Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

srijeda, 04. ožujka 2015. Arhiva kolumne

Ne zaboravimo Martirologij u jamama

Mučno je manipulirati sa žrtvama za dnevno-političke ciljeve i ideološke obračune. No, mučno je i biti nijem u spomenu stradalnika, odnosno procesuiranju nalogodavaca i izvršitelja masovnih smaknuća svojih sugrađana, i to za točno određeno razdoblje svoga postojanja.
Foto: www.pobijeni.info

Sramota je europske države, da ni sedam desetljeća od njegovog kraja (završili su pucnji samo na bojišnicama), u Hrvatskoj ne postoji popis stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću. S nama žive ljudi koji ne znaju u kojoj je jami križnog puta hrvatskog naroda završio njihov otac, majka, sestra, brat… Prema nekim procjenama, više stotine tisuća ubijenih u Hrvatskoj od 1945.-1990. (u Hrvatskom institutu za povijest registriran je dio, petsto tisuća stradalih), predmet su lakonskih priča i dijaloških prepucavanja, a ne istraživanja forenzičara u kutama. Nastavi li se ovako, ta će grobišta postati arheološka nalazišta, a u iskapanju i identifikaciji kostura, među kojima su civili, politički neistomišljenici, ratni zarobljenici, razvojačeni vojnici, forenzičare i medicinske stručnjake će zamijeniti arheolozi. Gledamo ne hodati po pločama pokojnika na grobljima, a koje nehajno nepoštovanje činimo hodajući po mjestima u čiji je bezdan bacan čovjek na čovjeka. U Hrvatskoj su materijalni dokazi još uvijek pod zemljom; tu i tamo ih se sramežljivo spomene, a onaj tko treba, ne otkriva ih ni dotiče. Postaješ promicatelj mržnje koji dijeli narod i vraća u prošlost, i nema izvora koji će te oprati, jer su tako zagađeni.

Plaću treba zaraditi

Dugu, glasnu i moćnu šutnju (vlasti i medija) i tihu a nemoćnu težnju (naroda), propitao je i Laudatov dokumentarni film 'In odium fidei – iz mržnje prema vjeri', na čiju su premijeru pohrlili brojni u Zagrebu i BiH, željni otkrića istine o šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca ubijenih 1945. g., kada je desetkovana intelektualna elita koja je obrazovala i svekoliko podizala puk tamošnjeg siromašnog kraja. Istovremeno, čujemo i isprazne, nedomišljene i nepromišljene parole, nažalost, i s najviših državni(čki)h razina, kako je od 'bavljenja prošlošću' važniji pogled u materijalnu izgradnju budućnosti. Takvima, mimo apela za potrebom (nematerijalnog) poštovanja žrtava, treba odgovoriti njihovim rječnikom i stanjem duha. A to je da, ostaviti prošlost u smislu mirovanja procesa koji otkrivaju zločine komunizma, znači nekoga (inače prozivane 'besposlene' javne službe) nepošteno poštedjeti obavljanja poštenog posla. S materijalistima i zagovornicima radničkih prava treba argumentirati na toj osnovi, nimalo politološki, duhovno, a tek znanstveno-povijesno… Kao što se sustav u Hrvatskoj, radi zadovoljenja EU standarda, preobrazio u izradi zemljišno-knjižnih katastara, legalizaciji kuća, energetskih certifikata i sličnih nameta, kako to da, tim tragom probuđenog radnog morala javne uprave, u Hrvatskoj nije moguća još jedna pravna, sistemska, državna reforma, koja zna i raspolaže sredstvima, a ne smatra perverznim amnestirati nerad u procesuiranju točno određene vrste zločina – komunizma. Tu nema diktata za usklađivanje s pravnom stečevinom EU-a. Da je takvo poimanje prava, javnog reda i socijalne etike ovdašnjim 'europejcima' šokantno, pokazuje slučaj Perković-Mustać. 'Našima' je jednostavno nepojmljivo da njemački sudac, bez skrivenih obračunskih namjera, 'samo' želi ad acta staviti nedovršeni posao razrješenja likvidacije hrvatskih emigranata. Nijemcima smeta prašina i nečistoća zbog nerada.   

