Za laudato.hr piše:

Domagoj Hruška

srijeda, 18. travnja 2012. Arhiva kolumne

Ekonomika oskudice

Kriza povećava ekonomsko raslojavanje ljudi. Nedavno je u medijima objavljena priča kako su se radnici jednog poduzeća na jugu Hrvatske umalo fizički obračunali s direktorom koji je na posao došao novim luksuznim automobilom, unatoč činjenici da veći broj mjeseci radnicima nisu isplaćene plaće. S jedne strane rasipnost, s druge strane oskudica.

Kriza povećava ekonomsko raslojavanje ljudi. Nedavno je u medijima objavljena priča kako su se radnici jednog poduzeća na jugu Hrvatske umalo fizički obračunali s direktorom koji je na posao došao novim luksuznim automobilom, unatoč činjenici da veći broj mjeseci radnicima nisu isplaćene plaće. S jedne strane rasipnost, s druge strane oskudica.

Malobrojni imućni ljudi u našem, tranzicijskom, društvenom kontekstu često naglašavaju želju za javnim pokazivanjem vrijedne imovine. Takvo ponašanje je doima osobito neprimjerenim u vrijeme rastuće neimaštine i sve većeg broja osiromašenih. Unatoč jasnim pritužbama na povredu dostojanstva čovjeka, ovaj tip manifestacije ekonomskog raslojavanja standardna je stvar u hrvatskom društvenom kontekstu. Dojam je da dijeljenjem ili čak uništavanjem vlastite imovine čovjek stječe status u društvu. Naš najutjecajniji ekonomski sociolog, pokojni akademik Županov, kao primjer tog fenomena navodi instituciju „potlatch“ kod sjevernoameričkog plemena Kwakiutl. Prema tom društvenom modelu onaj tko javno spali dio svoje imovine dobiva veći status u društvu. To nije nikakav etnološki kuriozum: kupovina skupih automobila koji se ne mogu priuštiti, rastrošne svadbe, lijepljenje novčanica na čelo pjevačice i mnogi slični običaji naš su pandan potlatcha.

Unatoč tome što jedan dio društvenih elita (većinom iz gospodarskog i političkog miljea) afirmira neprikladnu rastrošnost i rasipanje, teško je povjerovati da bi to trebao biti temelj modela razvoja društva. Najbolja kritika tom društvenom fenomenu možda je upućivanje na iluzornost nastojanja da se na taj način ostvari cilj svih ljudi – radostan život.

Najpotpuniju analizu traganja za ugodnim životom ostavio nam je Epikur, antički filozof iz 4. stoljeća pr.Kr. Niti jedan filozof prije ni nakon njega nije pokazao toliko interesa za ugodan život. U svojim težnjama da pronikne u bit ugodnog života osnovao je filozofsku ustanovu za promicanje sreće. O zaključcima njegovog „istraživanja“ dovoljno govori činjenica da je nakon više desetljeća bavljenja tematikom ugodnog života, filozof užitaka živio u skromnoj kući i skromno se hranio. Njegova privrženost užitku bila je veća nego što su oni koji su ga optuživali za neumjerenost u piću i bludničenje mogli zamisliti. Samo što je on racionalnom raščlambom došao do zaključaka što u biti život čini ugodnim. Epikurejski popis stečevina za sreću tako uključuje: prijateljstvo, slobodu i razmišljanje. Naravno, ne želim reći da bogatstvo bilo kome samo po sebi nosi nesreću. No temelj Epikurovog promatranja je da nikad nećemo biti uistinu sretni ako imamo novac, a nemamo prijatelje, slobodu te ako nismo u mogućnosti promisliti vlastiti život. Treba reći i to da manjkavo shvaćanje vlastitih potreba danas nije slučajno. Trgovcima je u interesu da iskrive ljestvicu naših potreba i promiču materijalno viđenje svoje ponude.

Ukoliko bismo željeli opisati „ekonomski“ aspekt rezultata Epikurovog „istraživanja“ možemo upotrijebiti jednu pretpostavku o prirodi čovjeka koju britanski filozof C. K. Chesterton naziva „doktrinom uvjetovane sreće“. Tu odliku temeljnog ustroja čovjeka možemo najbolje prepoznati u bajkama. Grimmove bajke ili one Ivana Brlić – Mažuranić pune su odnosa u kojima sreća ovisi o neshvatljivome uvjetu. Tako se Pepeljuga mora vratiti kući do ponoći, a u priči o Modrobradom mladenka smije ući u sve prostorije osim u jednu. Sreća ovisi o tome da se nešto ne učini, odnosno da se nešto uskrati. U načelu, u bajkama je sreća često uvjetovana razlozima čija svrha sama po sebi nije očita, što još više povećava otpor prema suzdržavanju.  

Pretjeranost je stvar odsustva duha i ne vodi do užitka. Odsustvo duha je istovremeno brati šest krušaka, kao što i imati tri kuće ili četiri automobila. Ukoliko za veliko zadovoljstvo nismo spremni ništa žrtvovati, to u načelu i nije veliko zadovoljstvo. Tome u prilog ide i činjenica da nas emocije drugih ljudi ostavljaju ravnodušnima kada znamo da za te osjećaje nisu platili nikakvom, pa makar i simboličnom cijenom.
Ipak, današnji svijet juri u smjeru suprotnom ovoj filozofiji bajke. Ambiciozni materijalizam, koji dominira današnjim razmišljanjem, cijeni nezasitnost i neumjerenost. Rasipnost nije prisutna samo u ekonomiji nego i na drugim poljima. Primjerice u znanosti. Tako u konceptu prostranog svemira nema ni svježine ni živahnosti koja raduje, samo praznina. Golemi svemir je dosljedan i razumljiv ali nije drag. Jezik znanstvenog fatalizma kojim svijet govori upućuje na turobnu pustoš i jednoličnu rasipnost. S druge strane, neka vrsta posvećene štedljivost mi se čini ugodnijom. Kao da i prema zvijezdama treba biti ekonomičan. Nema ih beskonačno, nego baš koliko treba da učine naš svemir ugodnim.

Ekonomika oskudice je možda najbolje opisana u poznatom romanu Daniela Defoea u kojemu opisuje avanturu Robinsona Crusoa, čovjeka na maloj hridi, s malo hrane, odjeće i opreme, koju je teškom mukom ugrabio od mora. To je prava poezija ograničenosti i u tome primjeru se jasno ogleda koliko je umjerenost romantičnija od pretjeranosti. Sve spašeno od brodoloma je na pustom otoku vrlo vrijedno. Svaka sitnica koju inače uzimamo zdravo za gotovo u takvoj situaciji može činiti razliku života i smrti. Takvo razmišljanje nas navodi na zaključak da je pravi način zahvale za sve što imamo ne razmetanje, nego suzdrživost i poniznost.

Tako u neizbježnoj neprimjerenosti, velikim riječima, završava pokušaj da se izraze stvari koje se tako ne mogu izraziti. Baš kao što u nezasitnom materijalizmu ponekad neprimjereno tražimo stvari kojih tamo jednostavno nema.

Da biste komentirali, prijavite se.