Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

četvrtak, 17. srpnja 2014. Arhiva kolumne

Poljubac nogometnom travnjaku

Kad je nešto moćno, čovjek se zapita o izvoru te moći, ali je i dodatna potreba i odgovornost koristiti tu snagu za dobro. Nogomet je moćan. Kao i sve na ovom svijetu, prolazna je kategorija te je zdravo 'spustiti loptu' u odnosu prema toj ljudskih djelatnosti - jednoj od mnogih.

Toliki prostor utjecaja na društvo omogućuje i veća skretanja s terena. Uz razne sportske stavke u kojima je zadnje Svjetsko nogometno prvenstvo rekordno, čini mi se da je praćenje tog događaja, igrača i trenera, iza i ispred utakmica, poprimilo dosad nezabilježeno medijsko, marketinško nastojanje za transcedentalnim tumačenjem pobjeda i poraza, taktika i strategija, rada i talenta. Ako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, postaje li Svjetsko prvenstvo te igre (perfidno ili otvoreno, simulirajuće ili stvarno) i najvažniji sporedni teološki, 'svjedočki' priručnik za vjernike laike, koji o vjeri bivaju (instant) katehizirani lekcijama o uspjehu ljudi koji su dio tržišta honorirani milijunima eura. Na tom putu, kušnja i križ mogu biti da sjediš na klupi a ne trčiš među prvih jedanaest, igraš UEFA Europsku ligu a ne Ligu prvaka, negdje si na posudbi, a ne stalno angažiran (koštaš/vrijediš nulu ili neku drugu znamenku, manje), ne igraš u prvoj, nego drugoj ligi. Je li medijska 'kateheza' Svjetskog prvenstva zaista svjedočila Boga i promicala 'Božju stvar' vrijednosno, na razini kreposti pojedinca, ili je nogomet, pristupom religioznih kadrova i kadriranja Kristova kipa u Riju, htio poslati poruke svoje sakraliziranosti do božanstva? Ostaje li nogomet jedan u nizu sportova, ili, nakon marketinške industrije jedne vrste pića povezane s njim, postaje (barem svake četiri godine) i masovna hipnoza, idolatrija duha?

Podržavam i drago mi je zbog

… (barem na trenutak) osjećaja narodnog zajedništva i ponosa koji može potaknuti nogometna reprezentacija. Nisam pristalica populističkih teza koliko bi se socijalnih ustanova moglo izgraditi umjesto stadiona (opsežna je tema državnog upravljanja). Urednici tiskovina znaju zašto intrigira talent mladog Matea Kovačića, a nije atraktivna naslovnica u cijelosti s licem svjetskog olimpijskog prvaka u matematici, Brođanina Mislava Balunovića. Raznim stručnjacima prepuštam analizu zašto znanost, kultura i humanitarci u tolikoj količini ne mogu, a FIFA i Sepp Blatter mogu, privući imućne financijere, koji radije žele biti sponzori sportske igre (ili sportskog posla), nego investitori  gospodarskih projekata koji stvaraju nove vrijednosti. Očito je nogomet i grana gospodarstva, a u razmišljanju koje nove vrijednosti stvara, osim menadžerskih ugovora, pada mi na pamet produkcija dresova, kopački, lopti, mreža i navijačkih rekvizita. Tu je i revolucija sportskih kladionica, velika papirologija, usluge pravnika i odvjetnika, jer može se dogoditi da bi te porobio, onaj tko te plasirao i otkrio.

