Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

četvrtak, 13. studenog 2014. Arhiva kolumne

Tko nam je čuvar narodnog sjećanja?

U danima osobitog sjećanja domovinskog stradanja, pitamo tko su stvarni nositelji hrvatske narodne memorije? Odgovor nećete naći u teorijama, znanstvenom istraživanju i medijima. Za to uočiti, treba napustiti komode ureda, isprazne lamentacije, susretati ljude i ući među narod. Tamo ćete sresti i, poput zakonskog prirodnog gibanja, upoznati istinske Čuvare svoje zemlje i naroda!
Foto: www.pastoralmladih.hr

Poznajem kako se odvija jedan vjerničko-domovinski put u izricanju potresnog svjedočanstva o stradanju našeg naroda u Vukovaru, po autentičnom zapisu hrvatskog branitelja koji je preživio masakr na Ovčari 1991. g. Jedan je od sedmorice preživjelih kojima se kosti nisu odvojile od njihovog zvjerski mučenog i mlaćenog tijela, jer, na Ovčari se čulo kako pucaju ljudske kosti. Mislila sam da se zvuk pucanja kostiju čuje samo u mesnici kad mesar na dijelove tranžira meso životinje, razdvajajući mišiće i zglobove. No, i osoba se prema živoj osobi može odnositi na način da se čuje kako u tom 'susretu' pucaju njene kosti. Taj lom i takvo razdvajanje, dakle, može ići i uz čovjeka, u hangaru, na livadi, a ne samo uz obradu životinjskog mesa u mesnici, da kao jelo završi na stolu. Srbijanski agresor i četnici takvo su 'čašćenje' ujka, kako su 'od milja' zvali ustaše, u Vukovaru 1991. nazivali - žurka.

Žena zna – ne svaka

Pohod tog zapisa i svjedočanstva u susretu s našim ljudima, i napominjem, vjernicima (jer pohod crkvi i sudjelovanje u njenoj stvarnosti, osobito u Hrvatskoj, donekle pretpostavlja i osvješteno domoljublje (nije tema ovog teksta propitati 'sadržaj' istog i stvarni odraz u praksi), od Slavonije, preko Istre do Dubrovnika, 'brutalno' otkriva najkonzistentniju, a kad bi se i znanstveno istraživačkim metodama vrednovalo, u najvišem, 90 %-totnom iznosu, empirijski bi potvrdilo ovu činjenicu: na najautentičnije svjedočanstvo vukovarsko/hrvatskog križnog puta 1991., suzama, jecajem, zaustavljanjem, suosjećanjem, poštovanjem, zanimanjem, željom za podrškom i saznanjem kako je to zaista bilo, kupnjom knjige, i u konačnici, zahvalom da se o tome govori, posreduje i otkriva ono što državni arhivi i institucije po nalozima umirovljuju ili paraju, reagira, znate koji najviše dio hrvatske populacije - Bake! Da, baš tako treba napisati - Bake! Ili, sukladno hrvatskoj stvarnosti – umirovljenice, udovice. U crnini, sijedih kosa, s maramom na glavi, nagrašpanih ruku, naboranog lica, pomognute štapom, ne-pomognute mirovinom. Ili, da im pripišemo gordiju klasifikaciju – Starije Hrvatske Žene! Željne teksta, čitanja i slušanja neušminkanog govora o vukovarskoj žrtvi čijih je 938 bijelih križeva na mjestu najveće masovne grobnice u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Ono što nije ili je nedostatno zapisano u udžbenicima, ono što komentatori ili analitičari kažu da treba prepustiti povjesničarima, jer se, eto, još nije stiglo sve istražiti, ili desetljećima bez prijepora utvrditi, ono o čemu drugi šute, izvrću, umanjuju ili pokraj toga prolaze - ponižavaju - sve to i njih, željom za posjedom činjenica, ili ako hoćete, istine, bez oholog mudrijašenja i dociranog politikanstva - samo svojim srcem i životnom mudrošću, plemenitom voljom i jakim htijenjem, znanjem što znači u osobnu i kolektivnu memoriju događaje svoga naroda i hoda u povijesti pohraniti, nadomještaju te hrvatske hrabrice, heroine, samozatajne supruge, majke, odgajateljice, žive arhivistice – svjedokinje! Naše bake, transgeneracijske promotorice i veleposlanice, neupregnute strankom ni ideologijom, nepretenciozno, bez računice, žive hrvatski identitet u aspektu njegovog ranjavanja, želje drugih za njegovim zatiranjem, te čuvaju, prenose, narodno sjećanje!

