Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

srijeda, 10. listopada 2012. Arhiva kolumne

Ogrlica bez bisera i mornari bez pristaništa

Ovih je dana Laudato po svojoj direktorici Kseniji Abramović učinio nešto vrijedno i jedinstveno za čim nisu posegnuli ni mnogi školovani, obrazovani, 'stručno' osposobljeni hrvatski kulturni i ini djelatnici.

Ovih je dana Laudato po svojoj direktorici Kseniji Abramović učinio nešto vrijedno i jedinstveno za čim nisu posegnuli ni mnogi školovani, obrazovani, 'stručno' osposobljeni hrvatski kulturni i ini djelatnici. Novca (donekle i ipak) ima, pitanje je samo kako se i u što raspoređuje. Treba više od znanja. Treba prvog dara Duha Svetoga – Mudrosti! Ali, mudrost se ne uči iz knjiga ni enciklopedija. Ona nije copy-paste metoda, naučeni podatak, citat, fusnota. Znanje stječeš vlastitim snagama i trudom, treba biti ambiciozan. A, Mudrost je Božji Dar! Dobiva se u direktnom susretu sa životom i darovateljem Života. Naime, u turističkom kompleksu u Punta skali, po prvi put, Abramović je pred imućne goste dovela duhovnu priču - istaknute slikare i platna koja su kistom slavila Stvoritelja. A, po produkciji i promociji filma 'Luka 2,25 – priča o sv. Šimunu' hrvatskoj i svjetskoj javnosti je odškrinula škrinju – ma ne škrinju, nego duh Škrinje sv. Šimuna, proroka koji je na svojim rukama držao djetešce Isusa kad su ga u hram došli prikazati Josip i Marija. Da to tijelo i taj duh ima ikoja država svijeta, a ne Hrvatska...? Koja bi to bila hodočašća svecu koji je za Isusa uskliknuo 'Svjetlo na prosvjetljenje naroda'? U Svetoj Zemlji čeznu za relikvijom tog pobožnog i mudrog proroka, iz njihova naroda. Zato su moći sv. Šimuna 2010. godine i darovane pravoslavnom Jeruzalemskom patrijarhatu. Abramović je u svojoj bîti najprije moliteljica. U toj dubini nastaje želja da Boga proslavlja dobrim djelima i promiče našu zemlju u brojnim segmentima. Iako zvanjem ekonomistica, u življenju za hrvatski duh i kulturu svog naroda pogađa bitno i ispunja pukotine – odgovarajući na pitanje iz moje prošle kolumne - Zašto ne nudimo više?

Mudrost ili Znanje?

