Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

četvrtak, 31. listopada 2013. Arhiva kolumne

Belcanto od trogirske pasike do nebeskog salaša

Hvala ti, Vinko Coce - škveraninu, klapski pjevaču i estradni solistu, djetinjeg osmijeha i talentom neobična, a življenjem istoga obična. Izdignut u nastupu na sceni, a na istoj razini u kontaktu sa svima koji se do pozornice popeti ne mogu.
Foto: Žarko Bašić/VL

Četrdeset i pet godina glazbene karijere, i (svega) šest albuma. Ili! Četrdeset i pet godina glazbenog djelovanja i, ako je u prosjeku deset pjesama na albumu, šezdeset snimljenih arija koje su nam darivale osjećaj blizine vrhunskih svjetskih operetnih skala. Dakle, svakih osam godina, jedan album. Moram te, Vinko, pitati, nisi li u tako dugom glazbenom životu, i takvoga svoga raspona, mogao još koji album snimiti - i na vjenčanjima nas još kojim versima poput onih iz Vilo moja, vezati? Ničiji izgovor riječi 'pogjedamo' u stihu 'Skoro saki put, kad se mi pogjedamo…' nema takvu istinu u interpretaciji, kao što je tvoja. Kod drugih se to učini smiješnim, greškom, u tvom pjevu to je ozbiljno, autentično. Tebi to životno, stvarno pripada. Iza baš takvog izraza, kojeg prije tvog vokala nikad nisam čula da se tako izriče, ti stojiš. Što nam kažeš, zašto nam još barem šezdeset (još 'svega' šest albuma) pjesama na nivou Ribari, More li, Dalmacija, more, ja i ti, Dalmacijo, sve ti cvitalo, Mama, adio, Mirno spavaj, ružo moja, nisi u baštinu ostavio. Ako već netko tvojih pjesama i nije ljubitelj, te (o)poruke tvoga života mora biti poštovatelj.

Iako si govorio da sve svoje pjesme voliš podjednako, kao što majka voli svoju djecu, ima nas koji smo neke tvoje pjesme voljeli više od tvoje druge 'djece'. Slušatelji su izbirljivi, po načelu, Nije se rodio, ko je svima ugodio. A majka/Coce, svako svoje dijete/pjesmu, istom dragošću živi. To je zato što si ti, Vinko, imao slabo srce. A slabo srce znači osjetljivo, nježno srce. Kaže se, 'On je slab na nju'.  A da mi te k sebi zvat, kad će zaspat, prvo sna da ti rečen da volin te jo. Vilo moja ti si moj san. Krist je bio slab na čovjeka. Otkad nisan nosija veštit od nedije i prid oltar kleknija da odrišin grije. Biti slab u ljubavi znači biti velik, darežljiv. I to što si imao visok krvni tlak, može simbolizirati tvoju strast za životom. Krv je znak života, a ti si za druge pulsirao pjevajući u mnogim humanitarnim akcijama, pod geslom 'Život je jedan, a prijatelja puno'. Najnovije, Vinko, stvorili su umjetnu krv. Tvoja je bila organska, prirodna, i dok te je nosila, nosila.

Slavonska kočija

Za Domovinskog rata svojim si belcantom kojeg, kažu, nitko nije kao ti, naš najnenadmašniji prvi tenor ikad, tako pjevao i na takav način interpretirao, htio utišati topove apelirajući i u svijetu za mir svoje domovine; podržavao si branitelje i druge u potrebi ljude. Zadnji čin prije tvog posljednjeg koncerta uživo bila je pomoć Udruzi osoba s invaliditetom “MI” iz Valpova. Koncertom u tamošnjem Centru kulture pomogao si djecu s posebnim potrebama. „Vidjeli smo da pred nama ne stoji samo veliki čovjek, nego i vrlo jednostavna osoba ogromnog srca i neiscrpne energije koja voli život sa svime što nam donosi i trudi se dati sve od sebe da ljudima oko sebe učini život ljepšim i ugodnijim“ kaže Velimir Mihaljević Miha, predsjednik Konjogojske udruge Valpovštine. S prijateljima iz Belišća i Valpova darovao je Vinka na Čiovu slavonskim kočijama iz 1942. godine. Obećanje da će dobiti i konja koji će vući te kočije, onemogućeno je dolaskom nebeskih kočija po Vinka. Zauzvrat je, baš prije hospitalizacije, Coce u Valpovu pjevao za Mihin rođendan te s udrugom “Toms” Mi-u donio računalo. Otkad nisan zapiva pismu dalmatinu, Otkad nisan zaplaka materi u krilu.  Izliči mi dušu pismo, I obriši suze s lica. Izdali te nikad nismo, Materina mi smo dica. Da iman srca dva, Da bi obadva, Da još jednon stara klapa, Na rivi zapiva.    

