Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

četvrtak, 28. kolovoza 2014. Arhiva kolumne

Biskup glasniji od (prekomjernih) decibela

Moćno-glasni (MG) dio medija u Hrvatskoj nije solidaran s ugroženim sugrađanima (i šibenski gradonačelnik kaže da se rješenje prihvatljivo za sve mora naći). Ali je solidaran i zapjenjen u difamiranju jednog među njima – Ante Ivasa, šibenskog građanina - koji je zvanjem biskup. To je dovoljno i presudno, za sud i osudu.
Foto: m.sibenik.in

U slučaju šibenskog kluba Azimut, nije novost da glasni dio hrvatske javnosti, makar i neutemeljeno, osuđuje jednog biskupa. Ne iznenađuje ni da se šibenskom biskupu Anti Ivasu pripisuje krivnja za privođenje vlasnika kluba čije nepropisno remećenje buke, u noći 23./24. kolovoza, nije prijavio on, nego neki drugi sustanar. Naviknuli smo, za svaku anomaliju u hrvatskom društvu, (dežurni) krivac je Crkva - odnosno, njeni hijerarhijski predstavnici – svećenici i biskupi. Novost je toliko i takvo dugotrajno ignoriranje vlastitih građana, od strane lokalne uprave koja treba brinuti o njihovim pravima i čiju egzistenciju plaćaju. Na osobnoj iskaznici dvadesetak obitelji iz šibenske jezgre, koja se i prije žalila na buku koja remeti zakonom propisane uvjete življenja, ne piše da su vjernici, desni ili lijevi, pa da se, (i na to smo naučili), shodno tome reagira. Te je Šibenčane, u potpisivanju peticije zbog problema rada Azimuta, još prošle godine predane gradskoj upravi, ujedinila izloženost teroru nedopuštenih decibela s javne gradske površine, pod nadležnošću jednog privatnog kluba.

Dokud seže nesnošljivost?

Moćno-glasni (MG) dio medija u Hrvatskoj nije solidaran s ugroženim sugrađanima (i šibenski gradonačelnik kaže da se rješenje prihvatljivo za sve mora naći). Ali je solidaran i zapjenjen u difamiranju jednog među njima – Ante Ivasa, šibenskog građanina - koji je zvanjem biskup. To je dovoljno i presudno, za sud i osudu. Ta nesnošljivost prema čovjeku, samo zato što je (hijerarhijski) predstavnik Katoličke Crkve, toliko je patološka, da ide - do groba. Okrutno zvuči, ali je stvarno, nimalo metaforički. Jer, umjesto da se pozabave kršenjem propisa i nepoštivanjem zakona od strane Azimuta, MG novinari, principom da cilj opravdava sredstvo, s predmeta (Azimut), prijeđoše na čovjeka (Ivas), i to do njegove smrti – odnosno, grobnice. Kako se samo, doslovno preko noći, dan nakon privođenja/triježnjenja vlasnika Azimuta u policiji, 25. kolovoza u Jutarnjem listu, pod Ekskluzivno, pojavio tekst 'Skandal u šibenskoj katedrali – biskup obnovu koristi za gradnju svoje grobnice'. Na brzoj realizaciji te vlasničko/uredničke narudžbe, s nalogom novinaru, 'Daj mu nešto nađi, odmah, brzo', čovjek pozavidi. I iskopaše (kao reket temu) biskupu Ivasu doslovno – grobnicu!

