Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

četvrtak, 09. lipnja 2016. Arhiva kolumne

Kad uvjetovanje postane jedino političko znanje i disciplina

Naš Bog je pragmatičan. Mi pomislimo, kako tako ulazi u kompromis, On kaže, Ne vidiš krajnji ishod i cilj puta. Bog ne izvodi velika, milosna djela samo po kreposno najboljima, ničim uprljanima. Može nas okruživati i možemo baštiniti zlo, ali Bog izvodi na dobro i čini dobro mnogima, po ljudima koji surađuju s njim, nekad nevjerojatnim i po ljudsku, u nekoj fazi, neshvatljivim, iz našeg kuta pogleda i odbojnim, nama neprihvatljivim putevima i načinima.
Foto: Ines Grbić

Udica je bačena i mnogi su 'zagrizli', centar, desni i lijevi. Hrvatska država nema istinskog i nepokolebljivog, autentičnog državnika već 17 godina. Bojišnica više nije vidljiva na terenu, sada je napadač 'nevidljiv', u stvorenim strukturama, u kravati i pristojnog izgleda.

Umjesto da se vlast bavi povjerenom državom i ministarstvima, bavi se jednom strankom, HDZ-om i prijateljem Tomislava Karamarka
. Snaga svekolike harange na Karamarka, posredno i na HDZ, (već se piše, nastupila je faza 'konačnog pucanja' stranke) možda i najbolje demantira tvrdnju da HDZ nije najveća, strukturalno i organizacijski najsnažnija identifikacija s nacionalnim i državotvornim elementom u Hrvatskoj.
 
Nekoga tko je nebitan, 'bezopasan' i simboličan (premda je ovdje važna upravo metafora za HDZ kao pokretača ideje hrvatske samostalnosti), tako sustavno i zapaljivo ne razvlači se i ne udara.
 
Zadivljujuće je kako je svima stalo do čistoće i jačanja HDZ-a. Pritisci i zazivi Karamarkove ostavke čak su u najboljoj želji da se spasi taj čovjek, a stranka bude još bolja i jača. (Što ne korespondira s istovremeno javno izražavanim željama da je poželjan nestanak te stranke opasnih namjera).
 
Dobili su mandat i funkcije za reformu velikog sustava putem državnih institucija, no Most se fokusira na reformu privatnog odnosa jednog bračnog para i Ane Karamarko već češljanih poslovnih papira. Hrvatsku se uvjerava da o tom odnosu ovisi državna opstojnost i da je baš to prvo slobode abecede s kojim će započeti nova era u poimanju političke odgovornosti u Hrvatskoj.

Realan čovjek ne dvoji da su i pojedinci u HDZ-u griješili u postupcima, no ne može se osporiti da je u koaliciju s Mostom HDZ ušao dobrih namjera, susretljivo, ponizno, u svemu ispunjavajućih želja partneru čija je moć, ostvarenje njihovih zahtjeva i zahtijevanja, u disproporciji s brojem osvojenih mandata. Tipičan primjer kako se daje prst po prst, a grabi i jede cijela ruka.

Most, odnosno njen 'glavni' eksponent Božo Petrov, više od svakog drugog političkog obrasca djelovanja, u Hrvatsku je uveo, usavršio i patentirao jedan oblik ponašanja – uvjetovanje. Mostovci su teoretski krenuli sa sebi mesijanski dodijeljenim poslanjem povezivanja različitih osobnosti i opcija od lokalne do državne razine. No njihova pragma homogenizacije heterogenoga zaustavlja protočnost procesa. Taj Most postaje konstrukcija koja drugome bezgranično postavlja granice, političke partnere smješta u školske klupe s porivom da ih popravlja prije nego to učine birači na izborima, a sve pod egidom mijenjanja političke odgovornosti i načina upravljanja u zemlji.

Al' nema poziva na političku odgovornost svoga ministra policije kad se opljačka sjedište MUP-a u Uredu načelnika službe organiziranog kriminala. Most toliko želi mijenjati uobičajene mehanizme da u sabor želi ući, ali ne kao evidencijski parlamentarna stranka. Žele surađivati s drugima, ali ne pod imenom koalicija. Mantra je da svatko misli svojom glavom, ali u nečemu je ipak konačna unisona poruka njihovog Nacionalnog vijeća.