(Ne)slavni rekord Crkve u Hrvata

Hrvatska je zemlja s najvećim brojem ubijenih crkvenih službenika, žrtava komunizma, u Europi. Među 663 ubijena klerika su četiri biskupa (zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, Josip Carević, dubrovački biskup, Dragutin Čelik, banjalučki i Janko Šimrak, vladika križevački ), 506 svećenika, 17 svećenika umrlih od tifusa, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca, 17 vjernika laika i 31 redovnica. Za usporedbu: u Njemačkoj je stradalo 330 crkvenih službenika (220 u nacizmu, 110 u komunizmu); u Drugom svjetskom ratu i poraću u Sloveniji je ubijeno 220 mučenika Crkve, u Poljskoj 187, Albaniji 67, u Češkoj 20 svećenika. U Slovačkoj je stradalo 14 crkvenih službenika, u Mađarskoj deset svećenika, a oko tisuću i pol ih je osuđeno na zatvore i logore. O rigidnosti hrvatskih komunista govori da je na pet milijuna Hrvata ubijeno 663 crkvena službenika, a na toliki broj Slovaka, stradalo je njih četrnaest. Među nad/biskupijama, prednjači Zagrebačka sa 78 ubijenih svećenika, Đakovačko-osječka (30), Splitsko-makarska (27), Gospićko-senjska (18), Dubrovačka (17), Zadarska i Porečko-pulska (14), Križevačka (12) itd. U BiH, broj mučenika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji iznosi  39, u Banjalučkoj 25, u Mostarsko-duvanjskoj 20. U redovničkim zajednicama ubijeno je 286 članova. Te podatke dugujemo marljivom 17-godišnjem istraživanju don Ante Bakovića, objavljenom u Hrvatskom martirologiju 20. st., koji je povijest upoznao i u zatvoru – u njih sedam robijao je deset godina.  

Komisija HBK i BKBiH nadomješta

Statistički, Hrvatska je po (planskom) stradanju jednog dijela svog naroda – službenika Katoličke Crkve, najviše mučenička zemlja Europe. Težina te činjenice nedovoljno se ističe i među pripadnicima sadašnjeg naraštaja hrvatskih klerika. Pripišimo to poniznosti žrtve, koja ne želi prikupljati bodove 'divljenja' ili sažaljenja, preko kostiju ubijanih u vlastitim redovima. Kad god se službena Crkva u Hrvatskoj izjašnjava o potrebi suprotstavljanja negacionizmu – nijekanju počinjenih komunističkih zločina, nasuprot podlom i lažnom 'humanizmu' koji vapaj te praznine kolektivnog pamćenja naziva revanšizmom, ne ističe primarno taj podatak, koji je znakovita oznaka hrvatskog identiteta. No, zanimljiva je društvena i državna podvala kako je o odnosima Crkve i države u Hrvatskoj, u javnosti, donekle probabljiva tema i predmet razgovora povrat crkvene imovine, ali ne i povrat ljudskih kostiju potomcima stradalnika. Zvijerskim metodama oduzimani su pokretni životi, a ne samo nepokretna imovina. Štoviše, „komunizam ne samo da je oduzimao živote, nego i pravo na grob“ riječi su gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, predsjednika Komisije HBK i BKBiH za hrvatski martirologij. To tijelo čini ono što ne radi vlast: marom župnika i biskupijskih povjerenika nastoje se popisati stradali u svakoj biskupiji, rade na uređenju Svehrvatskog groba, predviđenog za sve neidentificirane žrtve stradanja novije hrvatske povijesti, podno Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, mjesto pijeteta kakvo imaju mnoge zemlje u sjećanju na svoje stradale. Komisija u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem, gdje je osnovan Centar za istraživanje totalitarnih sustava, organizira skori znanstveni skup 'Istina će vas osloboditi – Sučeljavanje Crkve u Hrvata s komunističkim naslijeđem'.  

