Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

ponedjeljak, 18. ožujka 2013. Arhiva kolumne

Franjine cipele

Papu Franju i sv. Franju Asiškoga ne povezuje samo milostan pogled prema siromasima. Podudarnošću Božjeg zahvata na početku njihova od Boga im povjerenog služenja, povezuje ih ista uputa – Hod! I to u običnim cipelama.

Čekala sam trenutak da ugledam crvene cipele novoga pape. Još ih nismo vidjeli. Nanizali se susreti Franje s kardinalima i solideima, 'običnim' ljudima i kapama, od vatikanskih dvorana do rimske ulice. No papinih crvenih cipela nema. Možda još nije došao taj posebno svečani protokolarni trenutak koji tu tradiciju zahtjeva, mislila sam. Kardinali, novinari, Sikstina, Klementina... A crvenih cipelica na vidiku nema. Franjo se nije htio tim izvanjskim detaljem razlikovati od okoline. No, odjevnim predmetom kojim nije htio skrenuti pozornost na sebe kao papu, Franjo je polučio suprotan efekt. Divimo mu se zbog onoga što nema, a ne što ima. Osvaja zbog onoga što je pustio, a ne zadržao. Vlastito spuštanje 'detalja časti' ga je uzdiglo! Nastavio je hodati u svojim argentinskim crnim cipelama, identificirajući se sa svakim kome crvena cipelica nije svakodnevna. Nije se predstavio u svečanoj roketi ni mozeti u boji, nego bijeloj reverendi. Kao da nam je svakom ponaosob rekao: „Vi me odjenite, po svojoj potrebi. Otvoren sam stilu vaše halje. Ja sam u bijelome, raspoloživ da moje služenje obojate u svoje boje“. Kristov vikar na zemlji je u bijelome, da središte Katoličke Crkve primi uzorak svake svijeta periferije. Franjo puku prepušta da ga zaogrne. Došao je da ga svatko od nas odjene. Ima li jače zaštite i svečanijeg stila od izraza takve prisnosti, povjerenja i topline? I njegov križ od sivog željeza podatan je za prihvat tempere svih ljudi i slojeva. Papa Franjo se pred nama sagiba i glavu naginje – veliki moli blagoslov malenoga. Revolucija u rangu Kopernikanskog obrata.

Kakvi smo učenici?


Hod u običnim cipelama naznačen je već i u 'oporuci' Franjina prethodnika Benedikta XVI. Od svega što je kao umirovljeni papa ponio, za što se Ratzinger odlučio? Također za cipele. Ali, ne iz papinske produkcije. Benedikt XVI. od sve vatikanske arhive i odore, sa sobom uzima cipele iz naroda, i to od južnoameričkog susjeda: meksičkog postolara, koje je dobio za svog pohoda Meksiku. I Benedikt želi nastaviti hodati. S narodom! Hvala ti, ljubljeni Sveti Oče u miru, što si bio toliko nemiran da si Crkvu, kao njen izvrsni i umni učitelj, vlastitim 'povlačenjem' toliko darovao, otvorio. Svevišnji po tebi kao da je rekao: Dosad ste bili u (školskim) klupama, a sad, pokret! Nakon rečenoga, hajdete u radionice, ulice. Pokažite kakvi ste obrtnici i šegrti. Vrijeme je za raskoš druge, svijetu potrebne karizme. Ratzingera je divno slušati. Bergoglio će pokazati što to konkretno znači i kako primljeni nauk živjeti. Željeznu zavjesu micao je Karol, ideološke zablude prokazivao Joseph, a u vremenu Babilonske kule socijalnog ugnjetavanja, Jorge usnama ljubi, rukama grli i dotiče dna egzistencijalnih ljudskih ugroza duše i tijela. Hvala kardinalima naše Crkve, Duhu podatnima i duhom istančanima, da su taj dragulj prepoznali i 'uzdigli' ga između sebe kao vikara-kormilara.