Više od operativnog provođenja, oni bi bili usmjeravajuća supervizija. Manje (pro)akcija, više nadgledavanje procesa. Nekad su za ime, definiciju, teoriju, nekad su za čin, fakat, praksu, ali bez njihove paralelne podudarnosti u jednome tijelu. Nikako da se to dvoje spoji na mostu. Oni su most, u zraku. Ishodište neopipljivo i nevidljivo, ali doseg vidljiv i osjetan.

Spirala Petrovih/Mostovih uvjetovanja dovela je društveno-političku klimu u Hrvatskoj do nesnosnog usijanja i krize u kojoj svi bivamo taoci (željenog) postupka ne jedne osobe, u ovom slučaju prozivanog Karamarka. Nego, vrhunac nestabilnosti doživljavamo po višemjesečnom eksponencijalnom rastu takvog Mostovog postavljanja – što god s glavnim partnerom taknem, uvjetujem. Većinska javnost zasipana urlanjima medija ne vidi igru po terenu niti pravog veznjaka, nego samo zadani gol. Cilj i jest stvarati gužvu u šesnaestercu, u Vladi uopće. S tom razlikom što je ovo (opasna) igra s državom i njenom stabilnošću, a ne s loptom i za sezonski naslov lige.

Dublje zagrebano, i tu su Mostovci odredili, vlastitim neiskustvom, naivnošću, provincijskim kompleksom koji želi metropolitanskim građanima pokazati kako se to radi, ili tuđim naputkom, područje koje se kao dominantni egzemplar krivičnog političkog nemorala, izvlači na javnu površinu.

Oni daju intonaciju, dotle da su direkt u Banskim dvorima pra/pred-oporba parlamentarne oporbe. Most želi formirati koalicijskog partnera i prije birača, a pomažu i oporbi koja i ne stigne svoju ulogu stvaranja tenzija kad za to i nema razloga, izvršiti. Jasni su omjeri situacija koje su, nasuprot odnosa dviju privatnih tvrtki, lobista MOL-a Josipa Petrovića i Ane Karamarko, bile 'ponuđene' na megdanu kao potencijalno kazneno dokazive i nacionalno izdajnički tretirane.

Ne smatram dobrim ni poželjnim da se odgovornost za vlastiti propust opravdava onim druge osobe. Nije etika vlastite greške prati tuđima po načelu, 'i on tako čini', 'što je to u odnosu na njega'. Taj nezreli i neispravan stav potkopava ljudskost i odgovornost onoga koji tako razmišlja. Ali, sve ima svoj ambijent događanja. Postoje prioriteti i klasifikacija.

Kad se događaji u političkoj areni promatraju i uspoređuju u kontekstu, a aršini bi trebali biti ujednačeni, postaje jasno i vidljivo kako nešto u svom tretmanu odskače od ostaloga. Ako se Most predstavlja kao uvoditelj novih i beskompromisnih kriterija čistog javnog djelovanja, po kojem je kriteriju Karamarko zbog jednog odnosa nacionalno presudan, a to nisu slučajevi gdje su egzaktne materijalne štete koje i nisu rang sukoba interesa, nego nestalog novca?

Ako su mediji određene slučajeve stavili ad acta, zašto Mostovci po svojim pučkim tribunima nisu druge sporne dionice intonirali i prozvali? Nema dovoljno već otvorenih slučajeva za rješavati, pa Most odlučuje, pomaže, otvoriti/stvoriti još jedan. Umjesto ispitivanja već postojećih činjenica, oni se priključuju medijima u stvaranju negativnog dojma o nepostojećem i nedokazanom. Nisu nam prošli mjeseci bi-ne-bi prešetavanja s jednog na drugi kraj, pa od svih najavljivanih strukturnih reformi ključnom smatramo reformu HDZ-a i opoziv njenog predsjednika koji su već pokazali svoju opasnost i nemoral u velikodušnoj dodjeli svega što smo tražili za participaciju u vlasti.

Iako paralelnog postojanja, privatna 'Konzultantica' je na megafonu, a drugi javni, državni ugovori su šutke i nečujno, nezainteresirano pali. Poput činom ogromnog, a procesuiranjem minornog, nalaza koji nije niti postao javna muka i afera, a kamoli ičija odgovornost. Državna revizija je utvrdila, a Državno odvjetništvo ne reagira, na nepravilnosti u radu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom u mandatu Mladena Pejnovića, u kojem je nestalo 16,6 milijardi kuna.