Ribar ljudi

A onda je njegova klapa prijatelja, ovoga ljeta, 'morala' pjevati na trogirskoj rivi, za pomoć u liječenju svoga prijatelja. Coce kao 'velika zvijezda' nije bio na liječenju u inozemnoj klinici, nego vjeran hrvatskom sustavu. Njegova je obitelj hvalila skrb splitskih liječnika sve do pomoćnog osoblja. I da je htio, to si nije mogao priuštiti, a sposobnošću je zadovoljio kriterije nastupa u firentinskom teatarskom zboru pjevajući s Lucianom Pavarottijem. Iz tog susreta neostvarena mu je želja što s Pavarottijem nije pojeo špagete u nekoj od trogirskih konoba. S Cocom kao pacijentom mogli su se identificirati svi 'mali ljudi' s listi čekanja, kojima je za života priuštio nadahnjujuće trenutke u slušanju njegove glazbe. I tada je bio 'jedan od nas'. Pomognut donacijom posebnog bolničkog kreveta od dobročinitelja Makaranina, s običnim radijem pokraj svoga uzglavlja, Coce je u danima teške bolesti, upitan čeka li jedva opet zapivat, glasom napuklim od emocije rekao: „Naravno, živim za to. Ako me čujete da pivam, znači da sam živ“. „Malo koji pjevač autoru podari tu sreću i ponos da se svaki put ježi, kad čuje kako izvodi njegovu pjesmu - meni bi se to s njim uvijek događalo“ kaže skladatelj Nenad Ninčević, s kojim je među zadnjima podijelio svoju maštu: da kupi jedan mali drveni brod, i njime se otisne na more. Mali, drveni brod. Ne veliku, plastičnu jahtu. Drvo je živi materijal, prirodan, a takav je bio i Coce. Nije živio u umjetnom, nego u stvarnom svijetu. Nije trgovao s menadžerima, nego se darivao neplaćenoj publici, 'težacima života'. Mreže je iz barke marljivim rukama bacao, a ne se na jahtama sunčao. Prije jutra ribari se bude, More zna njih, more zna te ljude. S galebima na moru, Na poštama sunce čekaju. Tiho kraju veslaju, Malu barku guraju, A ribara ruke izdaju. Prije jutra umoran, Ribar čeka novi dan. Nije se hrvao s plaćenim oglasima i narudžbama svoga lika na naslovnicama, ne libeći se koristiti koja god sredstva u profesionalnim ambicijama. Nema puno i nikad objavljenih Cocinih intervjua. Njegov je život doslovno bila njegova pjesma, a ta se tiraža mjeri vrijednostima izvan računa diskografije i platne liste profesije.

Oluja sa sjevera

Coce je zasadio dvjesto maslina i tu guštao s društvom, a zimi bi u lovu, jer nije volio ubijati životinje, gađao glinene golubove: „Idem u lov samo tamo gdje je ravno, gdje se ovakav ne mogu slomiti. Druženja s lovcima su super, a još su bolje delicije koje posluže. Ja nisam čovjek koji miruje, moj je temperament južnjački. Ako doživim mirovinu, vjerojatno ću i ja biti prisiljen umiriti se. Neću toliko putovati, neću toliko pjevati, izabrat ću društvo s kojim ću promatrati 'kako sunce u postelju ode…'“. Trnce je izazivao na stadionskim nastupima koncerata 'Ne damo te pismo naša'. Nije bio dijelom tabloidinih tiražnih oluja, nego je, kao istinski Hajdukovac, podizao oluju svojom torcidaškom himnom 'Oluja sa sjevera' na Poljudu gdje je 1993. godine njegova solo karijera i počela. Pokopan je na rođendan Torcide s kojom je 2011. godine, okružen Iniestom i Barcelonom, slavio sto godina Hajduka. I umro je u danima, nakon dugo vremena, Hajdukovog prvog HNL mjesta.