Zdrava budućnost treba zacijeljenu prošlost

U bivšoj Jugoslaviji otkriveno je oko 1800 masovnih grobnica: u Hrvatskoj 900, u Sloveniji 600, Srbiji 200, BiH više od 100. U Širokom Brijegu i okolici otkriveno je 128 grobnih mjesta, a ekshumirano je tek 135 tijela iz desetak grobišta. Prema popisu hercegovačkih župa, u Hercegovini je u Drugom Svjetskom ratu i poraću ubijeno oko dvadeset tisuća Hrvata. Umjesto antieuropejskog poticaja u Hrvatskoj kako je krajnji čas ostaviti prošlost iza sebe (Nijemci su do danas pognute glave u sramu od nacizma koji nije krio svoje zločinačke namjere, za razliku od komunizma koji je pozlatio svoju prijetvornost o dobroj teoriji/namjeri u početku, a lošoj realizaciji u završnici), zdravo bi i katarzično, a prema potomcima žrtava i pošteno bilo, shvatiti kako je krajnji čas da se državni aparat, pravnim sredstvima, s prošlošću uhvati u koštac. Kako to čine u procesuiranju individualnih zločina od strane Hrvata u Domovinskom ratu, da s barem petinom toga žara počnu otvarati ladice papira i grobnice sustavnih i planski provedenih masovnih pogubljenja u devetsto jama u Hrvatskoj. Analogno upozorenju sv. Ivana Pavla II. da „Crkva koja ne čuva sjećanje na svoje svjedoke, svoje mučenike jučer i danas, ne može zahtijevati čast da bude nazvana Kristovom Crkvom“, upitajmo se koja je i kolika čast države, koja sustavno i hladnokrvno, kako ih je njen režim i ubijao, desetljećima ignorira zločine, ne distancirajući se od njih (osim zaboravom), a kamoli da ih osudi. U policijskoj inventuri na kraju godine, u kojoj se lošim smatra i jedno neriješeno ubojstvo tog ili bližeg prethodnog razdoblja, nema podnošenja računa za (ne)obavljenu javnu djelatnost ni tjeskobe zbog pomilovanja komunističkih zločina odjevenih u oslobađajući antifašizam. Tko terorizira društvo frazom o podijeljenom narodu, dok se vlast njegovog vrhovnog tijela, Hrvatskog sabora, svrstava uz nekontroverzna gubilišta (Bleibrug je kontroverzno mjesto koje traumatizira, u Jasenovcu je sve jasno) te sramotno ukida pokroviteljstvo nad komemoracijom Bleiburga? Historiografski posao i institucionalno istraživanje dokinuto je i ukinućem saborske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata pripojen je Ministarstvu branitelja. Sve to, od moralne, pravne, a tek pravedne potrebe valorizacije mučenika, izaziva mučne osjećaje u procesu koji jedne žrtve proglašava nevinima, a druge krivima.

Europa kaže

Rezolucija Europskog parlamenta navodi broj od 95 milijuna ljudi koji su žrtve komunističkih režima. U tim čistkama ubijeno je četiri puta više ljudi nego ih je stradalo od Hitlera. Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunizam u dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, 2006. g., i u još manje isticanoj Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, 1996. g. Ako je nekome nejasno što učiniti s naslijeđem, u vidu biste Tita ili njegovog naziva trga, što je samo vidljiva posljedica mentalnog naslijeđa naših suvremenika, može naći smjer u Rezoluciji koja poziva "sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća". Europski parlament kaže: komunistički režimi u Europi u prvih deset godina nakon rata pobili su milijun ljudi, ali nema dovoljno znanja ni svijesti o tim masovnim zločinima. Vijeće Europe je osudilo komunističke zločine; taj režim je “gazio ljudska prava pojedinačnim i masovnim zločinima, smaknućima, usmrćivanjima u koncentracijskim logorima, izgladnjivanjima, deportacijama, mučenjima, robovskim radom i drugim oblicima psihičkog masovnog terora“.

Uništena dušebrižnička i intelektualna mladost

Hrvatski svećenici, altruisti koji su partizane spašavali, nisu vjerovali da bi mogli biti žrtve brutalnih smaknuća. Ta njihova naivnost, odnosno, vjera u čovjeka, pojačana činjenicom da nema nikakvog razloga kojim bi čovjek u halji i kolaru bio prijetnja režimu, do likvidacije, jer im ovaj za to nije dao povoda, dodatno preteže na stranu pobjede ljubavi prema vjeri od strane mučenika (amor fidei), u odnosu na mržnju prema vjeri od strane progonitelja (odium fidei). Smetali su i simboli te vjernosti – zbog unovčenja. Kada drug ubijenom biskupu Careviću nije mogao skinuti prsten s ruke, nožem mu je odsjekao prst, skinuo prsten i stavio ga u džep, a prst bacio u grm. Vrhbosanski mladomisnik, pjesnik Stipe Barišić, sedam dana nakon svoga ređenja, ubijen je u vlaku na putu za služenje svoje mlade mise: Umjesto nekrvne žrtve na oltaru, prikazao je Bogu svoju krvnu, žrtvu života, kaže don Anto Baković. S. Eulaliji Kulijer, Klanjateljici Krvi Kristove, prije nego je ubijena i bačena u Orljavu, kao orguljašici, odrezali su prste i rekli: Sad sviraj! Najmlađa žrtva među klericima je 12-godišnji sjemeništarac Ivan Skender, a najstariji je 83-godišnji mostarski svećenik Vide Putica, kojeg su mučili pa živog zapalili. Tragom krilatice 'Pobijmo mlade, a stari će ionako proći', trećina mučenika, njih 206 ubijena je u dobi između 31 i 40 godina. Dvadeset posto mučenika (136) ubijeno je između 21 i 30 godina, 15 % (98) između 51. i 60. godine života, a 87 ih je imalo od 41 do 50 godina. Većina je masakrirana, zaklana, pečeni na ražnju, živi zapaljeni, utopljeni, prebijeni nasmrt, potkovani kao konji, obješeni, razapeti, živi zakopani u grob, oderane kože, tjerani da sami sebi kopaju grob. Najviše mučenika, njih 263, usmrtila je Ozna, Udba i Partija nakon 9. svibna 1945., a do tog datuma, njih 240 ubili su partizani. Pravna osnova za procesuiranje zločina postoji, no ne i politička volja. Brojni urudžbeno klasificirani dokumenti sabrani su i u publikaciji 'Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944.-1946.', Hrvatskog instituta za povijest, u kojima je navedeno tko je nalagao i izvršavao, poimence opisano kako su Odjel za zaštitu naroda, maršal Tito i komiteti rješavali egzistenciju njemačkih, mađarskih, ustaških i domobranskih obitelji.

