Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

ponedjeljak, 21. rujna 2015. Arhiva kolumne

Arapsko proljeće, europska jesen – (gdje je) zima?

Moralnost djela određuje motiv, namjera, nakana. Upravo je to, često nevidljivo i nejasno nutarnje područje i u međuljudskim odnosima, nekad temelj i razočarenja. Nakana se zna kasnije očitovati, pa otvara vrata i mogućem lošem postupanju. Ništa se u životu pojedinca, zajednice ili tako masovnog gibanja poput ove migracije, ne događa slučajno i ne može gledati izolirano.
Foto: novilist.hr

U priljevu migranata s Bliskog istoka i Subsaharske Afrike početno senzibiliziranje sveopće javnosti 'odradili' su fotografi koji su se na sabirnim točkama dolaska, čekanja i prijelaza europskih granica, kao nadmetali u trudu da se postigne što jači efekt umjetničkog kadriranja poniženog ljudskog dostojanstva. U izvanrednim situacijama zakon se ne primjenjuje, pa smo vidjeli kako izgleda poštivanje patnje tih ljudi i preporučena zaštita identiteta djece, da lice djeteta na slici u mediju ne smije biti prepoznatljivo, nego zamagljeno. Toliko foto-novinarsko selektiranje dječjih suza, prestrašenosti, gdjekojeg osmijeha, mahanja i uvojaka, trebalo je poručiti, Tko je čovjek, odnosno, Nije čovjek nitko tko se usudi dovesti u pitanje i onemogućiti put i cilj tih ljudi, izlazak iz depresije tračnica i kukuruzišta. Tako zahtjeva sadašnji europski građanin koji se inače ponosi tekovinom postojanja sumnje u odnosu na dogmu, racionalizma i prosvjetiteljstva u odnosu na 'neprobojnu' vjeru. Kao da taj ljudski val već sam po sebi nije bolan i 'provokativan', treba dodatno izazivati i uvjetovati empatiju koja, s obzirom na intenzitet i izvanrednost događanja koje se u tom opsegu događa nikad ili svakih toliko stoljeća, ne smije podleći ikojem pitanju kojeg razum i iskustvo navode, sagledati kontekst i zahvatiti ispod površine. U tom 'profesionalnom' žaru postalo je teško među migrantima tražiti većinski prizore djece, pa slike i kamere bilježe ono što je na prvu i najviše dostupno. Konačno se, iz ove perspektive brzo, podudaraju objavljene slike i stvarnost, što i vlast u Hrvatskoj potvrđuje - među migrantima koje, najprije se samo govorilo, rat iz Sirije tjera, najviše je, 70 posto muškaraca.    

Moralnost djela određuje motiv, namjera, nakana. Upravo je to, često nevidljivo i nejasno nutarnje područje i u međuljudskim odnosima, nekad temelj i razočarenja. Nakana se zna kasnije očitovati, pa otvara vrata i mogućem lošem postupanju. Ništa se u životu pojedinca, zajednice ili tako masovnog gibanja poput ove migracije, ne događa slučajno i ne može gledati izolirano. Cjelovito sagledavanje problema i shodno tome postupanje nije prepreka iskazivanju milosrđa i pomoći ljudima u potrebi. Ali, zabrana i sotoniziranje tog sagledavanja je vrijeđanje ljudske inteligencije, ponižavanje mentalnog i duhovnog dostojanstva čovjeka. Zar je krimen i isključivost postaviti pitanje otkud i zašto 'odjednom' tako organizirani dolazak ljudi koji u tolikom broju žele nastaniti drugačije, strano kulturološko i civilizacijsko okruženje? Važnim odgovorom smatram sklonost čovjeka koja u ovom stoljeću, baš na toj podlozi, a mimo ove migracije, drugdje pokazuje i svoja perverzna, totalitarna i protuprirodna očitovanja - to je razdvajanje, nepovezanost stvarnosti ljubavi i istine.  