Odakle ste, pitali su francuskog pjesnika. 'Iz svoga djetinjstva. Kao i svi ljudi' odgovorio je. U djetinjstvu započinje školovanje. No, miješaju se pojmovi školovanje i obrazovanje. Školovanje znači pohađati školu i steći zvanje. Obrazovanje znači steći obraz. Raditi na sebi. Biti to što jesi. I mi Hrvati smo iz svoga djetinjstva. Budimo to što jesmo! poručuje Vesna Matešić, sugovornica iz prošle kolumne. Zašto se ne sjećamo svoga, hrvatskog djetinjstva? Nije to lako, kad nas vode mnogi školovani, a ne obrazovani. Škola je odgojno-obrazovna ustanova. Imenica škola traži dopunu, sadržaj, pridjev. KAKVA je to ustanova? Ona je okvir, zgrada u kojoj bi se nešto trebalo ostvarivati – odgajati i OBRAZovati. Kaže se i da je najvrijednija životna škola! Zato meni moj tata kaže da trebam završiti seljački fakultet. Jer je to više od akademske titule. Na selu ljudi toliko toga u oskudnosti umnažaju i uspijevaju, toliko povijesnih opstanaka su ostvarili (ne posežu li suvremene produkcije za showima 'Survivor'). Nisu završili fakultet, a toliko toga stvaraju, što ne umije ni 'fakultetlija'. Znanje nije garancija da je netko odgojen i da ima obraz. Život oplemenjuje mudrost, ne znanje. Oboje u kombinaciji, savršeno. I na prvom mjestu darova Duha Svetoga je Mudrost. Znanje je na petom mjestu (od njih sedam). Zato je netko 'suh', iako pun znanja. A, onaj pun mudrosti, 'sočan'. Njegov govor prepoznaješ kao svoj, životno iskustven. Znanje ne znači i mudrost. A, mudrost može dovesti do znanja. Na tom je tragu postupak (Mudrost uvijek dovodi do postupanja, otvaranja drugome; znanje kao da je sklonije (sebičnom) zatvaranju u sebe. Ali, nije Znanje krivo. Nego njegov nositelj) najbogatijeg američkog Indijca Manoja Bhargave, koji 90% svojih prihoda poklanja u dobrotvorne svrhe, poput besplatnog liječenja siromašnih pacijenata u Indiji. Najveći izazov su mu vlade kojih se želi kloniti jer, kaže, ako netko može uništiti nešto dobro, onda su to vlade. Bhargava ne vjeruje u formalno obrazovanje, a za sebe kaže da je obrazovan u najopćenitijem smislu. Prekinuo je studij na Princetonu, iako je veliki matematički talent, držeći se gesla Marka Twaina: 'Ne dopuštam da me škola sprječava u obrazovanju’. Ovaj tekst ne proziva školu, nipošto! I nikako ne degradira njenu životvornu funkciju - nego 'školovane' - i njihove postupke. A, gdje su tek obrazovani?! Jednostavno, čovjek bi u praksi volio vidjeti konkretne tragove, plodove, ljudi od školovanja i obrazovanja, tog ulaganja.

Znaju li drugi bolje od nas tko smo?

Hrvatska (ne)materijalna baština zaštićena je pod UNESCO-om. No, ni to nije dovoljno. „Imamo lošije mišljenje o sebi, drugi ljudi nas bolje doživljavaju od nas samih. Mnogi su nam zavidni što sve imamo. Naš narod je zapušten, ali i ne poštujemo sami sebe“ to ožalošćuje Matešić. U 20 godina hrvatske države, iako su na položajima, deklarativno, svjetonazorski bili ljudi suprotni od onih koji su u komunizmu tlačili, ipak je u Hrvatskoj na djelu, čak ne toliko sustavna strategija zapuštanja, koliko neosviještenost koliko je sve što posjedujemo vrijedno i kvalitetno. Čudno je da dajemo prednost nečemu što svi imaju, a baš nam ti drugi govore 'Budite to što jeste'. Do nas to nikako da dođe. Jel' se, uz puste turističke radnike, plaćene savjetnike i animatore, Abramović mora sjetiti i poduzeti dati izraditi Škrinjicu sv. Šimuna, koju je Grad Zadar 2011. g. (priznanje 'od svijeta', ne iz Crkve, 'svoj svoga') nagradio za najbolji turistički suvenir!? Koliko je još takvih škrinja, koliko još neiskucanih suvenira, diljem Lijepe naše? Uz to, afirmirala je hrvatsku likovnu sakralnu scenu. Koje su i kolike priče diljem Lijepe naše o svecima i našim malim velikim ljudima neispisane, nepredstavljene!? Toliko bisera, a ogrlica nepovezana, rasuta. Toliko mornara u prolazu, a nema (odgovarajućeg) pristaništa! Na Rogovu prema Biogradu je crkva sv. Roka iz 11. st. „Kad su Hrvati tamo krstili djecu, za Ameriku, ne da se nije znalo, nego je bila neistraženi svemir. Premijerka Australije kaže: Naša zemlja je stara 208 godina, i tko god ne poštuje našu tradiciju, neka iz nje iseli'. A, naše ranokršćanske crkve su još iz 4. st. Zar to ne bi voljeli vidjeti ljudi koji dođu u Hrvatsku“ u ime obrazovanih, pita se Matešić. Nedavno me njemački gost u restoranu pitao: 'Ima li nešto tipično hrvatsko, neka vaša tjestenina, jelo?'. Može li lakše pitanje? Naravno da nema. A, restoran nagrađen za najbolji u tom gradu. „Nizozemac jede svoju rajčicu iz Nizozemske. Umjesto da potaknemo Demu iz Sikova koja ima najbolju stakleničku proizvodnju u ovom dijelu Europe, ne Hrvatske, da sve hotelske kuće obavezno kupuju njegove proizvode, i na taj način stvaramo sliku o sebi... Gost hoće jesti što je moje. Autohtono. Postoje ciljane skupine ljudi koji putuju da bi autohtono jeli“ kaže Matešić. Taj mi Nijemac reče: 'Želim doći u Hrvatsku. Ne na Ibizu u Hrvatskoj“. Ljudi i dolaze u Hrvatsku zbog toga što imamo. Znaju li oni bolje od nas samih što posjedujemo?