Vrijedni radnik za svoj narod

Članak nije dovoljno težak, ako njegov protagonist nije, napisaše, kontroverzan. Kontroverzno je u gradu slavne prošlosti, koji je razvojno stagnirao, biti biskup koji je šibenskoj mladosti i roditeljima, 2008. g., darovao prvu katoličku osnovnu školu u Hrvatskoj.  Biskup Ivas, inicijator osnivanja Katoličke škole čiji je program odobrilo resorno ministarstvo, tada reče: „Čak neće biti ni više sati vjeronauka nego u ostalim školama. Međutim, mi želimo imati radosnu školu, koja će djecu učiti ljepoti života i razvijati duhovne vrijednosti“. Kao predsjednik Vijeća HBK za mlade, tu je radost poticao, kao motor, i na nacionalnim susretima katoličke mladeži u Hrvatskoj. Sijed, sporijeg koraka i pognutih leđa zbog zdravstvenih teškoća, s lica mu nije silazio osmijeh i poticaji da mladi pjevaju i zaveslaju na pučinu, kako je i potaknuo u himni susreta u Šibeniku 2004. g., 'Na tvoju riječ, kapetane', čije stihove potpisuje. Da je blizak narodu, potvrđuje i njegova nekadašnja služba predsjednika Vijeća za laike HBK. U potrebi suvremenog uređenja ustanova mjesne Crkve, mons. Ivas je uredio službe u šibenskom Ordinarijatu zapošljavajući u svojim uredima i laike. On je crkvene objekte u Šibenskoj biskupiji, više od polovice porušenoj u Domovinskom ratu, u cijelosti obnovio. Graditelji znaju koji trud i snagu to iziskuje – nabavka sredstava, gradnja, opremanje. Za mandata Ivasa Šibenčani su izašli iz kuća u kojima su se u komunizmu okupljali na bogoštovlja, jer gradnja na javnim, tj. oduzetim površinama, nije bila dozvoljena, te je dao izgraditi crkve u gradskim župama Meterize, Vidici, Šubićevac, Ražine i Baldekin. Kontroverzno? Netko bi te pothvate nazvao naprednima, hrabrima, poduzetnima, nesebičnima.

Ministarstvo kulture odgovara

Glede navoda 'Iz naših izvora' u sumrak članku Jutarnjeg, za odgovore sam zamolila, za obnovu šibenske katedrale, nadležnu Upravu za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH. 'Šibenski rašomon' u zahvatu na katedrali dosegnuo je kulminaciju (baš se poklopilo s danima Azimuta). „Hrvatsko vijeće za kulturna dobra piše alarmantno upozorenje Ministarstvu kulture u kojem spominju gradnju kripte, mjesta na kojem bi vječni mir trebao naći biskup Ante Ivas“ piše u članku. Ministarstvo mi u dopisu odgovara: „U ni jednom dijelu dostupne projektne dokumentacije ili izdanog odobrenja od strane Konzervatorskog odjela, ne spominje se termin 'biskupova kripta', niti je ikad zaprimljen zahtjev za njezinu izgradnju. Podrumska prostorija, o kojoj je riječ, izvedena je nakon sanacije južnog zida Katedrale i provedenih arheoloških istraživanja“. U članku je i navod konzervatora Miroslava Škugora da izgradnja 'biskupove kripte' nije istina, nego je riječ o istraživanju prostora između katedrale i gradskih bedema, gdje su pronađeni ostaci starije crkve sv. Jakova. To potvrđuje i Ministarstvo. No, novinar ipak podgrijava sumnju da će grob Ivasa destabilizirati statiku katedrale.

Tko se igra prijestolja?