Vidljivo, ali znanstveno neobrađeno

Ona moli susjedu i prijatelja da joj posudi novac da kupi knjigu o vukovarskoj agoniji, to nikako ne želi propustiti. I, nekako sam sigurna da ta baka ne ide (a zbog svoga 'mirovinskog fonda' i ne može) mjesečno knjižari u pohode, u želji da kupi neko najnovije, kvalitetno izdanje. One u svom domu nemaju 'kućnu biblioteku', ali žele imati knjigu o Vukovaru! Ona pokraj svoga šporeta na drva, na polici u dnevnom boravku ili ormariću, želi knjigu koja opisuje kakva je to bila žurka na Ovčari. Njihov novčanik nema više pregrada ni kreditnih kartica – on se otvara samo u jednom potezu, (oni koje neki koriste samo za kovani sitniš), a njihova jedina kartica je zdravstvena knjižica. One idu kući po novac pa se požrtvovno i u trku vraćaju, dotle da ih moraš upitati: 'Ma hoćete li Vi to stvarno pročitati?' Ne mogu vjerovati da će 70-godišnjakinje, 80-godišnjakinje, (za ove od 50 godina nadalje još i zamislivo) prebirati po tim stranicama, sjesti na svoju kakvu već sjedalicu ili naslonjač (kožni sigurno nije) – i – čitati! 'Kako ne. I ja i moj muž', odgovori mi. Da te drage, 'staklene' staračke oči s mrenama i kapilarama, već isplakane u ispraćaju svoga muža, a u Domovinskom ratu i djeteta, brata, strica, nećaka, navlažene u preživljavanju 'i onoga rata', poput najuzornijeg učenika željnog spoznaje, punog poštovanja za žrtvu svojih sunarodnjaka, u svom domu sjede i čitaju. Kažu i 'Dat ću to i mojoj djeci, unucima. Oni to trebaju znati'. Ne samo da su čuvarice narodnog spomena, nego, na svom zalazu života, i akterice kulture čitanja, potrebe informiranja, senzorskog osjećaja za dužnost i obvezu u odgoju potomaka, upoznavanje stradanja svoje zemlje i naroda. Takve hrvatske bake, starije gospođe, žene, najživotvornije susrećem. One nisu dohvatljive u telefonskoj anketi, nemaju istaknuto mjesto u istraživanju nekog društvenog instituta, da se ta činjenica pokaže kao primjer, fakat, 'zanimljivost', ili, i moralno je vrednovati, kao uzor. Sva njihova zasluga i spomen sabire se u rečenici svećenika kad kažu kako nas je sačuvala i molitva i krunica hrvatskih starica.  Eventualno su statistički podatak u rubrikama umirovljenici, srednja stručna sprema, ne-fakultetski obrazovani, stanovnici provincijskih/ruralnih mjesta koji tu i tamo 'poremete' glasački postotak školovanom i svjetski obrazovanom kandidatu napredne, intelektualne, urbane sredine.   

