Kamenje je počelo progovarati. Ali, kad će Europljani progledati?

Kamenje je počelo progovarati. Ali, kad će Europljani progledati?

Svijet je tom 'neočekivanom' vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje!

notre-dame-2.jpg
Autor
Ines Grbić
Fotograf
Screenshot YouTube
Objavljeno:
 
18.04.2019 15:56

Prije dvije godine francuski Senat odredio je da se 2800 katoličkih crkava diljem Francuske sruši jer su troškovi restauracije veći od troškova rušenja. To je izvanredna vijest i po novinarskom kriteriju, ali rijetko gdje se u javnosti moglo vidjeti prizore svojevrsne deložacije svećenika iz crkve, kako ih policajci vuku po podu, kao da im je istekao rok i da protupravno borave na tom Bogu posvećenom mjestu. Gdje inače mole za cijeli svijet.

Odnos žrtava i napadača u stvarnosti i kako nam se javno (ne) servira u potpunom je nesrazmjeru s onim što se događa na terenu. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Francuske, 2018. g. zabilježeno je u toj nazovi slobodarskoj zemlji najviše zlodjela protiv kršćana. Čak 1063 djela bila su usmjerena protiv kršćana, na način da su oskvrnuti sakralni objekti i napadnute službene crkvene osobe. Učinjen je 541 antisemitski napad i 100 antimuslimanskih vandalizama.

Za usporedbu, 2017. g. učinjeno je 878 protukršćanskih napada te je taj broj 2018. g. porastao za 13 %. Prema službenim policijskim izvještajima, koji nisu predmet predsjedničkih konferencija, 80% oskvrnuća bogoslužnih prostora u Francuskoj odnosi se na kršćanske crkve. U Francuskoj su 2018. g. u prosjeku dnevno oskvrnute dvije kršćanske crkve! Jesmo li čuli za taj novovjeki trend u Francuskoj, zemlji svijetla? (Nikom) Ništa!

Požar pariške Notre Dame vrhunac je kulturocida (kad već svijet i u području vjere dominantno aspekt kulture zanima) i oskvrnuća katoličkih Božjih hramova koji se u Francuskoj, 'najstarijoj kćeri Crkve', zadnjih godina sustavno događa. To nije i ne može biti slučajno. Ali, mi više, ne da nismo kadri, nego ne želimo čitati ni prepoznavati znakove (ne)vremena.

Osobito su, 'barem' u smislu alarmiranja javnosti, odgovorni i mnogi položajem najodgovorniji, hijerarhijski službenici Katoličke Crkve diljem Europe (zadržimo se u našem dvorištu; istočni biskupi u okruženju, kad uzmognu, svijetu otvoreno grme i vapiju), koji o tome, ne da mucaju. Nego sustavnu ugrozu, u ovom slučaju baš kršćanskih crkava od islamskih i drugih sekularističkih napadača prešućuju, o tome se javno ne izjašnjavaju. Agenda upozoravanja je na antisemitizam i antiislamizam, iako je predvodnik antikršćanstvo.

Prije samo mjesec dana, 17. ožujka, u Parizu je, prema potvrdi policije, namjerno zapaljena crkva Sulpice le Pieux (sv. Sulpicija Pobožnog), jedna od najvećih u Parizu. Napadač je bio toliko samilostan da je to učinio odmah nakon nedjeljne Mise. Posljedice toga podmetnutog požara, uništeni vrijedni inventar crkve, procjenjuje se na više stotina milijuna eura.

Prije katedrale Naše Gospe, gorilo je u Francuskoj prethodnih mjeseci zbog podvaljenih požara i u drugim crkvama: u Dijonu, Houillesu (u tu je crkvu sv. Nikole provaljeno tri puta u deset dana) Lavauru (ruku raspetoga Krista na križu slomili su i njome vulgarno 'simulirali' besraman čin na korpusu križa) te Nîmesu. Petogodišnju obnovu katedrale u Lavauru tamošnja je zajednica vlastitim sredstvima tek obnovila, a onda je u njoj 'pomaknuta' ruka na kipu Isusa i podmetnut požar u jednoj od kapela.
 
Pustili su Francuzi da to tinja, dimi se, jer ionako su katoličke crkve prazne, skupe za održavanje i određene za prenamjenu u parkirališta, stambene zgrade i džamije. U tim mržnjom prema kršćanstvu izazvanim napadima 'nepoznatih vandala' koji su toliko moćni da ih se 'ne može' otkriti, razbijana su svetohraništa, križevi, bacane posvećene hostije, kipu Krista kidana je glava (Saint-Gilles), kip Gospe s Djetetom 'pretvoren je u prah'. Zlo je išlo dotle da je u crkvi Naše Gospe u Nîmesu na zidu crkve, križ 'nacrtan' izmetom.
 