Franjo se nije odlučio za svečane cipele, nego za svečanost hodanja

Božja riječ i papinom asiškom imenjaku bila je u znaku koraka: 'Franjo, IDI i obnovi moju Crkvu!' Zanimljivo i veličanstveno! Jer, papa je, ne samo po pruženoj ruci siromaštvu, nego i po toj riječi 'Idi!', u duhu svetog Franje iz 12. st. Baš u znaku koraka, u običnim cipelama, devet stoljeća poslije, je i poruka pape Franje u prvoj misi njegova pontifikata s kardinalima. Papa kaže da prorok Izaija, Petrova poslanica i evanđelist Matej s Petrovom ispovijesti vjere imaju zajedničko: POKRET! „U prvom čitanju pokret je hod; u drugom pokret je u izgrađivanju; u trećem, pokret je u ispovijedanju. Hoditi, graditi, ispovijedati“ manifest je pape Franje. Podsjeća i da je prva riječ Boga Abrahamu: Mojim hodi putem i neporočan budi. Franji Asiškom je rečeno 'Idi i obnovi moju Crkvu'. Papa Franjo kaže: Naš život je hod! Moramo uvijek hoditi, u Gospodinovoj prisutnosti i svjetlosti. Koliko je papa Franjo sav i uvijek u pokretu, pokazuje i kad je on prvi pristupio dekanu Kardinalskog zbora Angelu Sodanu nakon što ga je ovaj pozdravio na audijenciji. To nije trebao učiniti. Sve što je obično, postalo je neobično. I tada Franjo čini korak. Skoro se i spotaknuo. No to je cijena prilaženja, građenja odnosa. Nije ostao sjediti na svom sedesu. Nije čekao da mu se priđe i nakloni. Ustao je sam i prvi. Papa Franjo preuzima inicijative i (čovjeku, ljudima) prilazi!

Čovjek odnosa i trenutka

Zašto je on Franjo? Tko mu daje taj podudarni identitet, karizmu? Crkva, njegova zaručnica! Nema Franje bez Crkve. Čovjeku je potreban drugi, da bi se 'definirao'. Franju određuju potrebe njegove Zaručnice. Koja sjedinjenost! Koliko predana ljubav Ljubavi! Papi Franji je Crkva privlačna kao zaručnica koja se zove Siromašna. Siromašni su toliko veliki i slobodni, da im ništa od ovoga svijeta ne treba. To bogatstvo (nenavezanosti, ali i potreba) Franjo prepoznaje u tim ljudima. Papa Franjo je i čovjek reakcije na trenutak. On (su)osjeća. Toliko je slobodan i raspoloživ, da njegovo ponašanje određuje bližnji. Tako je odabrao i ime Franjo. Otvoren osluškivanju poticaja. Kardinal Claudio Hummes ga je, kad je izbor bio jasan, zagrlio, poljubio i rekao: Ne zaboravi siromašne! Jorge nije papinsko ime pripremio u Argentini. Dapače, kupio je povratnu avionsku kartu. A baš sam se pitala kako izgleda nutarnji trenutak kardinala pred konklave kad razmišlja i o odabiru imena. Da bude 'spreman'. Franjo pokazuje – živi se i odlučuje na licu mjesta.

Papa koji otkriva život i lica

U susretima kojih smo dio, papa Franjo nas upoznaje sa životnim pričama i ljudima. Franjo nam otkriva izvorni život kroz razne staleže, bez šminke. Te situacije nisu ekskluzivne, nedodirljive. Toliko su svakodnevne i uobičajene, da postaju posebne i veličanstvene jer ih je papa Franjo velikodušno s nama podijelio. Na audijenciji s kardinalima u Klementovoj dvorani, subraću je obavijestio o srčanom udaru kardinala Jorge Maria Mejia prenijevši i njegove pozdrave iz klinike Pija XI., gdje ga je i osobno pohodio. Ovaj papa Urbi et Orbi prepričava situacije, crtice o ljudima iz svakodnevice, od kardinala do nona. Iako učen i uman, obrazovan i književan, papa križem, cipelom, reverendom, ali i rječju, želi odvratiti od sebe i veličine svoga znanja. Ne bi htio ičim privući pažnju, i opet suprotan učinak. On bi se 'samo' razdavao. Papa Franjo je glasnogovornik malenih veličina. S njim upoznajemo razna lica i vidimo da je u bazi puno 'običnih', velikih propovijednika. U crkvi sv. Ane ukazuje na svećenika koji u Urugvaju radi s djecom s ulice i poziva na molitvu za njega. Franjo s prozora svoje radne sobe u prvom Angelusu pokazuje kako on ne želi biti centrala, nego antena, posrednik. Počastio je svog subrata, kardinala Kaspera, spominjući misao iz njegove knjige koju čita: Milosrđe mijenja svijet i svijet čini manje hladnim. A otkrio nam je i misao gospođe koja mu je prišla za ispovijed: Kada Gospodin ne bi opraštao, svijeta ne bi bilo. Poslanice pape Franje su u znaku ljudi s Puta, poput tragatelja Zakeja i Nikodema, ili malenih ljudi koji su postali biblijski veliki jer su se sagnuli, prišli, pomogli, pomilovali, poput Šimuna i Veronika. Papa Franjo ne piše unaprijed puno po papiru. On najraskošnije slika i pripovijeda (o) živim ljudima. Njegova arhiva nije u registratoru, nego u srcu čovjeka. To se ne protokolira pod rednim brojem, nego u knjizi Ljubavi u Vječnosti.