Apostol Pavao, koji poziva da „istinujemo u ljubavi“, nadahnuo je i umirovljenog papu Benedikta XVI. da svoju socijalnu encikliku naslovi terminom koji i ne ide u rang klasičnih socijalnih pojmova: 'Caritas in veritate – Ljubav u istini'. Benedikt XVI. smatra da je antropološko pitanje u povezanosti ljubavi i istine u cjelovitom ljudskom razvoju ujedno i temeljno socijalno pitanje. Zbog stranputica i manipulacija ispražnjenim sadržajem ljubavi, koja je oduvijek u opasnosti biti krivo shvaćena, isključena iz etičkog postupanja i onemogućena u ispravnom vrednovanju, treba je povezati s istinom. Kao najizvrsniji put socijalnog nauka Crkve, Ratzinger navodi ljubav - načelo društvenih, ekonomskih i političkih odnosa koje oživotvoruje osobni odnos s Bogom i bližnjim. I baš zbog toga, ljubav treba povezati s istinom.

Ljubav se potvrđuje u istini. Jer istina ne mora biti nužno 'dobra' za nas, ali usprkos tome, čovjek ljubi. „Tako ju je moguće prepoznati kao autentični izraz ljudskosti, jer ona blista jedino u istini koja joj daje smisao i vrijednost. Ljubav bez istine postaje prazna ljuska koju samovoljno treba napuniti - u tome je kobna opasnost ljubavi u kulturi bez istine. Takvim putem ona zapada u sentimentalizam. Ona je plijen slučajnih emocija i mišljenja subjekata, zlorabljena i iskrivljena riječ, do te mjere da znači suprotno. Isprepletenost ljubavi istinom odraz je osobne dimenzije vjere u biblijskog Boga, koji je istovremeno Sebedarje i Istina, Ljubav i Riječ. Unutar takve ljubavi stvara se dijalog i komunikacija što sačinjava zajedništvo“ kaže Benedikt XVI. Primjenjivo je to i u ovom trenutku kada se mnogima spočitava kvaliteta i istinitost njihova kršćanstva, ukoliko prema ovoj migraciji, iako željni pomoći istinskom potrebniku, upute ikoju distinkciju prema globalu, a s obzirom na već evidentno getoizirane, moguće i buduće neuspjele integracije islamskog svijeta u Europi.  

Ne samo najveća migracija, nego, čini se da je nakon dugo vremena, na djelu i najveća javna kršćanska kateheza u i o Europi. Krize izazivaju spomen Apsoluta. Po intenzitetu svoga zazivanja i pozivanja na Krista, u odnosu prema migrantima, Isus svojim tijelom kao da je drugi put došao na zemlju, a i sam Bog kao da pristupa ponovnom stvaranju svijeta, osobito u kontekstu poticaja kako je potrebno napučiti zemlju u njenom točno određenom, europskom dijelu. Neki smatraju, to je poželjno i potrebno po bilo koju cijenu, kojim god sredstvima.  Usprkos činjenice zatvorenosti životu u 'kršćanskoj Europi', treba ukazati i na smjer koji pita - svodi li se ljubav jedino na prokreaciju – (pa i) instinktivnu, običajnu, zapovjednu? Kakva je to kvaliteta i odgoj za cjelovitu zrelost osobe, višeslojnu ljubav i partnerstvo, koje prilikom isticanja europskog izumiranja, o rađanju katkad govori i s prizvukom 'potrebe' koji ima duh i animalnog razmnožavanja, neovisno o ostalim kompatibilnostima i okolnostima života partnera? No, Europi nedostaju ljudski resursi, radna snaga. Treba služiti oligarhiji kapitala. Puna usta spomena Boga, crkava i kršćanstva, a i uz osude, naslove, opominjuće poticaje u smislu 'Ne zaboravite kako se nazivate i kime se smatrate'; izdavanje naputaka kršćanima, konkretno u Hrvatskoj, što to zapravo znači i kako autentično slijediti Krista Nazaraćenina, uglavnom dolaze od onih koji u tom Bogočovjeku od prije dvije tisuća godina ne vide božanskog Sina, osobnog i svijeta Spasitelja i Otkupitelja naših, grijeha čovjeka. Ti ne žele imati ili nisu imali osobni susret s Kristom, ali znaju što On u međuljudskim odnosima traži i kako bi postupao. Sigurno su među njima i oni koji će kršćane u Kraljevstvu Božjem u mnogo toga preteći. Oni ne žele biti dijelom Kristova tijela, Crkve, ali postavljaju se kao pravovaljani glasnogovornik Njegove glave. Kod takvih, pokazuje to odnos prema nizu antropoloških i društvenih procesa, grijeh kao kategorija ne postoji kad sebi i drugome sudim/povlađujem, jer u tom osobnom susretu 'Idi i ne griješi više' nisam čuo, to kao oslobođenje i dar doživio. Oni neće pasti na koljena pred Kristom i Bogom Stvoriteljem, pokajnički oplakati vlastiti nemoral, ali će pasti na koljena pred stvorenjem, kamenovati one koji suprotno od njih misle, a u ime slobode, prava i ljubavi, suosjećajno će podržati uništavanja ljudske duše bez puške i vidljivo naoružane vojske (pedofilija, pobačaj, eutanazija, transrodni identiteti). Krist inače nije njihova ulaznica za raj (jer život nakon smrti i ne postoji), ali je savršen lik i platforma za mahati njegovim naukom i baštinom u kriznim vremenima, kad treba očitovati vlastitu čovječnost mesijanskog karaktera.  

Pred tim nesebičnim i široke ruke humanistima i altruistima, neki 'prosječni kršćanin' u Hrvatskoj, samo zato što se može zapitati o pozadini ove migracije, može se činiti najvećim egoistom koji ne osjeća situaciju, posramljen u vlastitom življenju vjere. Uz to, etiketirani licemjer, mrzitelj ljudi koji diskriminira temeljem rase, vjere i nacionalnosti; uskogrudni malograđanski krvno-čistunski pretendent koji želi da se poštuje uobičajeni civilizacijski red. To je i fašist koji se zdravim razumom u očiglednosti povlačenja strateških konaca, suprotstavlja nametanju uniformirane slike žrtvovanog dostojanstva ljudi s Bliskog istoka. Tko se usudi o kupljeno/prodanoj i na tržište ponuđenoj ljudskoj bijedi cjelovito zapitati, o toj zavađenosti od strane Zapada kojeg predstavlja SAD, potičući nerede izvan svog dvorišta? To je rastrojstvo dogovarano sustavno i strateški, a sada se u najvećem migracijskom kretanju od Drugog svjetskog rata i javno potresno realizira, bezobzirnim iskorjenjivanjem ljudi iz svojih drevnih postojbina. Danas se teško prihvaća istinu odozgor, pa je tim veća odgovornost u jasnom i otvorenom izjašnjavanju kršćana, ako to već iz oportunih razloga ne čine političari, ili u 'neznanju' i iz drugih razloga 'nevjernici'.  

Kršćanstvo ljubavi bez istine lako bi se moglo zamijeniti za zalihu pozitivnih osjećaja, istina, korisnih za društveni suživot, ali zapravo marginalnih. Time više ne bi bilo pravoga mjesta za Boga u svijetu. Međutim, iz dinamike primljene i darovane ljubavi izvire socijalni nauk Crkve koji je navještaj Kristove istine ljubavi u društvu. Bez istine i ljubavi za istinito, ne postoji savjest ni društvena odgovornost, a društveno djelovanje postaje slugom samovoljnih pojedinačnih interesa i logike moći, s disgregacijskim učincima za društvo“ kaže Benedikt XVI. Pogađa u boli današnjice govoreći i o dva temeljna načela, pravednosti i zajedničkog dobra. „Ljubav nadilazi pravednost, jer ona u svojoj srži zna i darivati, drugom ponuditi ono što je moje. Bez pravednosti to bi ipak bilo neostvarivo. Njen je zahtjev da se drugome dade ono što je “njegovo” i što mu pripada temeljem činjenice njegovog postojanja. Pravednost je sastavni dio ljubljenja „djelom i istinom”, na što potiče apostol Ivan“ kaže Ratzinger. Dakle, drugome ne mogu darovati moje, ako mu prije toga nisam dao ono što mu pripada po pravednosti. (U dubljem uzroku, tzv. Zapad migrantima će dati europske stanove i pogone, ali prije toga, neki među njima su im oduzeli njihova puno veća i resursnija polja i domove. Ostadoše široke i nenaseljene površine eksploatacije). Ratzinger kaže, opće dobro kao cilj društvene cjeline, ne smije nadići ili povrijediti autentično dobro pojedinca.  