U bazilici Saint-Denis pokraj Pariza u gotičkoj crkvi gdje su pokopani francuski monarsi, razbijen je vitraj, slomljene orgulje i crkveni kor. Pretpostavka da su počinitelji tih zločina  anarhisti i islamski 'aktivisti' nema službenu potvrdu, jer spomen njihovog imena i određenja u Francuskoj i svijetu zaštićena je vrsta.
 
Međunarodna udruga koja se bavi borbom protiv diskriminacije kršćana (Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians) prije svega dva mjeseca objavila je da je u Francuskoj samo ovoga siječnja vandalski oskvrnuto pedeset vjerskih objekata. Francuske vlasti ulažu sto milijuna eura u borbu protiv islamofobije i antisemitizma, no nema alarma francuske države da se prestane s evidentnim porastom protukršćanskih napada. U europskim zemljama počinitelji tih zlodjela ionako žive u zonama gdje do njih ni državne snage reda nemaju pristupa.
 
Urušio se središnji toranj s križem katedrale Notre Dame, u Francuskoj čiji zakonodavci inače nalažu da se križ uklanja iz javnih prostora i površina. Kad bi potreseni svijet usred te buktinje i dima čuo riječi Krista Otkupitelja dok je nosio križ, koje smo dan prije te razorne vatre čuli na Cvjetnicu: ''Ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom… Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?''.
 
Ne vjerni pojedinci, jer takvi su s Gospodom budni i ne trebaju im takvi drastični alarmi, nego svijet je tom 'neočekivanom' vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje!
 
Požar Notre Dame po učinku reakcije u svijetu i sumraku toga čina koje je kod ljudi izazvao, u duhu je razdiranja hramske zastave nakon Isusove smrti: ''I gle, zavjesa se hramska razdije odozgor nadolje; zemlja se potrese…''. Ipak, suvremenim europskim satnicima ni ta pariška buktinja koju nazivaju ugrozom civilizacijskog znaka ne može proparati srce da poput rimskoga satnika prije dvije tisuće godine skrušeno priznaju i prepoznaju: ''Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!''.
 
Ne čujemo mi danas Kristovu opomenu: ''Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati/progovoriti!'', koje je uputio farizejima nakon što su farizeji 'brižno' rekli Isusu da prekori učenike koji su ga pratili i ''iza glasa hvalili Boga za sva silna djela koja vidješe''.
 
E pa, kamenje je počelo progovarati! Na kršćanskom Istoku više ni kamena Božjih hramova nema. Usred Europe, u središtu Amsterdama, nekadašnja isusovačka crkva sv. Ignacija postala je Fatih džamija (Osvajačeva džamija).
 
Nema u Europi i Francuskoj uzvišenog spomena koji priznaje postojanje, poštovanje i čast Boga u redovitosti života, pa kako bi ga bilo i u izvanrednosti, kad se sve ruši? Toliko smo otupjeli! Prošlih stoljeća ljudi su toliko istančani bili da su reagirali 'barem' na apokaliptične prirodne, zemaljske pojave i nesreće. Sada je to sve do razine, 'Užas jest, ali mi ćemo TO popraviti! Opet izgraditi“. Ne sebe popraviti, progledati, živi Božji hram u kojem Svevladar želi prebivati, posvetiti. I Božje građevine postadoše tek cilj turističkog reklamiranja, a ne Božjeg slavljenja i osobnog posvećivanja.   
 
Ne govore zgroženi vladari ovoga svijeta da u Parizu gori jedan osobiti Hram Božji, posvećeno mjesto Božje prisutnosti. Nego da gori najposjećeniji europski spomenik.
 
Ne jecaju Europljani koji nas u javnim i najvišim institucijama zastupaju, a većina ih izabra, da u plamenu bukti mjesto susreta s Bogom u sakramentima, molitvi, da je urušeno mjesto Božje prisutnosti usred naroda. Ne. Govori se o jednom velikom turističkom, državnom, europskom, civilizacijskom simbolu.
 
Eto, neka je bar francuska sekularna država za svoj veliki, jaki identitetski znak uzela baš sakralnu građevinu od čijeg duha i funkcije inače i zakonski propisuje strogo razdvajanje. Jer, kod nas misle da je civilizacijski i kulturološki napredno, da našu Rijeku kao europsku prijestolnicu kulture u spotu ne predstavlja nijedno reprezentativno riječko crkveno zdanje. To je pase i zastarjeli arhe. Iako turisti u Rijeci duh uzdižu razgledavajući crkve, a ne naslagane željezne kontejnere. Tko za svoj kulturni odušak i potrebu pohađa napuštenu zahrđalu željezariju i sivu limariju?
 