Franjo prepoznaje ljude i sredine u koje dolazi

Papa se obratio najprije Rimu. On će u svijet s Rimom i iz Rima. Papa završava svoj prvi Angelus kako je započeo i svoj prvi Urbi et Orbi. Njegova prva rečenica iz lođe sv. Petra nije da je dužnost konklave Crkvi dati papu. Nego: „Poznato vam je da je dužnost konklave Rimu dati biskupa“. Nakon zahvale za doček, papina treća rečenica u prvom Urbi et Orbi glasi: „Biskupijska zajednica Rima ima svog biskupa: hvala!“. I tu je, u samom početku, u znaku pokreta i koraka: „A sada započinjemo taj put: biskup i narod. Taj put rimske Crkve koja predsjeda u ljubavi svim Crkvama“. Svijetu želi bratstvo, ali se najprije obraća mjestu gdje je došao. Koliko današnji svijet poštuje sredinu u koju dolazi, u kojoj se nalazi i živi? Koliki osvajaju mjesta, ljude i zemlje za izrabljivanje, ne za služenje i susrete? Papa Franjo prepoznaje i poštuje individualnost, egzistenciju Rima: „Želim da vam ovaj put Crkve koji danas započinjemo bude plodonosan za evangelizaciju ovog tako lijepog grada. Sutra ću se poći pomoliti Majci Božjoj da čuva cijeli Rim“. Toliko mu je stalo do biskupa Rima. Koji izraz blizine, kolika svijest i želja za bliskošću pastira i naroda?

Tango, Messi i Majka Terezija

To milo stvorenje koje poštuje prvu razinu ljudskosti obraćajući se čovjeku dobre volje, jer ne slušaju ga samo vjernici, nakon prvog Angelusa opet će ponizno o rimskoj adresi: „Molite za mene, molim vas. Ponovno grlim sve vjernike Rima i proširujem taj zagrljaj na sve vas koji dolazite iz raznih krajeva Italije i svijeta. Izabrao sam ime zaštitnika Italije, sv. Franje Asiškog, i to učvršćuje moju duhovnu povezanost s ovom zemljom iz koje moja obitelj vuče korijene“. Kad se tako sjedini i poštuje korijen na koji je došao, ne samo korijen svog obiteljskog porijekla, nego i rezidencijalni korijen Katoličke Crkve, papa širi horizont i privlači cijeli svijet. Opet (is)korak, hod, put. Izlazak, poput Abrahama. „Ali Isus nas je pozvao da postanemo dio nove obitelji: svoje Crkve, u toj Božjoj obitelji, kročeći zajedno na putu Evanđelja“. Franjo do kraja kroči do srca ljudi. Nakon slavljenja otajstva ljubavi, euharistije za stolom Gospodnjim, papa Franjo pruža ruku do agapea, obiteljskog stola. U nedjelju nakon što su ga kardinali prepoznali kao  najljepšu duhovsku smirnu svijetu ovoga vremena, za vrijeme blagovanja svog obroka i cijelog Dana Gospodnjeg, mogli smo reći: 'Znaš tko je s nama? Papa Franjo'. Ušao je među nas po riječima: 'Ugodna nedjelja i dobar ručak svima!' Kao prvi put s pozdravima Dobra večer i Laku noć. Čovjek nadasve. Dopire direkt u srce. Dotiče i grli osobnim, blagim i živahnim pokretima. Tango je to. Pravi, izvorni, privlačan, argentinski! Jorge Mario Bergoglio osvaja istinskim duhom služenja bl. Majke Tereze na stolici Petrovih nasljednika. Talentiran za bliske odnose s ljudima, kao što je u dodiru s loptom zlatna kopačka njegovog zemljaka Lionela Messija. Svakodnevicu je promovirao u čudesnost! Jednostavnost pape Franje glamuroznija je od crvenih tapeta. Zar ljudskost tako iznenađuje? Papa Franjo ulazi u svakoga zato što čovjeka podržava, s čovjekom – Hoda! U običnim, jednostavnim, crnim cipelama.

Klikni like ako želis više saznati o papi Franji! 

Da biste komentirali, prijavite se.