U kojoj fazi uvida su ugovori veći od 130 milijuna kuna iz mandata Ante Kotromanovića, kad Hrvatska od Ukrajine kupuje migove, pet godina starije u odnosu na prijavu, sa serijskim brojevima koji ne odgovaraju dokumentaciji ni ugovoru o remontu koji valjda nije ni obavljen. Usprkos sumnji na mito i curenju goriva, podaci o tome ne cure u javnost. Europska komisija stopira isplatu 2,2 milijarde kuna poljoprivrednih poticaja zbog malverzacija s brzinski složenim natječajima čije su uvjete u svega sedam dana od objave u mandatu Tihomira Jakovine zadovoljili rijetki i krupni. Nema trzaja na slučaj da je kao ministar, Ivan Vrdoljak pogodovao odnosu HEP-a i osječke tvrtke u kojoj je do 2009. bio direktor, a suvlasništvo je njegove bivše supruge, pa je baš u njegovom mandatu profitirala 150 milijuna kuna.

Revizija smatra da je kod privatizacije Croatia osiguranja smanjena vrijednost nekretnina koja ne odražava kretanja na tom tržištu 2013. g., uz 'legalno' umanjenje amortizacije imovine CA za 500 milijuna kuna netom prije prodaje, u odnosu na 10 do 100.000 kuna godinama prije. Kamera nije snimila pohode brata bivšeg premijera Poreznoj upravi, kao ni sprejače svastike na Poljudu.

Sve to treba jake forenzičke uvide. Mediji od svega toga nisu napravili pritisak ni linč ikoga, presudivši mimo i iznad ('uspavane') državne institucije. Tko ima stvarnu, nalogodavnu i operativnu vlast u institucijama hrvatske države? Most je postao njihov dio. Ako se već u duhu ne-revanšizma zalaže da stari kadar nastavlja raditi gdje je i kako stao, pravo je vrijeme, položaj i prilika upitati dokud se stiglo.

No, Most ne pokazuje mišiće, nepovjerenje i ne sumnja kod evidentno zanemarenih, a indikativnih slučajeva. Svojstveniji mu je populistički aktivizam i suradništvo s tajnom dojavom da potkopava glavnog političkog partnera koji mu je ispunio listu postizbornih želja. Ponašanje je to više buntovne adolescencije, nego sigurne zrelosti koja znalački i stvarno, učinkovito i s rezultatima, polugama državne moći raspolaže.  

Pomognut mainstream medijskom histerijom i na krilima ustrajnog otpora novoj vlasti od strane moćnih kreatora javnog mnijenja, Petrov je usidrio Most na presudi slučaja Karamarko prije i neovisno o odluci nadležnog Povjerenstva. I ovdje, do kraja, primjenjuje jedinu postavku u kojoj su od početka vođenja pregovora i formiranja vlasti dosljedni i principijelni – drugoga uvjetovati.
Više oholo i drsko, nego robinhudovski spasonosno i odvažno. HDZ i SDP u tome su im od početka tapete svih boja prostrli. S jedne strane svekoliko popuštanje, s druge svekolika sumnja i nepovjerenje sa stalnim odgajateljskim opaskama 'Nisi (dovoljno) dobar, popravi se'. To je postavka više teoretskog, ex chatedra moraliziranja i propisivanja, nego konkretnog državnog djelovanja i učinaka.   

Ponašanje Mosta dovelo me do toga da pomislim kako postoji zdravo i bolesno uvjetovanje. Uvjetovanje koje oslobađa, filtrira, i koje zarobljava, koči i zatvara. Ono zdravo, valjda uobičajeno, bilo bi – ostavka Karamarka, ili u suprotnome, Most napušta Vladu. Ali, i tu primjenjuju amputaciju i paralizu – prihvaćamo tijelo, ne i njegovu glavu.

Kako i ime kaže, Most u značenju sredine, ni tamo ni ovamo. Vuku poteze koji postaju agonija, iscrpljivanje predanog pozicijskog  suradnika kojeg tretiraju kao balavog opozicijskog suparnika. Veliki rezervat u kapacitetu vozanja drugoga i nigdje ne žureći (osim u presudi Karamarku). Samo novi stupnjevi na kojima ćemo (s)lomiti 'partnera'.      
 