Ministarstvo kulture pobija ad hominem jutarnje podvale, i kaže: „Rezultati istraživanja su jasno pokazali da je južni zid temeljen na stijeni te da konstruktivni problemi katedrale nisu posljedica lošeg temeljenja kojim su se tumačili  uzroci problema. Ustanovljeno je da je najvjerojatniji problem konstruktivnih deformacija zemljani nasip koji za vlažna vremena povećava volumen i pritišće perimetralne zidove, temelje stupova glavnog broda i prenosi se dalje do svodova. Tu tvrdnju potkrjepljuje i monitoring konstrukcije koji pokazuje da se povećavaju naponi u konstruktivnim elementima za vlažna vremena. Uvidom u dokumentaciju utvrđeno je da je Konzervatorski odjel Šibenik izdao prethodnu dozvolu za sanaciju južnog zida od 3. srpnja 2009. i da su se radovi odvijali uz nadzor konzervatora“. Dakle, statiku ne narušava tajna biskupova kripta, nego se zemljani nasip povećava za vlažnog vremena. „Doista su navodi 'neimenovanih izvora' zbunjujući, jer je Hrvatsko vijeće za kulturna dobra savjetodavno tijelo Ministarstva kulture i ono može davati mišljenja i savjete nadležnom Ministarstvu. Vezano za izvedbu podrumske prostorije uz južni zid katedrale, reagirala je Uprava za zaštitu kulturne baštine i zatražila reviziju konzervatorskih postupaka. Temeljem rasprave i zaključaka Vijeća, Ministarstvo je osnovalo Povjerenstvo za praćenje radova na katedrali sv. Jakova koje ima zadatak utvrditi stanje katedrale u građevinskom smislu, odrediti prioritetne radove na sanaciji vlage, odrediti potrebne analize i studije kako bi se uspostavilo kontinuirano praćenje stanja i osigurao nadzor tima stručnjaka različitih profila. Posljednjih mjeseci, Povjerenstvo se sastalo više puta, obišlo katedralu, napravilo uvid u građevinsko stanje te utvrdilo prioritetne mjere“ odgovara Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH. Time demantira zlonamjernu diskreditaciju biskupa Ivasa koji se, tajno, 'igra prijestoljem'.

Više od prozivanja mons. Ivasa koji, po uzoru na Onoga koga slijedi, kao žrtveno janje sve to podnosi, mene frapira činjenica da lege artis sekularci i društveni kroničari tako hladno ne suosjećaju i nisu solidarni sa Šibenčanima, koji trpe ugrozu svoga zakonskog prava u zaštiti od prekomjerne buke u određeni noćni sat. Nikoji zakon ne dopušta glasni ritam do 4 sata, kako vlasnici kažu da im je dozvoljeno. Štoviše, MG javnost ignorira legalno-lokalni problem koji postoji, pakirajući ga u moć Crkve, utjecaj biskupa i nacionalno-stratešku ugrozu kulture i turizma. Slučaj Azimut iz čiste civilno-legislativne, lokalno-upravljačke sfere, nepoštovane na niz razina, što potvrđuju i podignute tužbe od strane stanara, prema sanitarnoj inspekciji i šibenskom Općinskom sudu za naknadu štete, pretvoren je u nacionalni političko-ideološki obračun u kojem je krupniji dokaz izjava šibenskog gradonačelnika o neformalnom razgovoru između Ivasa i Karamarka. Netko još uvijek želi i misli da sadržaj i privatnih, neformalnih razgovora, treba biti itekako propisan i poćudan.

Za nacionalni značaj - odabrano

Nacionalni interes nije izazvala intervencija specijalaca u Azimutu prije mjesec dana, kada je u 4 sata ujutro svirala nedopušteno glasna glazba. No, to je bilo 22. lipnja, kada mons. Ivas još nije javno izrekao svoj stav, kako je to, mislim čak i benigno, učinio na Veliku Gospu u Vrpolju. Policijsko postupanje u privatnom klubu, temeljem dojave građana, kako se, kad za to postoji osnova, postupa u toliko drugih prilika i mjesta, postaje tema od državnog značaja nakon 15. kolovoza, iako je napetost između Šibenčana i Azimuta u drugoj godini djelovanja. No, slučaj dobiva Pedra – nije važno kršenje propisa, prijave građana, važno je samo da se jedan građanin, crkveni službenik, usudio javno izreći ono što, ne samo njega osobno, nego i njegove sugrađane, zakonom nedozvoljeno, smeta. Nakon Vrpolja, mogu započeti javna vrpoljenja, osobni napadi, nacionalna promišljanja turističke strategije i razvoja kulture, jer glavno smetalo je čovjek s kolarom. Nacionalni slučaj nije rad bara u Vodicama, čiju je buku, temeljem dojava građana i komunalnog zapisnika, gradonačelnica utišala skrativši mu dozvolu do ponoći, ne više do dva sata. Šibenčani se žale na pretjeranu buku iz još nekih barova, pa se pitam, tko predstavlja i zastupa te građane, u toj nemoći življenja, kakvo je inače omogućeno u civiliziranom svijetu.