'Ja ni danas ne znam čitati naglas'

Na ovogodišnjoj 70. obljetnici stradanja u Auschwitzu, središte komemoracije bio je govor preživjelih, jer za deset godina te mogućnosti neće biti; kad svi preživjeli umru, nestat će i prilika da ih se sluša i pita, kaže Pawel Sawicki, glasnogovornik državnog muzeja Auschwitz. Prije deset godina, na komemoraciji je bilo tisuću i pol preživjelih, sve ih je manje. Svjedoci i preživjeli u Hrvatskoj nisu traženi suradnici u demontiranju službene istine/institucionalizirane laži, nametnute višedesetljetnom represijom državnog ideološkog aparata. Istina jednog pojedinca, svjedoka ubojstva hercegovačkih franjevaca, glasi: „Ja ni danas ne znam čitati naglas. Jer nisam smio govoriti. Strah me bilo govoriti glasno, da netko zna gdje sam i što sam, toliko sam bio preplašen“. Nijemost i blokada procesuiranja komunističkih zločina i govora svjedoka ne smije biti realnost hrvatskog pravnog sustava i državnog uređenja. Po tapetu nad zločinima hod je klimav. Strah u kostima preživjelih žrtava i 'strah' od iskapanja kostiju u jamama – riječ je o životima ljudi kojima se sustav, u ime lažnog 'pomirbenog zatvaranja prošlosti', bezdušno poigrava i ruga. I toliko tlači i opet ubija, da ni frustracija zbog i u boli više nije moguća. Dokad? Suočavanje s posljedicama svog čina, najveći je stupanj zrelosti i ozdravljenja pojedinca. Isto tako i naroda. Koje fondove ponuditi, da se to 'poglavlje' ljudskih sudbina izpregovara?    


