce Abrahama i Saru.

To su dakle nove teme Neželjenih putnika nadodane mitu: ne preispituju se samo odnos čovjeka prema religiji i znanosti te preživljavanje u dehumaniziranim ljudskim odnosima, nego i mjesto žene u patrijarhalnom svijetu i uzajamnost ljudi i životinja nasuprot čovjekovom zlorabljenu prirode – zbog čega Findleyja Dorothy Nielsen smatra paradigmatskim ekofeminističkim autorom. Glavni lik romana je bez sumnje Šarena, mačka gđe Noyes, koja je zajedno sa svojom vlasnicom oličenje ženskosti, instinktivnosti i skrbi za druge – a uz to je mačka i životinja koja se nijednom ne spominje u Bibliji. No dok ideološki kritizira Stari zavjet, stilski mu se podvrgava – Auerbach je uspoređujući Homera i Bibliju uočio da je odnos ljudskog i božanskog daleko intenzivniji kod Židova nego kod Grka; Findley je sačuvao upravo tu vertikalnu napetost, ali tako da je iz te napetosti izmaknuo Boga zbog čega se silna žestina koncentrirala u odnosima onih na vlasti i onih njima podvrgnutih. Findleyjeva arka više nema kursa i zbog toga ne može biti mjesto spasa kako je vidi kršćanstvo. Ona više nije metafizički azil u koji se odabrani mogu skloniti iz svijeta osuđenoga na propast, nego prostor naše svakodnevice u kojemu smo pozvani na brigu o drugima, i o ljudima i o životinjama, prostor koji smo umjesto toga pretvorili u poprište nasilja prema Drugom – životinji, ženi, deformiranom djetetu ili neistomišljeniku. Findleyjev opis prvog uništenja svijeta ima sve zlokobniji prizvuk kako se bliži njegovo drugo uništenje.

Ukratko, remek-djelo Neželjeni putnici dolazi nam sa zakašnjenjem, ali zato u majstorskom prijevodu jedne od najboljih mlađih prevoditeljica Martine Čičin Šain.

I, skoro sam zaboravio, tko ste vi na arci?
 

Da biste komentirali, prijavite se.