Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

četvrtak, 22. svibnja 2014. Arhiva kolumne

Hoće li poplave odnijeti zablude?

Ako je čovjek pozvan iz svega izvući pouke, onda su poplavom naneseni porazi materijalne ljudske egzistencije, a pobjede čovječnosti duša, osobito vrijeme za duboko osobno i društveno preispitivanje. To je ponuda za razbistriti pojmove, sazrijevati u prihvaćanju činjenica i konkretno svjedočiti milosrđe koje se uzdiže nad ljudske (ne)zasluge i (ne)pravde.
Foto: CROPIX

Zamućeno lice domovine

Ljubav se giba unutar Lijepe naše, no očitovala se narav naših žitelja i u pomoći susjednim narodima. Još jedna (ne)prilika u kojoj Hrvati pokazuju svoje lice. Neki ga sad nazivaju pravim. Kao da dosada nije takvo bilo. Vreće su preuzeli nasipi, pa se vidi, kakvi su, zapravo, ti hrvatski ljudi! Na to se lice, inače, sami nabacuju koječim i toliko ga ponižavaju, da je elementarna nepogoda blaćenja vlastitog naroda redovita, a ne izvanredna pojava. Zato bol - pod pritiskom produkcije teza, interpretacije činjenica i podgrijavanja zabluda kako su Hrvati netolerantni, šovinisti, homofobni u odnosu na drugoga i drugačijega na narodnoj, vjerskoj, spolnoj i drugoj osnovi. Ljudsko/prirodno stradanje i nije vrijeme za metafore. Iako kažu da sve najljepše i najplemenitije iz boli izrasta i u njoj nastaje. Nije namjera ovog teksta politikantski manevar. Samo pitanje hoće li i može li poplava odnijeti i razarajuće zablude s ovih prostora gdje je korijen pomaknutih minskih polja u minirajućim željama da se drugoga pokori i osvoji. Ljudi do neizdržljivosti zamute odnose i položaje do neosjećanja baze, pa priroda neredom 'pročisti' i 'spusti'.

Realnost i percepcija identiteta - nepodudarni

Boli spoznaja kako je tek i 'samo' ova prirodna katastrofa dostojna naslovnice hrvatskog vojnika uz naslov 'Pobjeda Hrvatske' – a da 'hrvatska' nije pridjev sportske reprezentacije. U danima kad hrvatski helikopteri i specijalne vojne i civilne postrojbe lete spašavati živote Srbije i BiH, čula sam predavanje politologa mr. Zdravka Kedže, o ulozi medija kao nositelja hrvatskog identiteta. Tri su razine njegova poimanja: realni (činjenični), priželjkivani (način na koji se netko vidi) i percipirani identitet (imidž). Osobni i zajednički identitet mogu se potvrđivati, ali i sukobljavati, a konstrukcija identiteta nastaje i mijenja se pod utjecajem specifičnog psihološko-društvenog konteksta. Dr. Božo Skoko 2010. g. proveo je istraživanje o imidžu Hrvatske u susjednim zemljama. Ispitanici su se izjasnili o Hrvatskoj kao najnaprednijoj državi zapadnog Balkana, najpoželjnijoj turističkoj destinaciji u regiji, poželjnom i nekorektnom susjedu te zločinačkoj zemlji. Skala ocjena koju nam dodijeliše ispitanici u Srbiji izgleda ovako: Hrvatska kao zločinačka zemlja (3,57), nekorektan susjed (3,5), najpoželjnija turistička destinacija (3,1), poželjan susjed (2,35) te najnaprednija država (2,26). Za ispitanike BiH Hrvatska kao najpoželjnija turistička destinacija dobiva ocjenu 4,01, poželjan susjed (3,39), najnapredniji (3,17), zločinačka zemlja (2,93) i nekorektan susjed (2,62).

Kakve smo ocjene dobili?

Razorna sila otkrila je ljepotu i snagu hrvatskog čovjeka nepoznatu mnogima i u vlastitom narodu. Hrvatski vojnici pomažu Srbiju i BiH, a da ih pritom vlastiti ministri, Dokumente i civilne udruge ne prozivaju za agresiju ili miješanje u (unutarnje) poslove druge države. Evo ocjena iz Skokinog istraživanja prije četiri godine, o osobinama hrvatskog naroda od strane susjeda koji su nas napadali i koje smo mi pomagali. Skala naših karakteristika za ispitanike iz Srbije: Hrvati su lijeni (45 %), genocidni (37 %), ratoborni (36 %), ispolitizirani (32 %), kulturni i distancirani (21 %), ljubomorni (18 %), radišni (15 %), ne zna (14 %), pragmatični (6 %), miroljubivi i ostalo (2 %). Za ispitanike iz BiH, Hrvati su kulturni (62 %), gostoljubivi (45 %), radišni (29 %), ispolitizirani (27 %), distancirani (19 %), ljubomorni (17 %), ratoborni (14 %), miroljubivi (13 %), genocidni (9 %), pragmatični (5 %), lijeni (4 %), ne zna (3 %) i ostalo (2 %).

Priznata država, nepriznata dobrota

Ti su podaci potvrda onoga s čim nezadovoljstvo na društvenim mrežama izražavaju i mladi iz Srbije. „Kad čujete da netko etiketira Hrvate, otpratite ga s TW i iz života jer od poplave predrasuda nema spasa (Support Serbia)“. „Ljudi u Hrvatskoj na pomoć koja stiže govore, Nosite to u Srbiju i Bosnu, kod njih je još i gore (Ljubav)“. Ovih sam dana u jednoj prigodi čula i Ševka Omerbašića, dugogodišnjeg glavnog muftiju islamskih zajednica u Hrvatskoj i Sloveniji. Kaže da puno putuje po svijetu, i da je nevjerojatno kako u kontaktima sa strancima, najčešća i prva ocjena koju čuje o Hrvatima je da su ustašoidan i genocidan narod. Možda da se u hrvatskoj diplomaciji angažira malo više dubrovački kadar. Nema države koja je tako uredila odnose s manjinama i vjerskim zajednicama, kao što je Hrvatska. U tome je uzor mnogim demokratima u svijetu, kaže Omerbašić, ožalošćen tim nezasluženim, tamnim imidžom zemlje u kojoj živi. Umjesto da radi na uklanjanju svega što uzrokuje i podriva lažni imidž Hrvatske u vlastitoj zemlji, a kamoli svijetu, hrvatska vlada radi na listama (koliko ono) lažnih branitelja i zatvaranju poreznih obveznika s deset kuna duga. Eto kako se sve poima izdaja. Zašto u imidž hrvatskog čovjeka, civila i vojnika, nije ugrađena i koliko je znana činjenica da su vukovarski liječnici 1991. u vukovarskoj bolnici skrbili i o srpskim ranjenicima, vojnicima. Ovi se nisu mogli načuditi pruženoj 'ustaškoj usluzi' koja im previja rane. Preživjeli hrvatski branitelj s Ovčare, Vilim Karlović, koji je sve doživio i vidio vlastitim očima, kaže da je jedini temelj postupanja u bolnici bila humanost, čovječnost, a ne nacionalnost. Bilo je to toliko nevjerojatno srbijanskom agresoru, da je mučio sve zarobljenike iz bolnice, ne vjerujući 'svojima' kad su rekli da su 'njihovi'. Nije moguće da hrvatski branitelj, zvan ustaša, nije digao okidač, a liječnik da zacjeljuje ikoga sa srpske strane, a kamoli vojnika.    

Od slavonske ravnice do zagrebačkog trga

Istovremeno s poplavama, pokazalo se značenje još nekih datuma, odnosno događaja.  Devetnaesti svibnja 1991. g. održan je prvi hrvatski referendum o državnoj samostalnosti. Dvadeset i tri godine poslije, vidi se kakvi su Hrvati u odnosu na susjede separatisti i šovinisti. Svoje interventne jedinice šalju u pomoć zemlji koja je bila uzrokom jedne druge vrste evakuacija, i čiji je sadašnji premijer tada bio jasan u aspiraciji linije Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica. Humanost nema granica. Dok su Slavonci grcali u tragediji poplave i svi se solidarizirali s unesrećenima u Srbiji i BiH, Antifašistička liga, Građanski odbor za ljudska prava, Documenta i Milorad Pupovac, na Trgu Bana Jelačića, uz 70. obljetnicu ZAVNOH-a, „instalacijom skromno žele doprinijeti da u Hrvatskoj prestanu podjele na Hrvate i Srbe“. Kaže Pupovac i da bi mržnja između Hrvata i Srba, kad bi se mogla unovčiti, ta dva naroda učinila najbogatijima na svijetu. Mogli su svi ti s Trga, ZAVNOH neskromno obilježiti među par excellence ugroženim sunarodnjacima (ili im je draža riječ civilima, građanima) u Slavoniji, konkretno pokazujući kako se zaista živi prestanak podjele na Hrvate i Srbe. Apelirajući da to trebaju učiniti neki drugi (hrvatski) građani, Pupovac je dao autogol vlastitoj izjavi, zatočivši sam sebe u umjetnoj instalaciji na trgu metropole, dok je Slavonija vapila za pravim, spasonosnim instalacijama. Izjava mu je toliko uska i u svom koritu, da se i ne može dalje od njega u Zagrebu preliti. Nastup mu omogućuju i mirno ga promatraju oni koje je p(r)ozvao na prestanak podjela između dva etnosa. Pokazao je Pupovac što znači suosjećati. Baš je taj dan, dok je Hrvatska zavijena u crno mutnom vodom, inače ozbiljnog izraza, na trgu uhvaćen nasmijanog lica. Valjda odlazak par sto kilometara od Zagreba znači miješanje u tuđa posla. Poplavljuju neki drugi građani, narodi i krajevi. Hrvatska vojska je odletila do Obrenovca s mišlju – poplavljuju ljudi, zemlja. Dokumenti Teršelić i Pusića pak, deset tisuća evakuiranih ljudi uništene imovine, nije dovoljno ugrožena manjina, za reakciju. Kako ih nisu dirnule barem životinje, jer i pas je mačku na svojim leđima plivajući nosio. Valjda i životinje mogu biti previše domaće. Da su bili crnokošuljaši, još bismo i čuli njihov osvrt na užasnu tragediju. Ovako, ljudi su bez ikakvih košulja, majica i znakovlja, tek neka plastična vrećica, pa nema razloga za paniku, a kamoli empatiju. Empatiju od vlastitog naroda u posljednjem ispraćaju sudba je uskratila i velikosrpskom imperijalisti Dobrici Ćosiću, tvorcu Memoranduma SANU koji je otac genocidne strave 1990-ih. Njegovu smrt povijesni trenutak stavio je u sjenu stradanja vlastitog naroda u borbi s kataklizmom vode. U danima njegove smrti, njegov su narod pomogli i Hrvati koje je on htio istrijebiti i smjestiti u uski teritorijalni kanal, prsten zagrebačkog trga. Ono što je on stvarao i učinio, i treba biti potopljeno kao zlo, nedostojno spomena i pijeteta, osim kao povijesna opomena uz napomenu – strašna dijagnoza. I bilješka kako osoba u povijesti svoga i drugih naroda, svoje i drugih zemalja, može biti pošast i stravična, apokaliptična nepogoda.

Venera i Maksida

Kad se na temeljima korektnosti i poštovanja prestanu moći sporazumijevati ljudi međusobno i s prirodom, prirodni okoliš više ne može biti nijem, pa progovori. Ljudi zrak i tlo (međusobno i u odnosu na prostor življenja) natope eksploatacijom, mržnjom, lažima, nepoštovanjem, pa pukne i rastvori se zemlja. Vodostaji će se vratiti u korita, materijalno će se obnoviti, priroda će zacjeljivati… Jesu li poplave odnijele i blato zabluda ljudi s ovih prostora? Koliki i čega vodostaji su potrebni, da se izjednače realni i percipirani hrvatski imidž? I to najprije u vlastitoj kući. Kako te stranac smatra genocidnim, ako ti sam sebe takvim, (ima cijene) ne predstaviš? Popis takvih izdaja ne postoji. Za to vrijeme, dok nam domovinu u njoj razapinju vlastiti rušilački rukavci, Muhamed, Maksida i Indira Pezerović udomljeni su u Lipovcu kod Venere Lovrić, i same nekad prognanice. I kaže 'To je najmanje što smo mogli učiniti'. I Rasima i Sabihu Džomba, s unucima Emirom i Mirzom, udomili su Stjepan i Manda Morovičanin. Naslov 'Pobjeda Hrvatske' vidjet ćemo opet samo ako uspije sportska reprezentacija na nekom europskom ili svjetskom prvenstvu. Brazil je uskoro, pa možda neće trebati dugo čekati. I ljude u gardijskome, na koje smo kao pouzdanu i čvrstu snagu opet bili ponosni i oslonjeni, što smo vidjeli, vidjeli. A onda opet, u procjepu/kanalu između realnog i percipiranog, mučno i surovo življenje priželjkivanog hrvatskog imidža. Jer i njegov nasip danomice, što javno što kriomice, potkopavaju. Domovino ljubljena, u svojim velikim sinovima i kćerima, hvala ti što poput majke izdržavaš rečenicu koja te ne ide: 'Poplave su pokazale da je Hrvatska bolja nego što se to inače čini'. Oprosti što 'frajeri' i trgovci, kao trajna nepogoda, zaklanjaju i prodaju toplinu tvoga sunca, ma gdje bili.  
 

Da biste komentirali, prijavite se.