Nakon početne sve pozivajuće dobrodošlice svima i Angela Merkel mijenja retoriku koja nije marila za kriterije, te javno poručuje kako nije korektno da ekonomski migranti iz zemalja u kojima nema rata, oduzimaju pravo prihvata pravim izbjeglicama pogođenima ratom. Probuđeni EU birokrati ističu da su to primarno državljani Sirije, Iraka i Eritreje. S Hrvatskom već uobičajeno biva, da se u trenutku kad ona stupa na pozornicu, postavljaju i pooštravaju pravila i zahtjevi koji su dotada i za druge vrijedili. Dogodilo se to i u krizi migranata. Kad je došao red na Hrvatsku, treba slijediti utvrđenu pravnu stečevinu. Hrvatska najavljuje da će biti koridor za prolaz migranata u druge države, a onda se glasno čuje da slobodan prolaz migranata bez registracije Europa ne poznaje. Ne poznaje ono što dopušta da se događa. Bruxelles upozorava da takvo postupanje krši EU zakone i obveze država članica. Nema više stihijskog, masovnog prijelaza. Daljnja neprolaznost od Hrvatske čini trenutnog stacionara i prijevoznika migranata prema susjedima. Zasad. 

Kada sirijski stomatolog u Tovarniku Nizar Shoukry kaže da je među tim ljudima u Hrvatskoj sreo najmanje Sirijaca, ta činjenica ne zvuči senzacionalno niti je dovoljno teška za naslov članka, iako Sirija ima hitnost 'spašavanja'. Kada to kaže svatko drugi tko se pita kako se može dopustiti i čime opravdati toliki dolazak ljudi bez provjere, kontrole, poštivanja granice i državnih aparata dužnih čuvati sigurnost i red države, što se proteglo i do kontinenta, taj je rigidni, nehumani i bešćutni autist koji nije shvatio kako je prirodno i podrazumijeva se biti širokogrudan prema nepoznatome, tuđem i ne baš uobičajenome, a normalna je pojava prozivati, gaziti i ne poštivati vlastito okruženje (ta vrsta samodestruktivnog terorizma koji ne uništava drugoga, nego najprije sebe, još nema naziva).    

Iako EU kaže da je u kontroli vanjskih granica i prihvatu migranata odgovorna svaka država posebno, a zemlje poput Velike Britanije i Francuske, valjda poučene vlastitim znanjem kako dosadašnja integracija islamskog svijeta kod njih izgleda, svoja dvorišta drži zaključana, nesmiljena propaganda osude sručila se na one koji red i sigurnost najviše provode. To više nisu poželjna europska stanja. Potreban je Pedro koji visi, da umjesto odgovornih plati neučinkovitost drugoga, preuzme na sebe krivnju i čijim se javnim vješanjem na stup srama pokrivaju vlastita nesposobnost i propusti. Ako Mađarska tako faktično loše, osim servirano 'dojmovno' postupa, ne bi li već financijski i diplomatski od strane EU-a bila kažnjena i upozorena? Ovako, jedina kazna joj je osmijeh birokrata Junckera koji predsjednika Viktora Orbana šaljivo, a europski građani ozbiljno, pozdravi s 'diktator'. Jači je društveni učinak te mjere javnog blaćenja koji u sveopćoj histeriji zadržava fokus na jednoj zemlji koja ipak ostvaruje ono čemu ostatak Zapada potiho plješće, dobivajući predah i na vremenu, u grupiranju snaga za neizbježne dolaske na vlastitom terenu.  