Iznenađenje netaktilnima sa stvarnošću

Poštovani čitatelju! Ne znam je li tebi to otkriće, ili si to već znao? Smatraš li da je ta činjenica uopće vrijedna spomena, isticanja? Ili je moguće da o tome niti ne razmišljaš. Tko se pita, koga to zanima, koja dob i 'vrsta' ljudi u Hrvatskoj čita štivo o Domovinskom ratu? Tko je taj koji reagira na žrtvu i patnju? Tko će, za tu 'stvar', dati i zadnji novčić od svoje mirovine, a tko će taložiti kartice u džepu i novčanice u banci za odlazak u New York i egzotično otočje? A baš ta činjenica za sobom povlači niz drugih razina i očiglednosti. Kad čovjek na terenu konkretno susreće ljude, jasno vidi taj procjep u odnosu između vlastitih, navodno domoljubnih uvjerenja i tobože iznenađujuće izabranih, iznevjerljujućih predstavnika vlasti. Gdje su ti osvješteni, najizvrsniji 'mali velikani'? Zar su najvrijedniji (bili) samo oni kojih više nema, poginuli zbog domoljubno/ljubavnog, ili, aktualnim društvenim rječnikom, socijalno/građanskog ideala? Pukotina je vidljiva, a fraza o hrvatskoj tihoj većini i glasnoj manjini egzaktno mjerljiva. Da te većine ima, baš i nema, a da su ti 'preostali' tihi, itekako jesu! Tu je i odgovor o izbornoj apstinenciji, broju potpisa referendumske inicijative, javnoj angažiranosti onog dijela hrvatskih građana koji su 1990-ih imali oko deset godina. Bezličnost, nezainteresiranost, neartikuliranost i neosvještenost te generacije o potrebi življenja općeg i višeg dobra je frapantna. Bitno je otići do Ikee, Zare, neke optike, i od životne je važnosti, jer tko je vidio baviti se prošlošću koja je tebi osigurala prostor življenja, tematizirati švedske drvne i španjolske odjevne modele i naočale.

Čovjek vs. institucija

Živjeti ili saznavati samo putem medija, a u izvoru svojih stavova oslanjati se na salonske komentare ili angažirane forumaše, nedostatno je za istinski uvid u stvarno raspoloženje i uvjerenja hrvatskih građana čija se najpotentnija životna dob, tridesetgodišnjaka, u većini pasivno odnosi prema svojoj bliskoj prošlosti i društvenom angažmanu. Pa se čovjek iznenadi kad na izborima pobijedi onaj koji priča viceve, razdaje povjerljive državne dokumente, ili koji svojim uglađenim, pristojnim javnim ophođenjem nadomjesti izbor suradnika kojima hrvatska državotvornost i nije najdraži izbor (ali život od nje jest), a upitan je i njen demokratsko-legalistički temelj. Tko je čuvar narodnog sjećanja, neće vam odgovoriti državna institucija, društveno istraživanje ili oduševljenici blještavilom svjetskih metropola. Za te je ova činjenica, Hrvatska žena – Baka, najkonkretnije doživljena, epski mit i pučka, znanstveno nepotvrđena, priča. Od toga se ne živi niti profitira. Odnosno, od toga ne žive društveni kroničari i upravljačke elite, ali od tog sjećanja koje guraju, guraju, kojom god uskom stjenovitom pukotinom, uglavnom hrvatske žene i starice, živi memorija i opstanak ovog naroda.  

Postojeća pitanja i neznani odgovori

Vlastitim očima, u kontinuitetu, vidjeti i doživjeti takvu domovinsko/političku, u smislu (ne)brige za (vlastito) opće dobro, ne-želju za makar bazičnom informacijom o prostoru svoga življenja i zajednici svoga okruženja, izaziva tugu, razočaranje, nevjericu i  nijemost. Laički i logički zaključiš, Zaslužujemo li mi uopće ovu državu, jesmo li za išta zreli, i kako nas zaista, sam Bog drži. Zapitaš se postoji li danas generacija hrvatske mladosti tigrova i gromova koji bi bili spremni žrtvovati vlastiti život za slobodu i oslobađanje svoga i svojih? Tko je danas, zbog drugoga, spreman umrijeti? Nije valjda to bila 'povlastica' samo generacije 1990-ih? Prema viđenome, nisam sigurna da su sadašnjem naraštaju mladih između dvadeset i četrdeset godina ('91. su nas branili i 17-godišnjaci, najmlađi branitelj imao je 13 godina), Hrvatska i Hrvati, ljubavi i žrtve vrijedni. Tolika brojna i identična iskustva, baš u odnosu na temu Domovinski rat, i to u njegovom najemotivnijem ljudskom izrazu (ako te ne dira emocija uz najpotresniju ljudsku sudbinu, kako će te tek zanimati informacija o vojno-strateškoj strategiji i čudu obrane), potvrđuju pasivnost i smrt duha hrvatske mladosti na pragu života, gluhe i nesenzibilizirane za žrtvu ljudi koji su im doslovno omogućili da se dotjeraju, namirišu i ispeglaju, stave sunčane naočale i s djecom na špicu.