Nije katedrala Notre Dame, prema izjavama zgroženih predstavnika država, molitveni, meditativni, kontemplativni dom čovjekovog sabiranja, kajanja, ispovijedanja i obraćenja, euharistijskog klanjanja. Nego njenu bit, primarnu namjenu od prije devet stoljeća za čašćenje Vrhovnog Stvoritelja, Boga Oca, odijevaju u ljudskost, sporednost, u još jedan znak ovozemaljskog umovanja koje pritom sebe i svijet utvrđuje da Boga zapravo nema.
 
Potreseni veledršci govore o Notre Dame kao o djelu umjetnosti, kulture, predmetu književnosti, inspiraciji pisaca, slikara i filozofa, obaveznom odredištu turista, a ne o domu milijuna molitelja i pokajnika. Ima li ih milijuna, nebrojeno mnoštvo tijekom devet stoljeća njenog postojanja? Ima. Paul Claudel (1868.-1955.), glasoviti francuski pisac, dramaturg i diplomat, obratio se upravo u pariškoj katedrali Notre Dame dok je slušao hvalospjev 'Veliča duša moja Gospodina'. Kad je u Notre Dame na Božić 1886. g. čuo crkveni zbor, dogodio se takav zahvat Duha Svetoga da je u svom katolištvu razmišljao i o odlasku u benediktinski samostan.
 
Ni užasna vatra, tako bolna i razarajuća, vapijuća u obliku velikog tlocrtnog plamenog križa katedrale, ne prigiba svijet na koljena da sebe prepozna u kontekstu i uzroku toga požara, bijući se u prsa: 'Mea culpa'.
 
Ni sad, kad u srcu 'mirne' Europe gori velebno Božje zdanje na početku Velikoga tjedna, ne čujemo poziv kao nekad starozavjetnih proroka i sv. Ivana Krstitelja, na toj plamenoj postaji Križnog puta Europe koja donosi niz izopačenih zakona kojima svoga Spasitelja pljuje, bičuje, kamenuje i razapinje: Obrati se, čovječe, od svojih grijeha, da u paklu ne goriš!
 
Ali, tko više može spomenuti pakao, pa i u Crkvi, i među nekim svećenicima to je zastrašujuće i odbojno. Pakao je stvoren da bi bio prazan, iako u Vjerovanju ispovijedamo da je Isus nad njega sašao. I došao je da nas od njega izbavi. A tek čuti: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!”. Pretvrd je to govor!
 
Jedini od svjetskih glavešina koji je Notre Dame povezao s riječima vjera i Božji dom, američki je potpredsjednik Mike Pence. Na Twitteru je napisao: "Notre Dame je ikona i simbol vjere ljudima diljem cijelog svijeta - prizori Božje kuće u vatri slamaju srce".
 
Macron kaže: „Notre Dame je naša prošlost“. A ne - sadašnjost i bitno mjesto gdje se pripremamo za budućnost; gdje kušamo predokus vječnosti i imamo udjela s Kristom, blagujući Njegovo Tijelo.
 
''Notre dame je dio naše psihe'', kaže. A ne - našeg duha i duše. ''To je mjesto naših velikih događaja, epidemija, ratova, naših oslobođenja, epicentar naših života'', nabraja francuski predsjednik ovosvjetska događanja pred Notre Dame u plamenu, spomen performansa koji ne prezaše Božji hram uzeti za kulisu kojekakvih zemaljskih razvrata i prevrata.
 
U sklopu revolucionarnog 'oslobođenja' (zapravo kršćanskog obešćašćenja) kojim se Francuzi i novovjeki prosvjetitelji ponose i u školske udžbenike to kao paradigmu i dogmu unesoše, baš je u katedrali Notre Dame kao prvostolnici, 1793. g. održano slavlje u čast božice Razuma. Na drvenoj uzvisini u toj i tada zlom raspojasanog uma napadnutoj crkvi, do natpisa 'Filozofija' ukrašenog poprsjima filozofa, gorjela je baklja 'istine'. U punu crkvu stigli su i predstavnici vlasti, a iz crkve je izašla 'sloboda' u liku polugole žene. 
 
Organizator toga 'skazanja' zastupnicima u Francuskoj skupštini progrmio je tada: ''Zakonodavci, fanatizam je ustuknuo. Danas su narodne mase zakoračile pod gotičke svodove koji su prvi put odjekivali glasovima Istine. Tamo smo beživotne idole zamijenili živim likom, ovim remek djelom prirode''. Skupština je proglasila da je 'nekadašnja' katedrala od tada posvećena božici Razuma te se povorka s pridruženim poslanicima vratila u Notre Dame.