Mađarska migrante i dalje organizirano propušta i autobusima prevozi do prihvatnih centara u blizini Austrije. Ipak, nema medijskog popuštanja u popravljanju njenog imidža. Propaganda lopticu prebacuje s ishodišta problema i uzroka u područje saniranja posljedice. EU identifikacija Mađarske glasi militantna i bezdušna ksenofobna zemlja. Zato u medijima nema reklamirane osude, naslova s imenom i slikom potkupljivih krijumčara ljudi. Istinskom dobročinitelju i kreposnom čovjeku (recimo, zemlje koje se protive zidu) odbojna je i pomisao na glorifikaciju vlastite plemenitosti. Dobroti nije svojstveno da svoju slavu uzdiže gazeći drugoga, tim više ako taj drugi, u ovom slučaju zakonski i s dobrom namjerom, postupa. Vlastita plemenitost se samo-ne-reklamira i to natjecateljskim izrazima na djetinjoj bazi, 'Ja sam bolji od tebe', čega smo u ovoj krizi svjedoci. Toliko na(d)metanja i uspoređivanja tko ima više srca, više mozga, više igre s djecom na granici… Koliko je ljudskosti i uzorne solidarnosti u tome da te napada i proziva vlastita pozadinska fronta koju racionalno štitiš i koja, koliko je moguće, uređeno postupanje zapravo želi i treba? Migracija se trajno ne blokira, samo kontroliranije kanalizira. Europa se naizvan i za javnost odriče diktatorskog duha Mađarske, a Mađarska na toj prvoj crti, kad je već Grčka tog tereta pošteđena, poput djeteta poručuje kako će majku Europu, koja se ove srami, i dalje braniti. I tako u fazama pomoći i olakšati organizirani prihvat u ciljnim zemljama. Europa podmuklo kaže dosta stampedu, no javno se grozi načina kojim se to na njenim vratima ostvaruje. Vojni stručnjaci koje ne plaćaju Arapi ni zapadnjaci, u demantiranju još jedne emotivne manipulacije kako je asocijacija žice koncentracijski logor i da je mađarski izum, podsjećaju kako su vanjske granice EU-a već i prije pojačano utvrđene. Grčka godinama ima ogradu na kopnenoj granici s Turskom, čuvanu i uz pomoć europske agencije Frontex za suradnju na vanjskim granicama; Bugarska je ima prema Turskoj i djelomično Grčkoj, Španjolska prema sjeverno-afričkoj obali. Ali, Pedro je uvijek samo jedan.  

Bog je udaljen iz postupanja demokracija 'kršćanskog Zapada' koje proljetno bude i ulaze u Libiju, Siriju, Irak, Afganistan, Egipat i drugdje, svrgavajući diktatore čiji režimi nisu bili tako kobni za tamošnje narode koji sad napuštaju te 'oslobođene', instalirane demokratske opozicije. Sirija uz podršku Rusije odlijeva predaji u zapadno-savezničke ruke. Kao 'nagrada' i plod savezništva sa SAD-om, zapadnom dijelu Europe stiže raseljeno bliskoistočno stanovništvo. U službi prekooceanskih atlantskih interesa, pijun Europa gubi uvozno-izvozno tržište od svog prirodnog kontinentalnog partnera, Rusije. Ovom migracijom se ne destabilizira samo Europa, već je ona dio pokušaja treska cijele Euroazije, čiji potencijal nadilazi snagu SAD-a. Ističući njenu geopolitičku važnost, politolog Zbigniew Brzezinski kaže da onaj tko kontrolira središte svijeta, Euroaziju, kontrolira cijeli svijet. U njoj živi 75 posto svjetske populacije, tu se proizvodi više od polovice BDP-a i 75 posto energetskih resursa.  

U svemu tome pustošenju i odlasku, kršćanski patrijarsi pozivaju na ostanak i ono malo, prethodno iskorijenjenih kršćana u toj kolijevci kršćanstva, bliskoistočnom području najstarijih nasljedovatelja Isusa iz Nazareta. No, Europljani se nemaju potrebu solidarizirati s tom ugroženom manjinom na Istoku niti za njihov spas apeliraju. Zapadnjaku koji poznaje i svojim djelovanjem nadilazi i sam Kristov nauk, prije je na srcu drugi, nego 'tvoj'. Tada si valjda humaniji. Npr., hrvatski specijalci su u maskirnoj uniformi, s oklopnim štitnicima i pod ratnom spremom, bili poslani na vlastite građane, branitelje, humanitarno-represivno prevenirati. EU ne snima i ne gleda koliko si represivan prema vlastitom narodu, pa i nema ulaganja u taj dio imidža. U nadzoru ove migracije pak vidimo policajce u rangu prometnika, 'skretničara', pri čemu sam sebe preventivno udaljuje kao da je dobio nalog, 'Bolje se s njima ne miješaj'.  

Selekcija i prioriteti u iskazivanju milosrđa ipak postoje. U tome da bi bio 'vrijedan' njegove pažnje, da s tobom onako, samo ljudski, suosjeća, smeta mu tvoj križ. Kad se već toliko hvalimo sa svojim srcem i mozgom i što smo sve učinili, da podsjetimo kako se u Europi u mainstream medijima prizori egzekucije kršćana na Istoku ne prikazuju niti je to alarmantna tema koja nevladin sektor svijeta diže na noge. Na 'ustanak' poziva dokidanje umjetničke slobode u karikaturi. Za razliku od nestajanja jedne cijele zajednice ljudi, na Zapad koji je inače racionalan i intelektualan, osim u ovoj situaciji migracije, ipak djeluje i zgrozi se kad čuje za rušenje najstarijeg, povijesnog materijalnog zdanja na Istoku, neke knjižnice, zgrade ili hrama. 
 
Budimo ljudi, lijepi je anti-podcjenjivački poziv upućen vlastitom narodu, izraz njegovog poštovanja i poznavanja, verbalni kordon u prevenciji moguće eskalacije nedovoljno osviještenih i milosrdno nesavjesnih kršćana, u odnosu prema nesretnim pridošlicama s Istoka. Politike i države zakuhaju i zavedu, Crkve i vjeroispovijesti se p(r)ozivaju i kamenuju. Jer, rekao je Isus Krist = Put, Istina i Život - sinovi svijeta lukaviji su od sinova Svjetla. I poručio, „Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“. Mudrost je lijepi dar božanske ljubavi i duha koji shvaća i proniče. Bezazlenost je pitomo ponašanje i preporučljivo ljudsko postupanje. Lijepo je kad se sretnu. U tom smislu, zaključujem sa sv. Ignacijem Lojolskim: „Ako ljubav i ljudskost ne prati istina, tada to više nisu ni ljubav ni ljudskost, već prijevara i ispraznost“.  
 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 24.9.2015. 1:41:05 Prijavi abuse
Duboko se ne slažem s gospodinom Marinkom Grubešićem. Upravo se nije moglo sve rečeno reći u par riječi. I upravo nam nedostaje mudrosti, "filozofije" i "teologije". I upravo krajnja bijeda jednog naroda u teškim vremenima uvijek i jeste ne toliko u pritisku zla, koliko u nedostatku mudrosti i mudrih ljudi.
==========
Da, kakva je slika Isusova koju nosimo u sebi? Kao pojedinci i kao zajednica. Što je više ta slika čistija, tim bolje za nas! Nije li Romano Guardini primijetio kako je starac sveti Ivan u svom evanđelju spojio do bola plastičnu sliku Isusa, neposredno doživljenog - s "filozofijom", "mudrovanjem", s "teologijom" o Isusu, za kojeg, zahvaljujući "misaonoj", "mislećoj", "promatrajućoj", "mističnoj" strani osobe sv. Ivana znamo da je Isus "Logos", "Riječ"?
==========
Kakva se to bolest uvukla u nas da smatramo da su "filozofija" i "teologija" područja izvan područja istine i stvarnosti? Ne tapkamo li u mraku i ne patimo li od posljedica svojih nesnalaženja i svojih loših odluka dobrim dijelom upravo zbog toga što smo se odvojili od istine i stvarnosti? Zbog toga što smo se odvojili od Njega, od Onoga koji je Put, Istina i Život?

Marko Petričević - 23.9.2015. 7:40:51 Prijavi abuse
Bilo je jako bitno u ovom trenutku i u ovoj situaciji podsjetiti na vezu istine i ljubavi, na encikliku 'Caritas in veritate – Ljubav u istini'. " ... ljubav treba povezati s istinom." ==========

Klasična kršćanska antropologija, razlažući nauk o četiri čudoredne kreposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost) veli da one nisu "nabacane u prostoru" onako, bez reda, već da među njima postoji duboka povezanost, uzročnost, isprepletenost i hijerarhijska struktura. Sve ostale tri proizlaze iz razboritosti i bez nje nisu moguće, pa tako ni pravednost nije moguća bez razboritosti, bez odnosa s istinom - samo razborit, mudar čovjek je sposoban biti pravedan i činiti dobro. ========== A tek kad se u taj "cvijet kreposti" uključe i tri bogoslovne kreposti (vjera, nada i ljubav), čovjek ostaje bez daha pri pogledu na bogatstvo kršćanskog antropološkog nauka, kojeg smo mi u dobroj mjeri nažalost zanemarili. Velika je tragedija da je nestalo ove mudrosti iz života društva, pa u velikoj mjeri i iz Crkve, a da ju je zamijenila sladunjava sentimentalnost.Posljedice vidimo i osjećamo svuda oko nas i svaki dan. =========Tim važniji su ovakvi prilozi. Hvala Ines.