Od za dvije, tri fritule do Porina

Na ovogodišnjem 53. Splitskom festivalu, Dražen Zečić nije htio bez Coce izvesti njihovu zajedničku pjesmu Na pučini života. Neostvarena je i želja Nenada Ninčevića i Gorana Karana da u mjuziklu Naša bila štorija Coce zaigra jednu od glavnih uloga. Raspjevani kantor tenor rođen je u Trogiru 22. prosinca 1954. godine, zračeći cijelog života vedrinom i toplinom tog božićnog vremena koje karakterizira radost darivanja. Bio je i stalni član komornog zbora samostana benediktinki sv. Nikole u Trogiru. Osim da mu izgrade mramorni spomenik u rodnom gradu, Trogirani bi najveći spomenik Coci učinili kad bi oživjeli Međunarodno natjecanje mladih tenora koje je Coce organizirao u Trogiru od 2003. do 2006. godine, okupivši manje poznate svjetske tenore. To je življena Cocina ostavština. „U trinaestoj godini ušao sam u Narodnu glazbu Trogir u kojoj sam dvije godine svirao klarinet. Ubrzo su me pozvali iz klape Mali kanti da pjevam za njih i pristao sam jer mi je bilo draže pjevati nego puhati u klarinet“ u svom će stilu Coce. U pjesmi Dilili su zemlju braća s Mladenom Grdovićem, pjeva: Učila je mene mati, govorija je ćaća. Onaj ko zemlju prodaje, ostaće bez gaća. Šta ćeš reći svojoj dici kad budemo dali, lozu što su nekad davno naši stari zakopali. „Klape više nisu što su nekad bile. Na mojim počecima 1970-ih, pjevali smo serenade po kalama, za dvije-tri fritule i čašu slatke rakije. Nakon toga bismo otišli u neku konobu, družili se uz čašu vina, sad je to komercijaliziranije“ rekao je Coce. Od 1972. do 1991. godine bio je članom klape Trogir, s kojom je za unaprijeđenje tradicionalnog klapsko-dalmatinskog pjevanja osvojio Porina za pjesmu Kora kruha u vinu. Ko val za valom, život se toči, Za malo sriće, dani i noći. Ko će dokučit, što vrime sprema, A moraš dalje, druge ti nema. Sa svakin lipo, za malo mira, Ugodit mater, svakom bi tila. Na rodnom pragu, od dide moga, Čuvan svu ljubav, ditinjstva svoga. Još vidin oca uz rodnu stinu, Di topi koru kruha u vinu. I uvik ono nadanje Bože, Dok trudna duša još molit može.

Koja je to akademska komemoracija mogla biti!