Može biti karakterno odbojno da nekad hrvatski član Uprave INE Petrović mijenja tabor i postaje konzultant strane u sporu s hrvatskom državom, mađarskog MOL-a. U tom slučaju eto ne vrijedi slobodan protok ljudi, robe i kapitala kao maksima liberala. Ali, to je osobna razina nečijeg karijerističkog ostvarivanja, doživljavanja, poimanja domoljublja koje čini ustupak pred svojom poslovnom ambicijom i džepom, ne smatrajući ih proturječnima. Dok takav posao nema krivično-pravno utvrđenu posljedicu, on je u domeni i 'na duši' njegovog vlastitog odabira kao moguće, (ne)poželjno ponašanje. A sav sud drugoga, promatrača, svodiv je na 'Ja tako ne bih mogao'. Npr., postoje ljudi koji koliko god da su materijalno ugroženi, ne mogu 'organski', zbog snažnog zova duše za svojom maticom, doslovno zbog zraka i neba s kojim si rastao, iako svijet kaže da se od toga ne živi, napustiti domovinu i graditi život u tuđini.
 
Jedan sposobni vojni instruktor u Hrvatskoj odbio je ponudu obučavanja američkih marinaca na prestižnom američkom vojnom učilištu. U SAD-u se trebao samo pojaviti, predati vještine i oduševiti i druge kolege američkog zapovjednika koji ga je u Hrvatskoj ocijenio vrsnim u svom zadatku. Njegov jedini razlog za neodlazak bio je zov duše za hrvatskom zemljom s kojom je nutarnje stopljen i koju je branio. To su osobnosti, vrste karaktera. Samo da nije nepošteno, nego legitimno - Ja tako bih, ili ne bih, mogao.    
 
Kad poželimo nečije potpuno čistunstvo ili nas povuče svoj metar prosudbe učiniti mjerilom moralnosti svih drugih kao uvjet kontakta i suradnje, a mnogi, većina, nemamo sasvim u sve uvide, navodim dva primjera. Hrvatski i svetopisamski.
 
Zamislimo da je dr. Franjo Tuđman, dok je u neprijateljstvu sa svih strana podizao državu, prije nego izgradi i učvrsti njene temelje, poput sterilnog laboratorijskog higijeničara i monopoliste u (pr)ocjeni dobroga i drugoga, tražio bez i trunke zaprljane, a u ono vrijeme i onim okolnostima to je značilo već i razne segmente životne realizacije svoga članstva u partiji, moralno čiste osobnosti, besprijekorne životopise ljudi, kao uvjet suradnje s njima. Baš ti ljudi u državnim tijelima i na izvorima upravljanja iz bivšeg sistema, zbog svojih položaja, znanja kojim kanalima i po kome funkcionira odnosno biva miniran sustav, Tuđmanu su pomogli u državnoj sigurnosnoj, obavještajnoj infrastrukturi u provedbi ideje za koju se jedini vodstveno izložio.
 
Zvonimir Hodak kaže da mu je Tuđman u razgovoru o lustraciji rekao da ne razumije politiku: 'Objasnio mi je: Da vi znate s kim sam ja sve stvarao ovu državu. To je čudo, ali nisam ih smio dirati jer bi onda imali građanski rat u Zagrebu’.
 
Dr. Andrija Hebrang na pitanje Tihomira Dujmovića zbog čega Tuđman nije napravio lustraciju, kaže: 'O tome sam vodio niz razgovora s predsjednikom. Početkom 90-ih lustracija bi bila suicidalna jer su bivši udbaši i komunistička vrhuška kontrolirali sve važnije segmente napadnute države. Zagovarao sam lustraciju nakon Oluje 1995. g., ali je Tuđman tada rekao da treba osloboditi i ostatak zemlje jer rat još nije gotov.
 
Nakon 15. siječnja 1998. g., dakle nakon mirne reintegracije Podunavlja, nije više dozvoljavao razgovor o lustraciji. Moje je mišljenje da je razlog bila njegova bolest jer se bojao da proces lustracije ne bi mogao kontrolirati i dovesti do kraja. Ali razlog su bili i neki kadrovi bivših represivnih službi i komunističkog režima koji nisu prošli katarzu, ali su se uvukli u sam vrh HDZ-a.
 
Nedonošenje lustracije jedina je pogreška sjajnog stratega Tuđmana. Sjajni političar, vojskovođa i domoljub nije više imao vremena za dugoročne poteze. Iskoristili su to oni koji su trebali biti lustrirani i preuzeli su kormilo države. To je razlog zašto nakon sjajnih uspjeha pod Tuđmanom, država nakon njega klizi nizbrdo politički, ekonomski i moralno. (Slobodna Dalmacija, 20. srpnja 2015.).
 
