Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

utorak, 14. veljače 2012. Arhiva kolumne

Gavran(ovi) na Velebitu

Na Velebitu postaje jasno zašto se sve vrste (domoljubnih) ptica izlažu (opasnom) letu. Tu se vidi neretuširani sjaj domovine, livade, stabla, rijeke, kamena, mora i neba.

Hej, odvest ćemo te gdje nikad nisi bila! Vidjet ćeš što nikad nisi, Tulove grede! dozivao me sa stotinjak metara visine na Velebitu poznanik Šime, u nedjelju, 22. siječnja, nakon što sam na vjetrometini sudjelovala u misi na 1000 metara visine povodom 19. obljetnice oslobodilačke akcije Maslenica. Napuhalo me, obavila sam još jedan komunikacijski i foto susret jer takve panorame u nizini ne susrećeš, i već su svi otišli – i oni zadnji, koji se zadrže zapjevati. 'Hvala, drugi put' odgovorim željna topline doma. Svaka čast i poštovanje braniteljima, ali zove dolina. Takvo divovsko mjesto, stamenom, golom šutnjom, poput suca te opominje - Istinu reci! Nema muljanja. 'Kad drugi put? Dogodine? Dolazimo po tebe' viče s brda. Ma zaboravit će oni mene, mislim se – Šime Jurjević i Ivan Vrkić, nekoć branitelji, uvijek domoljubi. A ti ne (po)puštaju. I drugom žele dobro učiniti. Iako u onom nevremenu za (dodatnu; reklo bi se, oni koji žele znati više) planinsku avanturu neraspoložena, savjest kuca. Umorna? Pa tu je sloboda za tebe krvlju pisana! Tijelom otisnuta! U kojim sve životnim godištima i uvjetima? Pokazuju to i križevi uz rimsku cestu preko Velebita; svakih nekoliko desetaka metara spomen ploča s imenima poginulih branitelja. Odoljeli su slapovima kiše, nanosima snijega, olujnoj buri – al' ne i udaru čovjeka. Agresor ih skinuo metkom. No, piše na toj jednoj ploči: Slomljena su krila, al' pamti se let!

TREBA SE POPETI

Hrvatski su zapovjednici prve brigade nazivali po pticama; kos, žuna, gavran. Stigli su i na tu simboliku misliti. Požrtvovne i čiste namjere prati nadahnuće. Ljubav je to! Inspirativna. Instinkt tako plemenito formiran? Život poimaju kao let, ne kao kresanje. Pogled upiru gore, i u ratu, mogu gledati i neprijatelja. Ne obaraju oči dolje, da se (u miru) srame i prijatelja. „Na dan odluke EU, mi smo ponovno na položajima“ napisali su branitelji u spomen knjigu na oltaru u crkvi sv. Frane na Podpragu, tog referendumskog 22. siječnja. Dvoje stranaca, uz maleni crtež globusa i na njemu dvoje pješaka, na engleskom su napisali: „Idemo oko svijeta pješice. Dobro je naći ovo mjesto. Vani je tako vjetrovito“. Kako toplo i jednostavno. Opet je to osjetio i zna stranac. Na proputovanju u Hrvatskoj. A bilo ih je puno osvajačkih, ne izletničkih. Kaza mi čovjek, reče mu stranac: 'Malo vas je da sami uživate ljepotu svoje zemlje. Treba je podijeliti s drugima'. Nije mislio na multikulturalnu razmjenu i međunacionalno obogaćivanje. Za to osjetiti, uvjeriti se i (spo)znati, treba se popeti. Gore shvatiš i vidiš zašto i koju ljepotu želiš (i treba) čuvati.

ZAKLON JE STIJENA

Uz šljunčanu cestu do crkve sv. Frane na Podpragu u brdu su uski betonski otvori poput stražarske kućice, bunkerić, u kojem bi se branitelji poslije smjene 'utoplili'. Predah u rovu kamena. Tu je bilo i deset ljudi odjednom. 'Ko sardine. Nekad su imali i limeni kontejner u zemlji. Inžinjerija ga ukopala. „To je bilo niže. Mi gore na vrhovima nismo imali ništa. U mojoj je postrojbi 1993. g. 11 ljudi imalo opasne smrzotine. Znali smo po šest dana cupkati, na mjestu skakati. Bio sam dosta vremena na Tulovim gredama. To nije bilo sklonište“ kaže Željko Turić, tajnik udruge pripadnika Središta gardijskog za specijalističku obuku dočasnika Damir Tomljanović Gavran. „Gdje ste cupkali cijelu noć? Pod nebom“ pitam u nevjerici zamišljajući odgovor. Da, ne čuva se položaj u kući. Kuća se čuva na položaju. „Jasno. Na otvorenom. Kiša pada. Dolje, dokud može doći kamion, gore do vrha Tulovih greda, dva i pol sata smo se probijali kroz snijeg, do pasa, metar dubok. Treba doći do gore! Znaš što te čeka. Gore si pet, šest, sedam dana, koliko je smjena. Prijatelju, snađi se. Zaklon nam je kamen, stijena. Zaspat' ne smiješ, osobito kad su niske temperature. Bilo je -20 bez problema. Skupimo se u krug, nađemo dobro mjesto da smo zaštićeni, da nas ne mogu napasti. Nema grijanja uz vatru. Nadljudski napori. Noću -20, a danju tražiš zavjetrinu da skineš jaknu i oporaviš se“ sjeća se Željko. To je život na vrhu – tu te najviše šiba, i najviše grije.

PASJI ŽIVOT

Na Velebitu postaje jasno zašto se sve vrste (domoljubnih) ptica izlažu (opasnom) letu. Tu se vidi neretuširani sjaj domovine, livade, stabla, rijeke, kamena, mora i neba. Sve je to dar življenju, vrijedno obrane i umiranja - pokazaju branitelji. Ljubav zna o razumu ono što i on sam (p)o sebi ne može shvatiti. Ne možeš dubinu (a svaka (na)dogradnja ovisi o kvaliteti korijena u dubini) i razumne razloga takvog pristupa shvatiti u nizini, gdje ti pogled seže do trbuha kojeg želiš nahraniti, do fotelje koju (bez pokrića) želiš zauzeti, što dulje grijati. Tu se razmišlja kako to izfinancirati. A narav (ostvarene) potrebe je eksponencijalni rast. Zato treba stratešku starinu prodati, prolazno zadovoljiti. Još kad je u tom plićaku toliko dokolice da, ne samo da pojedinac ne živi, nego i drugoga onemogućuje. Štoviše, uzvišenost žrtve koju je drugi za njegovu nizinu svojim životom platio, obezvrjeđuje. Kako će takav poštovati i razumjeti što je žrtva (to je kat, uzvisina) kad ni bazu ne razumije (što je život sam). Kako razumjeti opkoljene Gavranove Ljude na Velebitu, kad više suosjeća s potrebama azila za ugrožene životinje u predgrađu? Ovaj (pas) je jadan, stradao. Onaj (čovjek) je glup što je otišao. 'Ko ga je silio? Prolazim središtem grada, a na ulici na dometu sunčane topline leži pas. Baš se pružio. Reakcija prolaznika, nakon što je pseću nonšalantnost i gušt dobrano snimio, bila je: 'I kažu 'pasji život'? Bolje mu je neg čoviku!' Takve misli struje na Velebitu. Ne podražava ih 10, nego 1000 metara nadmorske visine. Na brdu koje zahtijeva napor, čovjek do čovjeka najplemenitije silazi.

I U MIRU - NEMIR

Tamo gore shvatiš da ti materija, zemlja, omogućuje, posreduje, pretvara se u jedan od egzistencijalnih osjećaja - slobodu. Zašto je jednima teško razumjeti da je prostor tvoje zemlje prostor tvoje slobode? Zašto drugi teško shvaćaju da neki u slobodi odlučuju biti robovi? Takvi 'trgovci' gaze savjest, struku, znanost. Zato život ne počinje začećem. Zato se šume, vode, energetika mogu prodati. Sa svime se može eksperimentirati, šutnuti. Veliko se prodaje za malu cijenu, jer ti malo i vrijedi (za osudu). U bescjenje - jer i ne znaš koliko vrijedi (za žaljenje). Ah, da. Ima i onih koji znaju kako resurs prodati za malo, a naplatiti puno. Takvi se znaju popeti. I na planinu. I svetinju oskvrnuti. Smeta(ju) Gavran(ovi) i na Velebitu. I spomen smeta. I umrli smetaju. (Jesu li onda zaista mrtvi?) Pa je ukradena bista bl. Alojzija Stepinca iz kapele njemu posvećene pokraj spomena pogibije Damira Tomljanovića Gavrana, zapovjednika velebitskog bojišta. „Kakav je to čovjek koji može uništiti spomenik heroju Domovinskog rata koji je krvario za ovu zemlju? Kakav čovjek može krasti vjersko obilježje? Postoji li i kakva kontrola u otkupnim stanicama sirovina? Zar je moguće da se tolika količina vrijednog materijala negdje proda i otkupi, a da se ne registrira?“ pita se Željko, više šokiran razbacanim svijećama i cvijećem u kapeli, nego razvaljenim vratima. Za unovčiti nije se teško uspinjati. Netko na Velebit ide život dati, a netko ukrasti. „Dok smo mi stvarali državu, drugi su je krali. Nismo krivci, kako nas se predstavlja. Malo je branitelja nešto steklo u ratu. Ako nije stekao radom, nije ni opljačako. Nije imao ni vremena za to. To su drugi radili“ kaže Željko. Kapelu obloženu kamenom podiglo je Ministarstvo obrane, a na Gavranov rođendan 18. travnja 1999. g. blagoslovio ju je vojni biskup Juraj Jezerinac. S tog se mjesta vidi prostrana raznolikost naše zemlje; tu su Tulove grede, teška lokacija oslobođena od okupacije četnika pod vodstvom Gavrana; tu je susret ravnine, uzbrdice i nizbrdice, puta, mora i neba. I na to su branitelji mislili. Ljubav je to! Domišljata. Spomen ploču Gavrana htjeli su zagrliti u točku najljepših pejzaža. Devastiranu kapelu ovog siječnja obnovili su zadarski i zagrebački branitelji. Grad Senj, odakle je Tomljanović rodom, projekt je dijelom financirao, uz pomoć prijatelja (ipak ih ima) i branitelja. 'Ko će kome nego svoj svome, kaže Željko. Stavili su nova vrata i Stepinčev kip od kamena i gipsa, izrađen u Zagrebu. Ovaj put, ne od bronce. (Ako ga kradljivac opet poželi, bit će mu manja 'vrijednost').

SRCE NA GOLETI/U KAMENU


Gdje se može naći ujedinjena Hrvatska? Gdje se može susresti znak darujuće, oslobađajuće ljubavi? Na Velebitu, na križevima, upisana je Lijepa naša; imena poginulih iz Istre, Slavonije, Zagorja, Dalmacije. Na Velebitu su obradiva polja doslovno u obliku srca. Tko je i zašto taj suhozid baš tako oblikovao? Jel' zemlja plodnija, ako je srcem omeđena? Tamo su i ruže u srcu, u kamenu. Ljubav zna kako štititi i preživjeti, i u oskudici. Blaženi Alojzije i Damir Gavran umrli su u veljači. „Generala Antu Gotovinu nikad nisam vidio tužnijeg nego kad je poginuo Damir Tomljanović Gavran“ kaže general Rajko Rakić. Zašto? Kako su Gavran i prijatelji nama dali život, a što mi uopće o njima znamo, promislit ću sljedeći put. Kamo odvede taj naizgled jednoličan hod šljunčanim putem uz dubok ponor litice i stijena? Jedina arhitektonska intervencija su uz rub ceste bankine (zidić s otvorom za odvod vode) i parapeti, zaštitni stupići. No zato su ljudske intervencije bile brojne i neslućene. Tu su nas 1990-ih (o)branili Gavranovi, Tigrovi... Hvala im. Koliki nisu čuli ni tih pet slova... Koliki ih nisu izrekli... Tako je dobro naći ono mjesto – vani, na goleti velebitskih vrhova. Jer dolje i unutra je tako maglovito...

Podsjetnik na 90-e prošlog stoljeća pogledajte u videu.

Da biste komentirali, prijavite se.