Dvije vrste nijemosti

S druge strane, u bazi živi samozatajna akcija i vitalnost hrvatske starčadi, koja je na odlasku i kraju svojih desetljeća, a žarko i zahvalno grabi knjigu o domovinskom stradanju (kao ovi Harry Pottera), kao da se domogla literature za položiti svoju završnu staračku, ljudsku maturu, konačnu potvrdu za opis 'Dobro bi bilo takvog stava živjeti na zemlji'. Oboje me ostavlja bez teksta. Prvi zbog ludosti i neosvještenosti, a život su tek počeli, a drugi zbog vjernosti koja duboko osjeća, bitno prepoznaje i zna, a koje im 'koristi' od toga na njihovom zalazu. Odgovor na pitanje 'Tko bi nas danas branio', pokriva NATO. No, neodgovoreno ostaje, za to vanjskog i zamjenskog jokera nema - Tko će sutra, kad ove skoro ispratimo, reći 'To ću dati mojim unucima, Oni to trebaju znati'. Tko će sutra pripovjedati, što će prenositi i kako čuvati, kad ni sebe prethodno nisu opremili i osposobili? Tko će znati da su 1990.-te bile prekretnica i polazište nove etape hrvatske povijesti, koga će to uopće zanimati? Srećom, priroda je kvasca da ga je malo, a podigne cijelo tijesto. Postoje mladi koji s velikom zainteresiranošću, pijetetom i žarom osjećaju bîlo svoje zemlje i naroda, no tako su rijetki, da ih doživite kao iznenadni meteor koji vas pljusne, kao zadivljujući dragulj vrijedan pohvale, kao znak da i u toj, najpotentnijoj hrvatskoj populaciji, postoji cjelovito i kvalitetno, sadržajno formirana snaga, znanje i ljepota.

Sjeti se, Spomeni se…

Spomen, memorija, bitna je oznaka čovjekova osobnog i kolektivnog bivstvovanja. Kršćanstvo i Crkva žive od otajstva euharistije koja je spomen čin Kristove žrtve na križu kao otkupitelja i spasitelja palog stvorenja i čovječanstva. Židovi su, na osobit način, narod memorije/sjećanja, koji su svoj ovozemaljski hod i povijesni opstanak, mimo svih podvrgnutosti drugima i egzodusa, gradili na Čuj, Izraele, Sjeti se, Spomeni se - stvaranja, izbavljenja iz egipatskog ropstva, saveza na Sinaju, Pashe… U onome malo što je o Mariji, Isusovoj majci zapisano, stoji kako je 'sve te događaje pohranjivala u svome srcu'. O njima je razmišljala, spominjala se velikih djela, podsjećala čuda kojima je bila dionikom i svjedokom. I da, baš je ime Gospe, nebeske majke, bilo na usnama naših hrvatskih mučenika u njihovim zadnjim izdisajima ratnog vihora devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Čovjek u zadnjim trenucima svoga ovozemaljskog života zaziva i ime svoje zemaljske majke, koja ga je rodila. Instinktivno se u svojim zadnjim trenucima svatko od nas vraća utrobi iz koje smo potekli, doziva tu životvornu sigurnost i toplinu, vjerujući da i u prijelazu u vječnost, roditeljka - Majka Marija, ili naša zemaljska majka, mama, opet ishodi, prosi, omogućuje, pomaže da ne umremo; da vječno živimo. Sv. Ivan Pavao II. u svojoj knjizi 'Sjećanje i identitet', kao i hrvatski branitelj, preživjeli s Ovčare s početka ovog teksta, kažu - i Domovina je naša majka. Poštujmo majke. Zahvalimo čuvaricama povijesno proživljenoga i narodnog sjećanja.