 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 9.3.2015. 0:09:01 Prijavi abuse
ISPRAVAK:=======
Hvala Ines Grbić od sveg srca za ovaj prilog, istovremeno bogat i emocijama i ispravnim stavom i sadržajem! Za nas još uvijek ima nade, sve dok se nađe mudrih ljudi u narodu. Tek kad nestane ljudi koji se zalažu za istinu i pravednost, onda je definitivno sve izgubljeno; do tada - ima nade.=======
„Ako nema Boga, sve je dopušteno“, istina je koju čitamo u jednom od najboljih romana ikad napisanih, u „Braći Karamazovima“ Dostojevskog. U Rusiji je ta istina bolno potvrđena u povijesnim događajima koji su slijedili, u „bijesovima“ komunističkog totalitarizma.=======
Josef Piper, koji je bio svjedokom nacizma, drugog totalitarizma dvadesetog stoljeća, koji je bolno doživio zabranu Bunda, saveza njemačke katoličke mladeži Quickborn na brdu Rothenfels od strane nacista, čovjeka koji je bio, čini se, u sličnom odnosu s Romanom Guardinijem, kao i Aristotel prema svom učitelju Platonu, koji se inspirirao Platonovom akademijom, znao je o čemu priča kad je za sofiste tvrdio da su to ljudi „bez odnosa prema istini“. (bilo bi, usputbudirečeno, zanimljivo istražiti i saznati koliko je pokret hrvatske katoličke mladeži – Hrvatski orlovski savez npr. - bio inspiriran takvim pokretima i praktično dio tog snažnog gibanja katoličke mladeži u Europi s početka dvadesetog stoljeća).=======
Ako nema Boga i ako je sve dopušteno, onda je i „logično“ proglasiti, kako nekidan reče otac biskup Mile Bogović u emisiji „Znakovi vremena“ Tanje Popec, da neki ljudi nisu ljudi, da su životinje, „štakori“, „gnjide“, te ih pobiti, te ih i „kao štakore“ pobacati u jame. Onda je „logično“ i iskoristiti ono što se od njih iskoristiti dade, kao od nekog svinjčeta ili kokoši, te ih potom zaklati, egzekutirati – sjetimo se samo komunističkih i nacističkih logora. Danas je slično tome proglašeno da npr. nerođena djeca nisu ljudska bića, te da ih se smije ubiti; to međutim ne sprječava kozmetičku industriju da od njihovih mrtvih tjelašaca iskoristi što se iskoristiti dade za povećanje profita.=======
Neophodna i prijeka potreba međutim je sofiste na vrijeme prepoznati, dok je još vrijeme, jer se to tiče ne samo teorije, kako zli plodovi totalitarizama pokazuju, već u najvećoj mogućoj mjeri i prakse, života pojedinca i naroda; potrebno je to zbog činjenice da je sofistički pristup u politici praćen, uvijek i neizostavno, nihilizmom, nasiljem i terorom.=======
Nije djelovanje sofistike u politici danas odgovorno samo za zakonsku regulativu po kojoj su djeca u utrobi vlastite majke praktično proglašena za divljač slobodna za odstrjel, već i za izgladnjivanje i propast ljudi i cijelih naroda koji su proglašeni manje vrijednima; to mnogi u svijetu, u Europi i u Lijepoj našoj bolno, danas, osjećaju na vlastitoj koži! Treba samo biti svjedokom kako se „u visokom krugovima“ priča, s kojim ponožavajućim tonom, o „običnom narodu“, „plebsu“, i čovjeku je odmah sve jasno.=======
Ines Grbić piše s pravom: „Strah u kostima preživjelih žrtava i 'strah' od iskapanja kostiju u jamama – riječ je o životima ljudi kojima se sustav, u ime lažnog 'pomirbenog zatvaranja prošlosti', bezdušno poigrava i ruga.“=======
Antun Babić s pravom nekidan na portalu „narod“ protivi se stavovima kako je pitanje odnosa prema liku komunističkog zločinca Tita nevažno pitanje i da su od tog pitanja, kao, daleko važnija pitanja lošeg gospodarstva, siromaštva, gladi djece, te da, kao, treba uvažavati činjenicu kako u Hrvatskoj ima puno ljudi koji poštuju Josipa Broza. Antun Babić s pravom protestira - ovaj zadnji stav je školski primjer sofistike na djelu, kojoj je istina zadnja rupa na svirali.========
Treba biti mudar i znati razlikovati je li poziv na jedinstvo nošen željom za jedinstvom osoba koje su prije svega motivirane istinom, pravdom i željom za poštivanjem dostojanstva svakog člana zajednice, ili se radi o pozivu na „jedinstvo“ iz dvoprega „bratstva i jedinstva“, sročenog po uzoru na tropreg „egalite, fraternite, liberte“.=======