Nije riječ primarno o prozorima Ivasa, nego o prozorima obitelji u središtu grada, kojima je MG javnost nametnula zastupnika biskupa. Slučaja Azimut na ovaj način ne bi bilo, da s ambona nije otišla rečenica Ivasa. Napisala sam već ovaj tekst, a onda vidjela da to potvrđuje i šibenski gradonačelnik Željko Burić koji kaže: „To je dominantno komunalni problem koji nije specifičan samo za Šibenik već za sva mjesta uz obalu. Neki su ga već odradili prije od nas, što dokazuje koliko smo mi dugo stajali na mjestu“. Smatra da je mons. Ivas na braniku nacionalnog identiteta i predstavnik vjere, a istodobno postoji peticija stanara koji žive u blizini Azimuta i žale se na buku. „Ista priča akutalna je i s kafićima Giro, Castello i Vino&Ino, ali to nikog ne zanima jer se ne spominje biskup“ kaže gradonačelnik. Nije zagovornicima oživljavanja grada do dobra i prava građana. Ni do kulture, jer bi poželjeli različite vidove njenog izvođenja na ljetnoj terasi, ne samo dj-a. U postupanju se opire policiji. Sanitarna inspekcija inače opominje nedostatak sapuna, a koliki je tu omjer broja ljudi i sanitarnog čvora, da gosti zadovolje tjelesno-higijenske potrebe.

Uzalud vam trud, crkvenjaci

Slučaj Azimut – primjer zazora prema vlastitom društvu i građanima, civilizacijskom dosegu, kriv je samo jedan. Kakav god argument došao iz Crkve, nije dovoljno dobar. Osuđen si i uvrede možeš samo primati – tj. trpjeti. Kad je Mate Uzinić u suzama do lipe pravdao platnu bilancu svoje biskupije, ni to nije bilo dovoljno; novinari s presice još se nisu vratili u redakciju, a već je prozivano još sumnjivih transakcija. Kad je Želimir Puljić rekao da surađuje s policijom i da je Ivanova prijavio nadležnima čim je za zlodjelo saznao, do danas s njega nije skinuta stigma da je slučaj zataškavao i da nije istog trena reagirao. To govore i ljudi/novinari koje se smatra objektivnima i ne apriori prema Crkvi kritičnima. Nitko se s takvim guštom i nabacivanjem u Hrvatskoj ne proziva i degradira, kao službenici Katoličke crkve i branitelji. Smatraju ih povlaštenima (služenje ljudima je povlastica), pa imaju i povlašteno mjesto u nečijoj nepodnošljivosti. Zanimljivo, oba ta staleža, izdanci su iz naroda. Predstavnici najšire baze nacionalnog korpusa. Bez površne patetike, upravo su ti ljudi hrvatskoj zemlji najviše dali. Branili su je i obranili znanstvenim i kulturnim radom, gradnjom, brigom za duše i tijela ljudi. Oni su, doslovno, svojim tijelima, 'živeći' i u tamnicama i logorima, oslobađali i čuvali teritorij svoje zemlje u granicama njenog opstanka (za budućnost posjetitelja techno partyja).

(O)sušena roba

Vlasnici Azimuta su u gornje dijelove svoda tog interijera stavili amfore, valjda s ponosom evocirajući antičku kulturu koju su na mjestu svog privređivanja zatekli. Za turističku klijentelu, nisu izložili stare miks-pulteve i party-opremu, jer to, izgleda, ipak nema trajniju, muzejsku vrijednost, vrijednu (inozemnog) pogleda. Odlučili su se i za motiv odjeće koja visi u zraku, kao prizor dalmatinskih sredina, kako su naši stari, kod prozora, sušili robu. U Azimutu, klubu za nove generacije, je i prizor drvenih škura, ne grile od PVC-a. Pretpostavljam da svim tim motivima vlasnici izražavaju ponos spram naše materijalne, narodne kulture. I, tu smo – poštuje se odjeća u zraku kao 'starinsko sušenje' mudanti i gaćica, amofre i škure. Ali poštovati zdravlje ljudi i okoliša grada? Da, zdravlja, jer, prekomjerni decibeli ugrožavaju zdravlje čovjeka; taj Zakon i je na stranici Ministarstva zdravlja RH. Zaštita od buke je i dio zaštite okoliša, pa čudi da se nisu oglasili i naši zeleni, orasi, tim više što travnatu površinu sjedenjem i boravkom na njoj intenzivno ravnaju ljudi. Je li to neka nova mjera čuvanja javnih zelenih površina, u kojoj je takva vrsta ljudske intervencije, koja gazi, poželjna? Ili, netko će reći, Nije čovjek radi trave, nego su trava (i profit) radi čovjeka.

Tko je čuo (za) Zakon o zaštiti od buke?

U Hrvatskoj je inače teško poštivati zakone, štoviše, ne znamo da neki uopće i postoje. Pa je shvatljivo da u toj skali, ako se ignoriraju gospodarski, sigurnosni, kome tek pada na pamet da postoji i Zakon o zaštiti od buke. Dvadeset i sedam njegovih članaka, temeljem članka 88. Ustava RH, kao utvrđivanje ljudskih prava i temeljne slobode, Hrvatski sabor donio je u svojoj Odluci o proglašenju Zakona od buke 2009. g., u čijem zaglavlju desno, kao verifikacija, piše: Predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić. Da se u slučaju Azimuta barem Mesić oglasio, kako se ne poštuje Zakon koji se za njegova mandata donio, jer on i je instalirao tvrdnju da institucije trebaju raditi svoj posao. Taj je zakon usklađen i s europskom pravnom stečevinom. Kontrolu izloženosti buci u EU regulira Direktiva o utvrđivanju i upravljanju bukom okoliša. Države članice dužne su izraditi karte buke i akcijske planove za upravljanje bukom i njenim učincima, s mjerama za njeno smanjenje. U zoni namijenjenoj odmoru, oporavku i liječenju, najviša dopuštena buka danju je 50, a noću 40 decibela. U zoni stanovanja i boravka, danju je dozvoljeno 55, a noću 40 decibela. U zoni mješovite, pretežito stambene namjene, danju 55, a noću 45 decibela. U zoni mješovite, pretežno poslovne namjene sa stanovanjem, danju 65, a noću 50 decibela. Klubovi na Zrću dosezali su 140 decibela, no to je sad, suvremenom tehnikom regulacije, riješeno. U Šibeniku se nije ni pristupilo mjerenju, jer tu se ljude, za razliku od nekih privatnika, ne sluša - odnosno, i ne može čuti. Silom (ne)prilika u kojima odgovorni nisu radili svoj posao, reguliranje buke u Šibeniku ne počinje djelovanjem tehnike, nego riječju čovjeka, biskupa. Tako mu namijeniše, da je jedna njegova rečenica bila glasnija od svih peticija, glasova građana i dvogodišnjeg prekomjernog bučenja. Zaista, biskup Ivas zaslužuje biti ispraćen u mirovinu na sva decibelno nacionalna zvona. Nije li to najbolja poruka i ostavština – Poštujte propise zakona i prava svojih građana! Hvala, Oče biskupe, Ante!
 

Da biste komentirali, prijavite se.