Ne postoji osobna, službena, povijest obitelji ili naroda, koja ne sadrži vlastite i propuste, grijehe trenutnih u okruženju i predaka. I obiteljsko rodoslovlje Sina Božjeg, Isusa Krista, nije bezgrešnog porijekla: ubojstvo (David), idolopoklonstvo (Salomon), prostitucija (Rahaba).
 
U Kristovom rodoslovlju, bludnica Rahaba je prabaka velikog židovskog kralja Davida. Ona je zaštitila i pomogla Izraelce, neprijatelje svoga kananskog naroda. Kad je nakon četrdeset godina izraelski narod bio pred Kananom na ulazu u Obećanu zemlju, Jošua je potajno poslao dva mladića da izvide zemlju, osobito Jerihon. U njemu su se mladići smjestili i prenoćili u kući bludnice Rahabe. Jerihonski kralj je saznao za dolazak Izraelovih sinova pa je poručio Rahabi da ih izvede. Odgovorila je da nije znala odakle su, da su otišli i ne zna kamo su krenuli: 'Požurite se za njima, jer ih još možete stići'. Rahaba ih je sakrila na svoj krov, a kraljevi izaslanici su krenuli za njima prema Jordanu. Rahaba se spremno žrtvovala za neprijatelje svog naroda. Kananski narod je znao, čuo za živog Boga i čuda koja je činio pomažući izbavljenja Izraelaca. Zbog toga su od njih i strepili.
 
Taj primjer kazuje kako Bog svako mjesto može i koristi kako bi spasio ljude. Bog je tu ostvario spasenje u kući bludnice, po dobrom činu Rahabe. Zauzvrat je Rahaba zamolila mladiće da oni od smrti spase nju i njenu obitelj kad zauzmu Jerihon. Tako je i bilo. Na ratni poklič Izraelaca srušile su se jerihonske zidine, a od cijelog grada samo je Rahabina kuća, prema obećanju, ostala sačuvana i netaknuta. Njena vjera u Boga i pomoć 'Božjoj stvari' je nagrađena. Nakon uništenja Jerihona, Rahaba je živjela među Izraelcima. Udala se za Salmona, vođu Judina plemena i rodila Boaza, vjernog Božjeg slugu koji se oženio Rutom Moapkom. Iz njihove obiteljske loze potekao je izraelski kralj David, a kasnije i Isus Krist, Mesija.
 
Prije svete žene Majke Marije, u rodoslovlju Isusa Krista su četiri starozavjetne žene: Tamara, Rahaba, Ruta i Urijina žena Bat-Šeba. Ne prati ih savršena čistoća, rekli bismo, besprijekorna moralnost. Tamara je zatrudnjela sa svojim svekrom, u želji da se ne ugasi linija Jude, direktnog potomka Jakova, Izaka i Abrahama i Božji blagoslov ne izgubi. Nežidovka Ruta prekršila je židovski zakon udavši se za Židova. Preljub Bat-Šebe s Davidom dovodi do ubojstva njenog muža. Ipak, sve su te žene bile Božje sredstvo u produženju, stvaranju mesijanske linije. U nastavku njihove loze rodio se Isus. Poruka je to kako Krist ne dolazi samo za odabrane, 'najčišće', Izraelce, nego i za sve pogane, uključene i u njegovom rodoslovlju.

Naš Bog je pragmatičan. Mi pomislimo, kako tako ulazi u kompromis, On kaže, Ne vidiš krajnji ishod i cilj puta. Bog ne izvodi velika, milosna djela samo po kreposno najboljima, ničim uprljanima. Može nas okruživati i možemo baštiniti zlo, ali Bog izvodi na dobro i čini dobro mnogima, po ljudima koji surađuju s njim, nekad nevjerojatnim i po ljudsku, u nekoj fazi, neshvatljivim, iz našeg kuta pogleda i odbojnim, nama neprihvatljivim putevima i načinima.

Božja namjera i ljubav, njegova želja za dobrom i spasenjem svih, veći su od naših ograničenja, sudova, teškoća i grijeha. Gdje smo mi, djeca pravednosti, u odnosu na Boga, Oca milosrđa i Kralja svemira, koji ne uvjetuje dati svoj blagoslov samo ukoliko je čista baš svaka dionica našeg životnog puta.  

 

Da biste komentirali, prijavite se.