Bilo kako bilo, trebali bismo se vježbati u prepoznavanju „praktičnog čovjeka“, sofiste, kojem nije stalo do istine (a niti do dobra, jer su dobro i istina jedno te isto), već do moći, bogatstva, časti, uživanja, do uspjeha, do toga da se probije, da po svaku cijenu ostvari svoje ciljeve. I isto tako u prepoznavanju doista mudrog i pravednog čovjeka, kojeg zanima istina i samo istina, te dobro, istinsko zajedništvo i istinska ljepota; koji zna da je gore činiti nepravdu nego je trpjeti; koji zna da je „bogatstvo“, ako je bez istine, bez pravde, bez poštivanja ljudskog dostojanstva, bez mira i ako je osnovano na nihilizmu, da je takvo „bogatstvo“ samo fatamorgana i da s takvim „bogatstvom“ nema ni života ni budućnosti, ni pojedinca, ni naroda.=======
Josef Pieper ne ostaje samo na kritici sofistike i sofista. U svom predavanju „Der Verderb des Wortes und die Macht, Propadanje riječi i moć“ govori o načinima kako se suprotstaviti toj u društvenom životu uvijek prisutnoj opasnosti:=======
„Jer po staroj izreci ‚Corruptio optimi pessima, kada se pokvari ono što je bilo najbolje, onda to postane ono najgore’, onaj koji govori o lošem, treba imati predstavu o dobrom. Zato se Platon ne iscrpljuje u tome da bude antisofist. Naravno da se ovo protivljenje, ovaj angažman motivira i snaži snagom spoznaje dobra. Uistinu može ovo odlučno, silovito odbijanje sofistike razumjeti samo onaj koji je svjestan značenja i veličine dobra koje je ugroženo djelovanjem sofista. Tu se doista radi o očuvanju osnova smisla ljudske egzistencije uopće.=======
Nekoliko elemenata ovog osvjedočenja mogu se sažeti u nekoliko kratkih točaka.=======
1. Stvari treba koliko je god to moguće promatrati onakve kakve jesu i na osnovama tako spoznate istine živjeti i djelovati. U tome se sastoji dobro čovjeka. Na tome s osniva smisao ljudskog postojanja.=======
2. Čovjek se hrani prije svega istinom. Ne samo istraživač, ne samo filozof, ne samo znanstvenik, nego svatko tko želi živjeti životom dostojnim čovjeka ovisi o ovoj hrani. Također i društvo živi od javne prisutnosti i dostupnosti istine.=======
3. Prirodna sredina gdje istina egzistira i gdje se nalazi je međusobni razgovor, komunikacija među ljudima. Istina se „događa“ u dijalogu, diskusiji, razgovoru, u jeziku, dakle u riječi samoj. Naravno da se pri tome ne misli na formalnu savršenost jezika. Radi se o davanju mogućnosti istini da u što većoj mjeri dođe do riječi. Radi se o tome da u društvu postoji prostor predviđen samo i isključivo za neovisno bavljenje stvarnošću, zona gdje je moguće nesmetano propitivati, istraživati, raspravljati i otvoreno reći istinu o stvarima kakve one doista jesu. (ovdje Pieper prije svega misli na sveučilišta, ali bi se tu, čini mi se, moglo ubrojiti i druge dijelove “javnog prostora”, prije svega mislim na medije) Da u društvu postoji prostor striktno zaštićen od svakog mogućeg uprezanja za bilo kakve ciljeve, prostora u kojem sebični interesi nemaju što tražiti, bili oni kolektivni ili privatni, politički ili ekonomski, ili ideološki. I jer akademski znači isto što i antisofistički, sve to podrazumijeva protivljenje svemu što napada otvorenost prema stvarnosti kakva jest i što napada i prijeti riječi kao sredstvu istinske komunikacije među ljudima; protivljenje npr. stranačkom pojednostavljenju stvarnosti, protivljenje ideološkom huškanju, protivljenje primitivnom afektiranju, protivljenje zavodljivosti formalističkih jezičkih akrobacija, protivljenje bezobzirnom načinju ophođenja, tj. u biti izbjegavanju istinskog dijaloga, protivljenje ponižavanju sugovornika kao jezičkom stilskom instrumentu (što duhovitiji takav način govora, to gori), protivljenje jeziku kao sredstvu zamagljivanja istine i stišavanja prijepora, protivljenje jeziku revolta, protivljenje principijelnom konformizmu, ali i protivljenje principijelnom nonkonformizmu itd.=======
Jasno je da svaki od ovih zahtjeva nije moguće ‚prevesti u agregatsko stanje‘ mjera koje bi se zgodno mogle provesti. Mjerom kojom je teško uočiti, definirati, locirati opasnost, mjeri se i nemogućnost organiziranja otpora. Pa ipak, radi se o političkom predmetu par excellence. Radi se o tome da naša sveučilišta i škole (ja bih rekao i mediji i cijeli javni prostor) budu sposobni ostvariti ono od čega politička društvena zajednica u osnovi živi: slobodnu i iskrenu međuljudsku komunikaciju u odnosu na pravu stvarnost, u odnosu na pravu istinu o svijetu i o nama samima.“=======
A što je to sve što je napisano u ove tri točke, ako ne kršćanska kultura u svom najboljem, najsjajnijem izdanju?!

Marko Petričević - 9.3.2015. 0:00:54 Prijavi abuse
Hvala Ines Grbić od sveg srca za ovaj prilog, istovremeno bogat i emocijama i ispravnim stavom i sadržajem! Za nas još uvijek ima nade, sve dok se nađe mudrih ljudi u narodu. Tek kad nestane ljudi koji se zalažu za istinu i pravednost, onda je definitivno sve izgubljeno; do tada - ima nade.=====

„Ako nema Boga, sve je dopušteno“, istina je koju čitamo u jednom od najboljih romana ikad napisanih, u „Braći Karamazovima“ Dostojevskog. U Rusiji je ta istina bolno potvrđena u povijesnim događajima koji su slijedili, u „bijesovima“ komunističkog totalitarizma.
Josef Piper, koji je bio svjedokom nacizma, drugog totalitarizma dvadesetog stoljeća, koji je bolno doživio zabranu Bunda, saveza njemačke katoličke mladeži Quickborn na brdu Rothenfels od strane nacista, čovjeka koji je bio, čini se, u sličnom odnosu s Romanom Guardinijem, kao i Aristotel prema svom učitelju Platonu, koji se inspirirao Platonovom akademijom, znao je o čemu priča kad je za sofiste tvrdio da su to ljudi „bez odnosa prema istini“. (bilo bi, usputbudirečeno, zanimljivo istražiti i saznati koliko je pokret hrvatske katoličke mladeži – Hrvatski orlovski savez npr. - bio inspiriran takvim pokretima i praktično dio tog snažnog gibanja katoličke mladeži u Europi s početka dvadesetog stoljeća).=====

Ako nema Boga i ako je sve dopušteno, onda je i „logično“ proglasiti, kako nekidan reče otac biskup Mile Bogović u emisiji „Znakovi vremena“ Tanje Popec, da neki ljudi nisu ljudi, da su životinje, „štakori“, „gnjide“, te ih pobiti, te ih i „kao štakore“ pobacati u jame. Onda je „logično“ i iskoristiti ono što se od njih iskoristiti dade, kao od nekog svinjčeta ili kokoši, te ih potom zaklati, egzekutirati – sjetimo se samo komunističkih i nacističkih logora. Danas je slično tome proglašeno da npr. nerođena djeca nisu ljudska bića, te da ih se smije ubiti; to međutim ne sprječava kozmetičku industriju da od njihovih mrtvih tjelašaca iskoristi što se iskoristiti dade za povećanje profita.
Neophodna i prijeka potreba međutim je sofiste na vrijeme prepoznati, dok je još vrijeme, jer se to tiče ne samo teorije, kako zli plodovi totalitarizama pokazuju, već u najvećoj mogućoj mjeri i prakse, života pojedinca i naroda; potrebno je to zbog činjenice da je sofistički pristup u politici praćen, uvijek i neizostavno, nihilizmom, nasiljem i terorom.=====

Nije djelovanje sofistike u politici danas odgovorno samo za zakonsku regulativu po kojoj su djeca u utrobi vlastite majke praktično proglašena za divljač slobodna za odstrjel, već i za izgladnjivanje i propast ljudi i cijelih naroda koji su proglašeni manje vrijednima; to mnogi u svijetu, u Europi i u Lijepoj našoj bolno, danas, osjećaju na vlastitoj koži! Treba samo biti svjedokom kako se „u visokom krugovima“ priča, s kojim ponožavajućim tonom, o „običnom narodu“, „plebsu“, i čovjeku je odmah sve jasno.
Ines Grbić piše s pravom: „Strah u kostima preživjelih žrtava i 'strah' od iskapanja kostiju u jamama – riječ je o životima ljudi kojima se sustav, u ime lažnog 'pomirbenog zatvaranja prošlosti', bezdušno poigrava i ruga.“
Antun Babić s pravom nekidan na portalu „narod“ protivi se stavovima kako je pitanje odnosa prema liku komunističkog zločinca Tita važno pitanje i da su od tog pitanja, kao, daleko važnija pitanja lošeg gospodarstva, siromaštva, gladi djece, te da, kao, treba uvažavati činjenicu kako u Hrvatskoj ima puno ljudi koji poštuju Josipa Broza. Ovaj zadnji stav je školski primjer sofistike na djelu, kojoj je istina zadnja rupa na svirali.=====

Treba biti mudar i znati razlikovati je li poziv na jedinstvo nošen željom za jedinstvom osoba koje su prije svega motivirane istinom, pravdom i željom za poštivanjem dostojanstva svakog člana zajednice, ili se radi o pozivu na „jedinstvo“ iz dvoprega „bratstva i jedinstva“, sročenog po uzoru na tropreg „egalite, fraternite, liberte“.=====

Bilo kako bilo, trebali bismo se vježbati u prepoznavanju „praktičnog čovjeka“, sofiste, kojem nije stalo do istine (a niti do dobra, jer su dobro i istina jedno te isto), već do moći, bogatstva, časti, uživanja, do uspjeha, do toga da se probije, da po svaku cijenu ostvari svoje ciljeve. I isto tako u prepoznavanju doista mudrog i pravednog čovjeka, kojeg zanima istina i samo istina, te dobro, istinsko zajedništvo i istinska ljepota; koji zna da je gore činiti nepravdu nego je trpjeti; koji zna da je „bogatstvo“, ako je bez istine, bez pravde, bez poštivanja ljudskog dostojanstva, bez mira i ako je osnovano na nihilizmu, da je takvo „bogatstvo“ samo fatamorgana i da s takvim „bogatstvom“ nema ni života ni budućnosti, ni pojedinca, ni naroda.=====

Josef Pieper ne ostaje samo na kritici sofistike i sofista. U svom predavanju „Der Verderb des Wortes und die Macht, Propadanje riječi i moć“ govori o načinima kako se suprotstaviti toj u društvenom životu uvijek prisutnoj opasnosti:

„Jer po staroj izreci ‚Corruptio optimi pessima, kada se pokvari ono što je bilo najbolje, onda to postane ono najgore’, onaj koji govori o lošem, treba imati predstavu o dobrom. Zato se Platon ne iscrpljuje u tome da bude antisofist. Naravno da se ovo protivljenje, ovaj angažman motivira i snaži snagom spoznaje dobra. Uistinu može ovo odlučno, silovito odbijanje sofistike razumjeti samo onaj koji je svjestan značenja i veličine dobra koje je ugroženo djelovanjem sofista. Tu se doista radi o očuvanju osnova smisla ljudske egzistencije uopće.======
Nekoliko elemenata ovog osvjedočenja mogu se sažeti u nekoliko kratkih točaka.
1. Stvari treba koliko je god to moguće promatrati onakve kakve jesu i na osnovama tako spoznate istine živjeti i djelovati. U tome se sastoji dobro čovjeka. Na tome s osniva smisao ljudskog postojanja.=====
2. Čovjek se hrani prije svega istinom. Ne samo istraživač, ne samo filozof, ne samo znanstvenik, nego svatko tko želi živjeti životom dostojnim čovjeka ovisi o ovoj hrani. Također i društvo živi od javne prisutnosti i dostupnosti istine.=====
3. Prirodna sredina gdje istina egzistira i gdje se nalazi je međusobni razgovor, komunikacija među ljudima. Istina se „događa“ u dijalogu, diskusiji, razgovoru, u jeziku, dakle u riječi samoj. Naravno da se pri tome ne misli na formalnu savršenost jezika. Radi se o davanju mogućnosti istini da u što većoj mjeri dođe do riječi. Radi se o tome da u društvu postoji prostor predviđen samo i isključivo za neovisno bavljenje stvarnošću, zona gdje je moguće nesmetano propitivati, istraživati, raspravljati i otvoreno reći istinu o stvarima kakve one doista jesu. (ovdje Pieper prije svega misli na sveučilišta, ali bi se tu, čini mi se, moglo ubrojiti i druge dijelove “javnog prostora”, prije svega mislim na medije) Da u društvu postoji prostor striktno zaštićen od svakog mogućeg uprezanja za bilo kakve ciljeve, prostora u kojem sebični interesi nemaju što tražiti, bili oni kolektivni ili privatni, politički ili ekonomski, ili ideološki. I jer akademski znači isto što i antisofistički, sve to podrazumijeva protivljenje svemu što napada otvorenost prema stvarnosti kakva jest i što napada i prijeti riječi kao sredstvu istinske komunikacije među ljudima; protivljenje npr. stranačkom pojednostavljenju stvarnosti, protivljenje ideološkom huškanju, protivljenje primitivnom afektiranju, protivljenje zavodljivosti formalističkih jezičkih akrobacija, protivljenje bezobzirnom načinju ophođenja, tj. u biti izbjegavanju istinskog dijaloga, protivljenje ponižavanju sugovornika kao jezičkom stilskom instrumentu (što duhovitiji takav način govora, to gori), protivljenje jeziku kao sredstvu zamagljivanja istine i stišavanja prijepora, protivljenje jeziku revolta, protivljenje principijelnom konformizmu, ali i protivljenje principijelnom nonkonformizmu itd.=====

Jasno je da svaki od ovih zahtjeva nije moguće ‚prevesti u agregatsko stanje‘ mjera koje bi se zgodno mogle provesti. Mjerom kojom je teško uočiti, definirati, locirati opasnost, mjeri se i nemogućnost organiziranja otpora. Pa ipak, radi se o političkom predmetu par excellence. Radi se o tome da naša sveučilišta i škole (ja bih rekao i mediji i cijeli javni prostor) budu sposobni ostvariti ono od čega politička društvena zajednica u osnovi živi: slobodnu i iskrenu međuljudsku komunikaciju u odnosu na pravu stvarnost, u odnosu na pravu istinu o svijetu i o nama samima.“=====

A što je to sve što je napisano, ako ne kršćanska kultura u svom najboljem, najsjajnijem izdanju?!