Zašto se onda taj posao još uvijek naziva igrom

… i zašto se nogomet i službeno ne zove kralj sportova, a ne taj atribut džentlmenski prepušta kraljici atletici. Ne istražujemo pozadinu pogleda u nebo pobjednika njenih disciplina, ne zapažamo križanje i ljubljenje atletske staze njenih trkača, visaša i diskaša. Pri ulasku u teren, sagne li košarkaš ruku do parketa dvorane i poljubi ga kao uvod u svoj znak križa, ili plivač, kao sastavni dio svoga skoka u bazen, poljubi njegov rub? Čine li to rukometaši, odbojkaši, tenisači, skijaši – poljube li tlo svoga terena, kao da se komunicira (po)štovanje i prijenos moći, i povežu ga sa znakom križa, kao što svećenik na početku mise poljubi Kristov oltar? I ti sportovi imaju svoja europska i svjetska prvenstva, no ne sjećam se da smo se zanimali, da nam se otkrivalo i nudilo što o Bogu i vjeri misle ti sportski prvaci, jesu li bili vjeroučenici, ministranti, crkveni pjevači. Njihovi transferi su informacija, a ne senzacija, s nogometašima u honoraru su neusporedivi, a način života u odricanju i potrebi truda, isti. Je li moguće da su među svim sportašima, najveći kršćanski svjedoci, nogometaši? I bez dubljeg ulaska u njihovu redovnu vjerničku praksu, neke geste su dovoljne da te ljude kršćanski smjestimo i uzdignemo. Javno zanimanje za nečije življenje sakramentalnog života može zaći u diskreciju pojedinca, no zato uvijek prolaze motivacijske krilatice Vjeruj u sebe, Ostvariti svoje snove je moguće, Nikad ne odustaj.

Poljubi li istraživač u laboratoriju mikroskop

…. epruvetu, pincetu i cjevčicu, jer ti su alati teren njegovog kretanja? Čini li to krojačica na šivaćem stroju, ako još od rada za njim i može prehraniti obitelj? Može se netko sa stavom dubokog naklona prema poslanju od Boga u odgovornosti za riječ, prekrižiti prije nego nešto važno počne pisati. Ali ne vjerujem da netko, pa i instinktivno, poljubi računalo ili tipkovnicu. Ta materija nije izvor stvaranja, samo sredstvo pomoću kojeg osoba i vidljivo realizira ono što u sebi nosi. Inače je takvo vezivanje uz alat svoga rada idolopoklonstvo. Krist nas je pozvao na klanjanje u duhu i Istini, a vjernik zna koji je nivo njegove zrelosti i ozbiljnosti, ako Boga moli da mu kao čarobnim štapićem ostvaruje želje u pobjedama i zaradi od ovoga svijeta. Götzeu, koji je postigao pobjednički gol za svjetskog prvaka, neki mediji su se obratili naslovom 'Ti si nogometni Bog!'. Ako išta, ljudi time priznaju da je naziv Bog znak i ime za najveću snagu, moć, pobjedu, zahvalu kojom nekoga želiš počastiti. I za to misliti 'trebaš' biti vjernik. Nećeš svjetskom prvaku pripisati nešto/nekoga, što/Tko, ne postoji. S Prvenstva ne može doći pouka da se Božje ime ne izgovara uzalud, a kamoli da se bogom naziva čovjeka. O 'redovitosti' izgovaranja Božjeg imena, u kojim okolnostima, (mainstream) katolici bi imali što naučiti od Židova.  

Dobro bi bilo da je Svjetsko nogometno prvenstvo

…. doprinijelo svijesti da znak križa drugoga ne ugrožava i da je proširilo prostor slobode javnom ispovijedanju vjere u svijetu čije institucije maleno drvo križa u državnoj ustanovi, javnom prostoru ili kao privjesak lančića na vratu medicinskog djelatnika u bolnici, smatraju ugrozom sloboda i prava drugoga i drugačijega. Križ na travnjaku je simpatičan, 'Gle ti dobrog, pobožnog dečka', a križ u javnoj ustanovi je za otkaz. Krist koji grli sunce i mjesec u Riju je veličanstven, a u Hrvatskoj je pokušaj postavljanja takvog kipa u Splitu tumačen kao narušavanje sekularne države, estetike prostora, javnog reda i mira. Sadašnji križ na Marjanu s projektne 23 m visine, Ministarstvo kulture smanjilo je na deset. Krist se može tolerirati kao izvanredni prizor na Svjetskom prvenstvu, ali ne kao duhom živi pratitelj i prijatelj s kojim se na određeni način živi. Svjetsko prvenstvo ima moć, a da se žalbom ne oglase civilne udruge građanskog društva, učiniti privlačnim sliku i odraz Krista, koji su inače, mnogima, prije i poslije Prvenstva, odbojni.

Bilo bi zanimljivo znati

…. je li tolika koncentracija križanja pri ulasku na travnjak potaknula one koji značenje križa ne poznaju, zapitati se što to i zašto dotični radi. One koji znaju da je istinsko značenje križa sadržaj, poruka, odgovornost, sklad geste i ponašanja, može zasmetati da se, nakon tog čina, igrači Brazila, kažu, najkatoličkije zemlje svijeta, nesportski i ne-fer bacaju, iznuđujući jedanaesterce i pozerski izazivajući sudačke odluke koje ponižavaju suparnika. Moćan je taj troplet igre/sporta/biznisa, čiji tim pobjedom, na kolektivno-animirajućoj razini, naciju čini ponosnijom od ičega drugog. Pa i Hrvati katolici s osmijehom i blagonaklono gledaju na promociju naših igrača u svijetu, koja je spletom  okolnosti u jednom kratkom trenutku, bila i nudistička, jer golo tijelo ima pravo na svoj privatni trenutak. Koji se odvija na državnom, službenom, reprezentativnom putu. Javne osobe, a reprezentativac to jest, ne predstavljaju samo sebe, nego su dio nacionalnog kluba, veleposlanik koji biva uzorom i primjerom, osobito mladima. Ljubav, eto, sve ispričava, i nauštrb odgoja. Da je takav čin oduška bezazlen, ne bi igrače dirnula javna objava tih slika, uz nelagodu pred njihovim bližnjima. No, to je Svjetsko prvenstvo u nogometu – moć p(r)igravanja kriterijima!

Pozdravljam dobronamjernost mnogih zauzetih kršćana

… koji su i tom događaju prišli u želji da svijetu otkriju nešto od vjerničke osobnosti nogometaša. To je 'malene od ovoga svijeta',  egzistencijalno ožalošćene (ne zbog žutog i crvenog kartona), uplakane (ne zbog primanja pobjedničke medalje i pehara ),žedne pravde i mira (koju ne dijele suci, FIFA,  domaćini i saveznici), moglo ohrabriti da s Kristom i na Krista igraju i 'veliki' od ovoga svijeta. Svi smo pozvani na tu Gozbu i dobro smo došli! Ne želim ovime umanjiti osobni odnos nogometaša s Bogom (kojeg mi i ne poznajemo) i bogatstvo vjere koju igrači u sebi nose. Samo se pitam zašto Krist nije tako privlačan i zanimljiv i na drugim terenima, kao u događanjima oko nogometnog travnjaka. Sekularni medijski prostor nije se osjetio ugroženim od tolikog teološkog/eshatološkog rječnika kojim se titula svjetskog prvaka tumačila kao zadovoljenje pravde zbog pristupa u radu marljivog njemačkog naroda, koji su pokazali da je i nogomet plod iznimnog rada, sistematizacije i zajedništva samozatajnih igrača, nasuprot stihije, nepovezanih i neorganiziranih zvjezdanih individualnosti, kojima su izbornici i mediji dodjeljivali mesijansko poslanje i odgovornost da su za pobjedu i prvaka baš i samo oni dovoljni. Koji psiholog može motivirajućim ocijeniti nošenje Neymarove majice kao postera od strane njegovih suigrača, za intoniranja himne u polufinalu, kao da se igra zbog i za njega, u njegovoj ozljedi se crpi snaga za trku, njegov duh ih može dovesti do pobjede…  

Ako se nogometnom travnjaku pristupa kao

… liturgijskom, sakralnom prostoru, a izbornike i igrače tretira kao kardinale i svećenike (svi jesmo kraljevsko svećenstvo, sveti puk Božji), ne treba začuditi kad u reklamu u crkvu zaluta ovca, umjesto da bude i pase na svom travnjaku. Lakše je prepoznati jednog crnog animiranog Gregora, nego sve što njegovoj pojavi u reklami, u stvarnom životu, prethodi. Umjesto s loptom i suigračima, neki se više loptaju s Bogom i božanskim, kao da je nogometni travnjak, kao rijetko koje drugo mjesto na kojem se ljudi ostvaruju, posebna vrsta prostora u kojem treba biti posebno zaštićen. Ljubimo ljude, u molitvenom ozračju ili odnosu sa Svetim, cjelovom počastimo i nabožni predmet. Ali, kao rutinski, u trku, a već gledaš gdje zauzimaš poziciju, doticati sredstvo i mjesto svoga rada, sugerira idolopoklonstvo. „Idolopoklonstva i licemjerja nije pošteđen ni kršćanski život. To znači postati apostol vlastitih ideja ili štovatelj vlastitog blagostanja, umjesto Boga“ kaže papa Franjo, upozoravajući na sklonost štovanju stvorenja, a ne Stvoritelja. Prije dvije tisuće godina, apostol Pavao je kritizirao idolopoklonike koji su se bacali ničice pred pticama, četveronošcima. Papa Franjo upozorava da je idolopoklonstvo pronašlo druge oblike i načine svoga očitovanja, zamjenjujući slavu neprolaznog Boga s prolaznim, vlastitim ja, svojim idejama, svojom udobnošću. „To idolopoklonstvo guši istinu vjere u kojoj se očituje Božja pravednost. Budući da svi imamo potrebu štovanja, jer u sebi nosimo Božji trag, kada ne štujemo Boga, štujemo stvorenja. To je prijelaz s vjere na idolopoklonstvo“ kaže. Idolatrija nije povijesna stvar. „Svi imamo u sebi ponekog skrivenog idola. Možemo se pred Bogom upitati: koji je moj skriveni idol? Onaj koji zauzima Gospodinovo mjesto“ kaže papa Franjo.

Bogu ne treba išta naše da bi profitirao

… On je onaj koji jest. Ali, čovjek bi od Boga, njegove moći, (rado) profitirao. Ako se Taj koji Jest, smije, osim u licu svoga Sina Krista, zanimaju me izrazi lica našeg Stvoritelja, na tolike metafizičko/nogometne usporedbe i tumačenja poteza desnih i lijevih veznih, zona i obrana. Je li Stvoritelju drago, da se nogomet koji već jest ljudski, zemaljski moćan faktor, ima potrebu dodatno snažiti i pečatiti transcedentalnim rječnikom, dotle da se pobjeda ekipa vezivala uz duh pojedine zemlje čija zakonodavstva donose anti/kršćanske zakone, pa shodno tome zaslužuju i određene rezultate. Prvak je ekipa zemlje čije generacije desetljećima šutke i pognuto promatraju kako se njihovi uspjesi i radinost karikaturom i mentalno povezuju s duhom zločinca koji je promicao maksimu da rad oslobađa. Ti moćni Nijemci nisu toliko moćni da su osnovali zaklade koje bi njihove rezultate štitile od takvih usporedbi, vrijeđanja i oslobađale kompleksa kojeg žive zbog nacističke prošlosti nekih njihovih predaka. Pobijedili su sportaši koje nisam vidjela da ljube teren i križaju se pri ulasku u njega. Zašto bi nogomet imao privilegij u tretmanu božanske milosti. Nijemci su bili na (još jednom) zadatku, svom 'radnom mjestu', požrtvovno (od)radili posao, pojedinačne talente vrhunski ucijepili u zajedništvo, realizirali ciljeve. U pobjedama ponizni, u riječima skromni, igraju - to su sportaši, nogometaši, ne glumci i pozeri zvjezdanih najava. Takav pristup životu i radu impresionira i takvo djelo potiče čovjeka da se upita, što se (i Tko) iza toga, u njima, krije? Te su vrijednosti najbolje svjedočanstvo što u životu znači prekrižiti se i istinski poljubiti nogometni teren.
 

Da biste komentirali, prijavite se.