Kad vašar postane standard

Kod nas je najezda novootvorenih suvenirnica, do svetogrđa u profanome. Atak na ukus, ne pomaže ni ona da se 'o ukusima ne raspravlja'. Toliko umjetnoga (ne umjetničkog), površnoga, kič, jeftina keramika. Oprosti, materijalu keramiko! Jer i ti možeš biti lijepa, kad si u znalačkim rukama. Špranca, niti kvalitetnije industrijski proizvedena, a kamoli ručno unikatna. Nasilje za oči i uspomenu! Tko uopće izdaje dozvole i dopušta predstavljati zemlju na tako jeftinoj zaradi masovne potrošnje!? U redu, zaboravljam načelo liberalnog kapitalizma: sloboda tržišta, ne-intervencija države, (masovna) ponuda/potražnja. Ono što je nekad bilo na štandovima na pučkim feštama, što je nekad bila samo (plastična) iznimka za širu masu i vašar, sad je standard. Vašar je postao standard! Kičasti štandovi usred spomeničkih jezgri naših gradova. Turisti hrle u zlatarne, a što je u njima hrvatskoga, autentičnog. Toliko je mogućnosti za izradu atraktivnog, tipično hrvatskoga – prstenja i naušnice (rećine) koje su, da pohvalimo i iznimku, dostupne svima, izradili Istrijani i Dubrovčani, dotle da ih nosi i jordanska kraljica Ranija. U sjevernoj Dalmaciji, motiv karakteristične i autohtone ženske nošnje bila je četverokuka. To je vez na suknu ili čohi (vrsta valjane vunene tkanine) od 8 ili 16 malih kutova vezenih na križiće, na jednom malom dijelu, četverokutu. Najčešći motiv je križ s četiri zaobljene kuke. Zadivljujućeg kolorita, ornamentike i tehnike kojom se izrađivao taj šareni vez tankom niti svilenog ili pamučnog konca na trakama, kvadratima, trokutima, taj se motiv počeo aplicirati na odjeći, nakitu i drugim predmetima, uz prijedlog prema UNESCO-u da se uvrsti na njihovu listu kulturne baštine. Postoji interes za radionice u izradi četverokuke. Eto mogućnosti s čime aplicirati za pomoć iz europskih fondova i proširiti hrvatsku tipičnost izvan naših granica. Žena je s tim ukrašavala kraj svog vuštana, rukava. Vezla je na uglavlju tzv. granu. Koliko je bila sposobna, brza u izradi, znala uskladiti boje, ukoliko je iz bogatije kuće, njena nošnja je bila bogatija. „Uvijek su postojale razlike među ljudima, kao i danas. Neke su kratile vuštane, neke su ih imale duže. Neke su se prije ostavljale oplećka, neke su unosile šarenije detalje. I onda je sve ovisilo o ženinoj vokaciji, njenoj sklonosti prema lijepome. Teško mi je danas vidjeti ženu koja odjene narodno ruho i ne shvaća da je to njen identitet. Ne da ju je obukla samo radi zabave. Kad drži cigaretu u ruci, stavi naočale - to ne ide jedno s drugim. Prelaziš u neko prošlo vrijeme – osjećamo da pripadamo našim starima, jer svi smo došli iz neke kuće kamene“ poručuje Vesna.

Pitanja bez odgovora

„Pitam one koji bi mogli dati odgovor: Zašto ne bi u našim gradovima ispod šalice za kavu, na podlošku, bio obris četverokuke, detalj s našeg veza? Kad popije kavu, svaki stranac bi se pitao što je to. Pa, na poleđini pročita. Četverokuka je još veće bogatstvo i umjetnost od paške čipke. Jer, uz sve što su radile: toliku djecu rađale, velike obitelji imale, uz to su još i stvarale. To je danas umjetnost! Zašto ne bih kao prosječna žena, odlazeći na posao, obukla košulju na kojoj bi na mom ovratniku ili rukavu bio detalj s naše narodne nošnje? Zašto na dijelove namještaja, dijelove pločica, ne ugradimo te naše simbole? Zašto su Talijani na svoje bordure stavili našu glagoljicu? Zašto mi to nismo sposobni staviti? Je li opet korijen ili uzrok u tome da je narod zapušten? Talijani imaju sjedalicu svetoga Marka. I žlicu s kojom je on jeo. Rado bismo imali žlicu našeg pretka, ako je to dobra priča. Ako je to u svrhu dobra i promidžba onoga što mi jesmo. Razni predmeti koji su izašli iz upotrebe – preslice, rabila koja smo koristili. Da napravimo malu motiku. Danas nekolicina kovača po potrebi nekome naklepa sjekiru. Što ne bi mogli izrađivati male replike svega što smo nekad koristili. I tako bi se netko educirao o našoj prošlosti. Zar naš vez ne bi mogao biti na dijelovima posuđa, iz kojeg gost konzumira hranu i piće? Zapravo, konzumiraju li gosti kod nas uopće našu hranu? Govorilo se, sve iz kulturnog hrvatskog bića je zaostalo, staromodno, desničarsko, nazadno. Mi imamo mogućnosti, potencijala, ljudi, svega! Samo nemamo volje. Ako ja kao prosječna osoba promišljam na taj način, ne vjerujem da netko tko je završio turistički menadžment, antropologiju, etnologiju, nema kapaciteta za nešto takvo“ rezignirano će Matešić. Takvi bi detalji, poput najglasnijeg veleposlanika, informirali o našoj zemlji. Kao što je film o Sv. Šimunu pristupačna, a vrsna stručna pouka o vjeri, Bibliji i Crkvi, koja je ljude privukla više od nekog predavača.

...a ljudi nijemiji od zidina

Što su sve naše male, 'obične' žene sa sela, stvarale svojim rukama? Konac nisu kupile. One su ga pravile. Dudov svilac čuvale - od toga se pravio konac. Znali su najbolje iskoristiti izvor koji imaju, pritom ga ne uništavajući. Ne teži li se danas na seminarima o ekološkom održavanju baš za tim - u postmoderni, postsezoni. Upravo je održan veliki stručni seminar u Istri, kako uspješno produžiti postsezonu. Kako su u tome uspjeli Italija, Austrija, Češka, Mađarska? Kad te napusti sunčana i morska klima Bogom darovane prirode, treba paliti neke druge – moždane lampice! A, za to treba puno više truda, od onoga što ti je servirano i u čemu prstom ne pomakneš. Za ono što je izvan sezone, izvan standarda, treba puno više vremena. U postsezoni je sve teže ostvarivo, rjeđe je, ali tim vrijednije. Malo je potrebno, a više košta -  promišljanja u ljubavi, darivanja, nadasve samosvijesti i rada. Abramović je postsezoncima ponudila naslikane tragove Stvoritelja u prirodi. Privukla je njihovu pažnju, time ih pozvala u ponovni posjet. Oni će o tome, bez naše narudžbe, pričati drugima. O ovoj temi zapravo i ne treba govoriti strancima, nego mi sebi samima! Stranci sjede na našim zidovima UNESCO-a, čitaju o Antici, Bizantu i Rimljanima. Tolika baština ih je i dovela, privukla nama. I onda sretnu te nijeme zidove iz vodiča, ne i domaće ljude koji im nekom manifestacijom to znaju i približiti.