U istaknutim francuskim novinama tada je pisalo: ''O, lijepa li dana! O, lijepe li svetkovine koju proslavismo prošlog dana! Kakva li prizora vidjeti svu onu djecu Slobode koja je nagrnula u nekadašnju katedralu da bi očistila hram od gluposti i posvetila ga Istini i Razumu! Svodovi pod kojima se dosad čulo samo graktanje crkvenih gavranova, gdje se dosad pjevalo samo psalme i litanije, gromoglasno su odzvanjali patriotskim pjesmama. Umjesto oltara s kojeg su lažljivi svećenici uvjeravali glupane da Bog silazi s njega po njihovoj zapovijedi, dok oni mrmljaju nekakve latinske riječi i da poput opsjenarske loptice čitav ulazi u komadić dvopeka, umjesto tog oltara, ili bolje rečeno sajmišne tezge šarlatana, mi smo podigli prijestolje Slobodi. Na njemu smo ustoličili ne mrtvi kip, nego živi lik božanstva, remek djelo prirode. Prekrasna žena sjedila je na vrhu Planine s crvenom kapom na glavi i kopljem u ruci. Okruživale su je lijepe vragolanke iz Opere koje su protjerale svećeničke kapice, pjevajući patriotske himne ljepše od anđela''. Eto revolucionarne francuske kulture, kako nazvaše te dane pokolja kršćana. I tada je to bila alternativa, moderna, slično kao danas promicati nekultivirano odlagalište odbačenog lima i željezarije. Ista je argumentacija - znakovi pokreta, revolucije u kulturi, slobode i razuma.

Tko u Francuskoj žali i zgražanje za čim izražava? Francuska vlada koja je prije godinu i pol dana naredila općini Ploermel u Bretanji da ukloni križ koji se uzdiže iznad luka koji uokviruje kip sv. Ivana Pavla II., koji je Francusku šest puta pohodom blagoslovio? U ime poštovanja zakona o odvajanju Crkve od države, jer to njenu laičnost ugrožava.

Francuski zakon iz 1905. g. zabranjuje podizanje vjerskih znakova na javnim spomenicima ili bilo kojem javnom mjestu. Odredbom gradonačelnika francuski sud htio je 2015. g. ukloniti cijeli Wojtilin spomenik, ali odluka je poništena zbog pravne procedure. I kad su svima već puna usta simbolike, Crkva je, eto, baš simbolično, za prvo čudo u Wojtilinoj beatifikaciji priznala čudesno izlječenje jedne francuske redovnice, Marie Simon Pierre Normand.
 
Nad rušenjem kršćanske svetinje zgraža se i nekadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koji je svojevremeno rekao: ''U prenošenju vrijednosti i spoznavanju razlika između dobra i zla, učitelja nikad ne može zamijeniti svećenik''. Sad kaže da je požarom u Notre Dame ''Francuska pogođena u srce, u identitet, u povijest''. Ni on ne spominje da je pogođena u znak sadašnjosti, a kamoli budućnosti.
 
Koliko snažan simbol je ta katedrala potvrđuje i da su 2013. g. upravo u Notre Dame poznate 'aktivistice' Femen, razodjevene pokraj novih zvona, 'svečano slavile' odluku o povlačenju pape Benedikta XVI. i prihvaćanje zakona o istospolnim brakovima u francuskom parlamentu.
 
U svakodnevnoj civilizaciji smrti i nekulturi života, koja relativiziranjem i odbacivanjem Božjih vrednota i prirodnih zakona dokida budućnost čovječanstva, svijet zaista, kako to i čini, o Notre Dame može govoriti samo kao o znaku koji predstavlja zadivljujuću prošlost koja je podizala tisućljetnu civilizaciju svekolikog života i stvaralaštva.
 
Budući da je to prošlo svršeno vrijeme, nekad bilo, sad se (uopće ne ili u nesreći požara) spominjalo, ostaje nam slušati kako se to sve događa u sferi kulture, a ne Evanđelja, turizma, a ne obraćenja.
 
Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori… Za paklene ognjeve koje vjernik očima duha vidi kao posljedicu naših (ne)svjedočkih, hrabrih kršćanskih (ne)djelovanja, zatajenja, kukavičluka i prodaja, pokajmo se i molimo Raspetoga Isusa, da nas pohode i preobraze životvorni plameni jezici Duha Svetoga, Uskrsloga Gospodina.
 
Inače, pogibosmo... Hvala ti, Gospodine, što još čuvaš toliko crkvenih tornjeva i posvećenih hramskih svodova. I što si toliko Milosrdan po vremenu kojega nam za spas i obraćenje daruješ.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Kolumne

Još iz rubrike: