Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

petak, 09. siječnja 2015. Arhiva kolumne

Predsjednica ili Predsjednik?

Imati (jasno) izraženi stav o pojavama i vrijednostima u životu smatram iznimno važnom karakternom osobinom. Toga je, gotovo do frustracije, nedostajalo u izjašnjavanju o nekim pitanjima od strane svih predsjedničkih kandidata tijekom, a osobito na početku kampanje.
Foto: bhrt.ba

Poželjna pedagoška osobina je i čovjeku dati šansu, vrijeme i mogućnost da se razvije i pokaže gradaciju, ako već ne svoj puni potencijal (ukoliko neke rezerve ipak, s razlogom ili u nedostatku hrabrosti, želi 'čuvati', ne izricati). To je, tragom životnog puta koji pokazuje da je u svom obrazovanju i profesionalnom napredovanju bila dobra učenica, na putu do drugog kruga predsjedničkih izbora, pokazala Kolinda Grabar Kitarović. Žena je kao predsjednička kandidatkinja primjetno napredovala, to joj priznaju i dojučerašnji osporavatelji - u odlučnijim, sadržajnijim nastupima i spremnijim reakcijama u odnosu na protukandidata Ivu Josipovića. On joj uglavnom ima zamjeriti 'samo' to što je bila članom Vlade korumpiranog premijera Sanadera. Koji ju je ignorirao, mjestom veleposlanice u SAD-u udaljio, a ona mu i sad, uz izricanje njegovog prezimena, ne odriče titulu doktora.

I nakon razlaza, poštovati dignitet osobe

Od Kitarović ne čujemo ružne, neprimjerene izraze o šefu u čijoj milosti u nekom trenutku i nije bila, a tragom 'povrijeđenosti' mogla bi imati razloga i verbalnog načina, slavodobitno kao žena na slobodi, poniziti muškarca iza rešetaka. To pokazuje njenu ljudsku krepost koju narod izriče onom 'U velikome se ne uzvisi, u malenome se ne ponizi'. Stoičko podnošenje ukora da je bila članica Vlade HDZ-a čije su presude osudile korupciju njenih pojedinaca, pokazuje da se s lakoćom, gotovo neobazrivo, uzdiže nad razdore, ostaje vjerna korijenima i odabranoj zajednici (stranci) i kad ista zaluta. To je usporedivo s načinom kako čovjek tretira život s članovima svoje obitelji, kojih se ne odriče i kad pogriješe. To je dobra platforma i za poimanje obavljanja državničke dužnosti u odnosu prema vani – i kad ti loše ide u kući, čuvaš i poštuješ dostojanstvo svojih državljana, rješavajući teškoće u vlastitom dvorištu, gdje i s kim treba. Ne omalovažavaš sunarodnjake u svijetu do nivoa međunarodnog 'proglasa' da u tvojoj zemlji, istovremeno se ponoseći s imenom diktatora Trga Maršala Tita, gmiže valjda veće povijesno koljačko zlo, ustaška zmija.    

Spremnost na priznanje pogreške

Kad je ljetos bila najavljena kao kandidatkinja HDZ-a, očekivanje mnogih bilo je veliko: politički i medijski nepotrošeno javno lice koje ne prate afere, privatni obračuni ni dnevno 'ja tebi/ti meni' politikanstvo, uspjelo u međunarodnoj karijeri kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, blaga majčinska pojava aktivnog znanja stranih jezika. Domoljubna Hrvatica iz Primorja koju inozemno obrazovanje, diplomatske službe i susreti s visokim ljudima u svijetu nisu udaljili od iskonskog osjećaja pripadnosti svome narodu i hrvatskoj zemlji koju instinktivnom emocijom, a ne umjetno, domovinom naziva. U početku kampanje znala je biti nesigurna i zalutati u jasnoći i argumentaciji stavova, što iz nepoznavanja određene teme, ali više iz potrebe da se dopadne svima, s čime uvelike igra i Josipović. I tu je propust, nespominjanje zamrznutog statusa svoga NATO zaposlenja, 'izvukla' ljudskom kategorijom – ispričala se, zamolila oproštenje. Kao predsjednica, želim se htjeti ispričati kad pogriješim, bila je njena poruka. Isprika i traženje oprosta nepostojeća je kategorija u hrvatskom političkom životu.

Primatelj savjeta

Kitarović je osoba spremna na korekcije i ispravke. To pokazuju i zadnja televizijska sučeljavanja. Njena javna obraćanja, koja su svoju zanosnu, motivirajuću, pobudničku prekretnicu zadobila snažnim govorom u noći završetka prvog kruga, pokazala su da Kitarović brzo uči i upija pouke svoga izbornog tima, a pojedine odgovore u bitnome dopunjuje nakon savjetovanja. Kada je u debati prvog kruga pitana bi li na svoju inauguraciju pozvala srbijanskog predsjednika, pomalo nesigurno odgovorila je 'Da, zašto ne', gotovo s pitanjem u sebi 'Mogu li to reći, s obzirom na očekivanje javnosti ili biračku bazu'; da bi u debati drugog kruga taj tada sigurni odgovor ojačala značajnom dopunom - Da, ali taj bih susret iskoristila i kao prvu prigodu za otvaranje tema nestalih, granica, povrata kulturnih dobara i arhiva. Često ističe potrebu konzultacije, i, iako to, ukoliko se spominje stalno, za svako pitanje, nekad može biti i iritantno (možeš li biti siguran u ikoju svoju odluku, i mimo savjetnika), to ipak otkriva otvorenost osobe za suradnju i spremnost za saslušati, primiti savjet, što može dovesti do konsenzusa i šireg prihvaćanja, usuglašavanja stavova.

Propust nečinjenja

Dijalošku otvorenost pokazala je i svojim tjelesnim držanjem u debati s Josipovićem, kad je bila okrenuta prema njemu kao sugovorniku, što je on doslovce odkopirao i takvom dijalogu licem u lice 'doskočio' u njihovom drugom TV sučeljavanju. Iako osuda i rješenje teške gospodarske situacije, s kojom djeluje na građane, spada više u domenu izvršne vlasti, prozivajući Josipovića suodgovornim za to stanje, Kitarović u javni život instalira i podsjeća na životnu istinu da je, ne samo neispravno, pogrešno činjenje (što se može imputirati njenoj stranci i nekadašnjoj vlasti) loše djelo - nego je isto tako loše, opustošenje za narod znači i - nečinjenje, indiferentnost, neangažiranost, što pokazuju aktualna vlast i predsjednik Josipović. On je pak, svoju integrativnu ulogu pokazao i u slučaju referenduma o braku kao zajednici muškarca i žene, kad se, kao predsjednik svih građana, izričito izjasnio javnim odgovorom 'Protiv'. Ali, nije se libio u svoj prijedlog ustavnih promjena, čiji tekst nije viđen, prisvojiti prijedlog iste te inicijative da se zastupnici u sabor biraju imenom i prezimenom.

Postoje i ovakvi savjetnici

U nizu zakulisnih tajno-službenih i u pomno odabrani trenutak tempiranih akcija, koje pokriva manira profesora uglađenih manira i blagog osmijeha, u suverenoj državi u kojoj Josipović želi svoj drugi mandat, dovoljno je podsjetiti na činjenicu koja, baš zato što i nije bila puno javno propitivana, osobito govori o snazi i danas ukopanog, zaštićenog, nimalo skrivenog nego javno, publicistički očitovanog jugoslavenskog miljea do najviših državničkih razina. Riječ je, naravno, o ostavci savjetnika Dejana Jovića, koji bi to vjerojatno i dalje bio da pred pragom nije izbor za drugi mandat. Bio je glavni savjetnik Josipovića, predsjednika države čiji referendum 1991. g. Jović smatra 'vrlo neliberalnim', održanim u neslobodnim i nepoštenim okolnostima. O kakvoj podijeljenosti osobe je riječ, koja suvereniste naziva nacionalistima, potvrđuje Jovićeva teza u njegovom članku u časopisu Politička misao, 'Samo u mitovima svaki narod želi državu, u stvarnosti ne', gdje taj politolog, drage uspomene socijalistički omladinac, piše: „Unatoč stihovima u kojima se kaže da se domovina ima čak i ako je se tek u srcu nosi, u stvarnosti je potrebno, tvrde nacionalisti, da se domovina 'materijalizira'. To materijaliziranje postiže se kontrolom teritorija, u smislu unutarnje suverenosti i međunarodnim priznanjem proglašene državnosti, ključnim aspektom vanjske suverenosti. Na putu ostvarenja državnosti, nacionalisti tvrde, stoje Neprijateljski Drugi koje se u nacionalističkim narativima naziva i agresorima, kolonizatorima ili okupatorima“. Biti glavnim savjetnikom predsjednika države koju tako poimaš, a bez njene materijalizacije ipak nikako ne možeš, više je predmet za medicinsku dijagnozu nego novinarski članak. Tu naprosto sve vrvi od ponižavanja i smirene tiranije s osmijehom koju smo za to još godinama i plaćali visoko budžetno. Što tek reći o činjenici da je predsjednik Josipovićeva Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose Budimir Lončar, zadnji ministar vanjskih poslova SFRJ, koji je Domovinski rat proveo u New Yorku, ali ipak aktivno – zalagao se za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska JNA haračila, što je, s obzirom da smo ipak pobijedili, valjda neznatno, otežalo hrvatsku obranu. Takav mentalitet je na Pantovčaku. Zanimljivo je i Josipovićevo inzistiranje da se Kitarović ogradi od govora mržnje sadržanom u složenicama jugo… koje drugi kažu u nekoj prigodi. A nikad nismo čuli tako brižno, uporno promicanje govora ljubavi i poštovanja kad se toliki hrvatski građani etiketiraju militantno-onomatopejskim složenicama čiji su korijen nacio/kleri/katoli/ustašo – talibani u hrvatskoj zemlji.

Kao slamka spasa

Nakon više od dva desetljeća hrvatske suverenosti i iz-preslaganih karata svih političkih opcija, HDZ, kao najduže vladajući u prošlosti, nema više pravo na grešku. Tolerancija pogrešnih koraka je postala tolika da bi im 'presuda' naroda na nekim budućim izborima za ikoji eventualni kiks bila jača od suda. Narod mu ipak ponovno daje šansu, gladan rezultata, ali i najave pozitivne, moguće obnove, optimizma koji će Lijepu našu doslovno podići iz letargije i beznađa. Kitarović je propulsirala i okupljanjem mladih oko sebe, prizore koje u prošlosti nismo viđali, a pokazuju želju za angažmanom nove snage koja želi, može i zna raditi i stvarati. Samo im se treba obratiti, okupiti. S druge strane, nije dobar i racionalan ni gotovo ekstatičan zanos mnogih koji Kitarović pripisuju mesijansku ulogu, kao da njen sâm dolazak u Visoku rješava svu nakupljenu tamu. No, očaj naroda je akumuliran i eksponencijalan, pa je shvatljivo toliko očekivanje i zazivanje promjene koje u njoj vide rješenje posrnuloga. Njen bi predsjednički dinamizam unio novo, tako potrebno buđenje svih ljudskih resursa. Sigurno će prodrmati i propitati rad Vlade, a već i sam taj čin, poziva na odgovornost, užarit će naš politički ministerium da shvati svoje poslanje služenja djelom i rezultatom.

Utihnuli patrijarhat i feminizam

I na kraju, zanimljivo da u zemlji koju ljevičarska i feministička scena naziva i proziva patrijarhalnom, ta ista, odjedanput s fenomenologije i veličanja ravnopravnosti spolova, sa željom za većom participacijom žena baš i na položajima, prelazi isključivo na promatranje programa. Nije više važan spol, nego osoba. Prije i više od toga, naravno, važnija je ideološka matrica i vjernički svjetonazor kandidata. Nema bezuvjetne solidarnosti niti ponosnog pozdrava hrvatske građanske ženske mreže da jedna konzervativna stranka, kako je najblaže nazivaju, za predsjednika kandidira ženu. Nema veličanja ponude matrijarhata od strane HDZ muškaraca i koalicijskih partnera. Spol, naravno, nije kriterij za kvotnu raspodjelu službi i procjenu sposobnosti osobe. No, uvijek iznova u Hrvatskoj zaintrigira ta dvostrukost kriterija koja katkad biva razularena galama s pozivom na praksu svijeta, a nekad postaje šutnja koja pokaže da je od svijeta miljama mentalno udaljena. Hrvatska ima priliku pokazati zrelost i izgrađenost i svojih neiskompleksiranih muškaraca, koji će zemlju učiniti jednom od dvadeset u svijetu gdje je državnica žena, koja zna pokazati što znači biti suradnica i marljiva radnica. Za izlazak iz gliba, to bi mogao biti dobar početak i novi vjetar.
 

Da biste komentirali, prijavite se.