Stvarati priče

U Hrvatskoj se na udaljenosti od 100 km može pjevati ganga, orziti, ojkati. To je za Hrvata sve isto. Jer ne razumije što je to. A, to su različite vrste pjevanja. Ne postoji na svijetu muzikolog koji je notno zapisao gangu. Ali zato haiku poezija ima mjesto u hrvatskoj književnosti. Oni koji odlučuju kažu da je to nazadno. Hoće li shvatiti da ne mogu raditi tuđe stvari, nego svoje? U Italiji želiš jesti talijansko jelo, čuti talijansku canzonu, u Veneciji vidjeti murano staklo. Naši Hrvati izvan domovine imaju Bokeljsku mornaricu, 12 stoljeća njeguju hrvatsku tradiciju. A, još nisu bili pozvani u Hrvatsku, do ovog ljeta, prvi put na smotri folklora na Pašmanu. Mi nismo vidjeli Bokeljsku mornaricu koja 12 stoljeća čuva svoj običaj! U Zadru postoji Perivoj kraljice Jelene koji je osmislio Austrijanac, na ulazu je ploča s njemačkim natpisom, za što se nije znalo do nedavnog otvaranja caffe bara Ledana. U tom se parku prvi put pila kava. Postoje novinski zapisi da dadilje ne paze dobro djecu plemića koja se tu igraju jer čupaju cvjetiće. U toj su ljepoti uživali plemići. Sad se navečer mladež tu opija. Je li problem osmisliti nešto što imaš? Kao da imaš sve namirnice, a ne skuhaš ručak jer ne znaš što bi. Na prostoru od 100 km postoje dva čovjeka iz Kuće slavnih – Krešimir Ćosić i Dražen Petrović. To je priča! Trebamo napraviti priču! Naše otočane zovemo boduli. Otkud taj naziv? Turci su u osvajanju htjeli doći i do otoka (zato se i jesu kuće gradile na uzvisinama, dalje od priobalja). Kako su bili neplivači, napuhali bi kozje mješine i plutali do otoka. No otočani su ih spremno dočekali, krenuli prema njima, a na znak zapovjednika 'Bodi doli' (boli su kozje mješine), Turci su prepadnuti bježali. Od 'Bodi doli' su nastali boduli. Zar to ne bi volio čuti neki stranac? Samo u zadarskom arhipelagu je više od 350 otoka. Na tako malom prostoru, toliki broj. To je svjetski fenomen! Otok Galešnjak u obliku srca oplovio bi svaki nautičar i otišao sa spoznajom da je bio na srcolikom otočiću, nabraja Vesna Matešić i zaključuje: Kad su tjerali kumice s placa, a radnice Kamenskog prosvjedovale, svi smo šutjeli. Kad netko dođe potjerati nas, i drugi će šutjeti. Mi se moramo naučiti braniti svoje!

Može li mir biti pogubniji od rata?

Od narodnog ruha, preko strategije i turizma, dođosmo do povijesti i sadašnjosti, politike, života. Sve se to isprepliće. Možda ljudi na položajima nisu svjesni koliko je baš svaka stavka odraz života. Nije u pitanju svjetonazor i subjektivna, neznanstvena interpretacija, kako se želi sugerirati. Nego zaista život, u svoj svojoj bîti. Da, moramo naučiti braniti svoje, ali ne samo braniti svoje i sebe od drugoga kad smo egzistencijalno ugroženi. Mi se očito znamo braniti samo u ratu! Ne u miru. Za nas je izgleda stanje mira pogubno stanje. Tu se raslojavamo uzduž i poprijeko. Zar nas samo rat spašava i ujedinjuje? Je li zato tako čest na ovim prostorima? Jer su samo valjda tada, u tim vremenima, ruke Hrvata u jedno tijelo združene i na molitvu Bogu sklopljene? Bojim se istine tog odgovora!

Da biste komentirali, prijavite se.