Iako školovani glazbenik, o čijem bi opusu i talentu stručnjaci imali itekako što reći, Coce nije bio ispraćen ex chatedra govorima pred crvenim kazališnim sjedalicama i uzvišenim zlatnim ložama. Odabrao je trogirske čemprese i ljudima preplavljene kamene ulice. „Nismo htjeli komemoraciju, ni on ne bi želio protokol“, riječi su Janje Coce, supruge tenora pred kojom su se grdosini Vinku prije 32 godine zatresle noge od emocije koju je opjevao u albumima: Mirno spavaj, ružo moja (1993.), Mama, adio (1995.), Dalmacija, more, ja i ti (2000.), Ane, jel' te baca (2002.), More sinje i Zlatna kolekcija (2006.). U bolničku postelju, ovoga srpnja, Janja mu je donijela primjerak njegovog zadnjeg albuma Morska svitanja. Coce nije štancao albume i ganjao produkciju singlova za top liste. Veličina i vrijednost nije u količini albuma, nego u sadržaju pjesama koje se poput grožđa 'maste' do dugotrajnog vina. Ipak, zašto nam, Coce, nisi još koji singl ostavio? Pitam se to tek sad, kad si umro. Nisam serijski i bezlično proizvodio, nego umjetnički, s odmakom; po osjećaju vlastitog srca i potrebi duboko proživljenoga, glaso-tvorio. Blanka Vlašić je spoznala da je postala rob poimanja svoje vrijednosti identificirajući se s brojem preskočenih centimetara. Doris Dragović je poželjela pobjeći od vriske svjetala scenskih reflektora: „Treba ponekad stati i povući crtu“. Coce u takav 'trenutak prosvijetljenja' za svoje duhovno zdravlje nije trebao doći. On je stalno bio na vrhu, a taj vrh su ljudi koji ga vole, publika, ne naslovnice novina, broj naručenih tekstova i danih intervjua. Taj ga vrh karakterno nije ugrožavao, jer je zdrav, životan, a ne umjetan, megalomanski, bez pokrića u praksi, među ljudima. I u tome je Coce velik – biti u okruženju gdje svi trče za prvim mjestima, izbaciti što prije, što više pjesama, željeti nagrade, u disproporciji s brojem nastupa i kontakata s publikom. Za tipično estradno  menadžersko poimanje, živio je skriveno. U koji Grand Prix spada da je tvoja pjesma melem i podiže moral hrvatskom vojniku u Afganistanu? Koja to top-lista bilježi? Pjesmom kao darom si suštinski određen, a pjevanje te, ipak, po kriterijima trgovaca ovoga svijeta, ne određuje; pjesma te oslobađa, pjevanje ne zarobljuje – to je umijeće življenja neizmanipuliranog Coce. Vezan dušom, slobodan novcem. Vrhunski tenor čija je potreba zadnjih dana njegova života trebala materijalnu pomoć kolega, kao biografija svjetskog velikana iz davnih vremena, koji je isto 'to' doživio, usprkos bogatstvu svojih darova koje je društvu dao i nesebično za života živio.

Da su suze biseri, mi bi bili bogati

Hvala ti, Vinko Coce - škveraninu, klapski pjevaču i estradni solistu, djetinjeg osmijeha i talentom neobična, a življenjem istoga obična. Izdignut u nastupu na sceni, a na istoj razini u kontaktu sa svima koji se do pozornice popeti ne mogu. Uz tipično trogirsko crno odijelo, koje si kao izvorni hrvatski proizvod pronio, odjenuo si svoje vedro življenje u blagost i pomoć ljudima. Oprosti ako je netko potvrdu za tvoju veličinu dobio tek u dolasku 15.000 ljudi iz domovine i svijeta podno tvoga zida Kamerlenga, čije si pasike, tipične trogirske kalete opjevao. Ako je itko promotor morske promenade, to si ti, sa svojim splitskim Grand Prixem, među najtraženijim na koncertima, Sićaš li se di je lungomare. Prešao si na drugu stranu životne obale. Vjeran svojoj Scardoni, zadnje si pjesme snimio netom prije odlaska u bolnicu. I na zadnjem albumu Morska svitanja, kojim si obilježio dvadeset godina solističke karijere, svoje glasovne vibre nesebično si podijelio u šest dueta. Poručuješ: Dijelite svoje talente, podržavajte se, zajedništvo jača. Prvi singl Croatio, ponosna u duši, sa zadnjeg albuma, izveo si s Najboljim hrvatskim tamburašima. Tvoja oporuka je zajedništvo, vez zlatne ravnice i obale mora. U morskom svitanju povezao si širok šor i usku kalu, mandolinu i tamburu. Ja sam rođen pokraj plavog mora, Dalmatinac i dušom i tilom, di maslina u kamenu raste. Ja sam rođen ispod plavog neba, di se žita Slavonije cvate, di prolaze i Sava i Drava i matere rađaju Hrvate. Ja sam čuvar livada zelenih, po kojima konji vrani kašu, di dušmani polomiše zube, di oduvik štuju Lipu našu. Ja sam čovik od bure i soli, di je galeb gospodar visina, di se Gospa i voli i moli, čuvaj zemlju smokava i vina.

U pjesmi Nebeski salaši, koje ti sad kao polja svoga serafinskog glasa pohodiš, otkrivajući odakle niču takvi darovani talenti, pjevaš: Tamburaši, svirajte samo tanke žice, Ne budite zorom, nebeske ravnice. Ako čuje pjesmu, suza će joj kanut, još će jedno jutro, u kiši osvanut. Tamburaši, tiho tiho, ne zveckajte čaše, Ne budite zorom, Nebeske salaše. Neka moja draga gore mirno sanja, a ja da se sjećam, njenih milovanja.

Da biste komentirali, prijavite se.