Ah, ta glava!

Kao ilustraciju napisanog, navodim primjer. Za knjigom o stradanju u Vukovaru poseže maleno dijete, pruža ručice, osjetivši se, tko zna zbog čega i kako, privučena time u želji da je uzme i ima. Nastupa mlada hrvatska mama, ako već ne za tragično ljudsko iskustvo, a ono modno itekako osvještena, šminka, parfem i potpetica, i odvraća dijete od posezanja za tom knjigom – Ne ne, Pusti to, Ne treba, Idemo. Niti upućenog pogleda. Istovremeno dolazi, otišla je kući pa se vratila i zadihano dotrčala jedna druga, hrvatska mama – sijede kose, u crnini, gotovo je pala o klupu u želji da se što prije vukovarske knjige 'dočepa'. I skoro da zaboravlja uzeti knjigu koju je netom platila. 'Ah ta glava, na ramenu je, ali eto, kako je to u ovoj dobi'. Osmijeh i šala na svoj račun. Čuditi se i pogubna je druga vrsta, dugotrajnih zaborava, koji koštaju i na račun su cijele zajednice naroda.
 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 14.11.2014. 21:13:58 Prijavi abuse
ISPRAVAK 2:
ISPRAVAK:
Možda je upravo mentalitet i tendencija da se razmišljanja, a time i život, velikana kršćanstva i svetaca poput npr. EDITH STEIN ili Tome Akvinskog, zbog lijenosti duha, olako proglase „salonskim komentarima“, propustivši u cvijetu vidjeti budući plod, možda je upravo takvo jednostrano nazovirazumijevanje „hrvatske stvarnosti“ dobrim dijelom uzrok „tuge, razočaranja, nevjerice i nijemosti“. ======= Zatim, tko je odgojio te današnje dvadesetogodišnjake, tridesetogodišnjake i četrdesetogodišnjake? Nije li UPUTNO ponekad i razmisliti gdje se to pogriješilo i što bi se ubuduće moglo napraviti bolje, a ne uvijek tražiti uzrok mojih nevolja samo i isključivo kod drugih i uvijek misliti da ja ama baš nimalo nisam odgovoran zato što moja „narodna memorija“ sa mnom, „dobro očuvana“, odlazi u grob? ======= Prevelika je bol, patnja i tuga zbog Vukovara da bismo se prepuštali kukanju i prebacivanju cijele odgovornosti samo na tamo nekog drugog, kao da iz muke i nevolje ne bi trebalo i ponešto naučiti za ubuduće, da nas ne bi opet snašla ista nevolja, te da bi nas konačno prestala kinjiti „gospoda drugovi“ s „lijepim kapama“. ======== Možda bi za početak pomogla i svijest da u svojoj muci nismo sami i da osim naše preteške narodne patnje i Ovčare u „Europi nakon Drugog svjetskog rata“ postoje i Potočari kod Srebrenice, te da osim pregorkog vukovarskog križa postoji i onaj npr. derventski, gdje se sve jednako strašno i do neprepoznatljivosti neljudski lomilo ljude?

Marko Petričević - 14.11.2014. 15:41:20 Prijavi abuse
ISPRAVAK:
Možda je upravo mentalitet i tendencija da se razmišljanja, a time i život, velikana kršćanstva i svetaca poput npr. Simone Weil ili Tome Akvinskog, zbog lijenosti duha, olako proglase „salonskim komentarima“, propustivši u cvijetu vidjeti budući plod, možda je upravo takvo jednostrano nazovirazumijevanje „hrvatske stvarnosti“ dobrim dijelom uzrok „tuge, razočaranja, nevjerice i nijemosti“. ======= Zatim, tko je odgojio te današnje dvadesetogodišnjake, tridesetogodišnjake i četrdesetogodišnjake? Nije li UPUTNO ponekad i razmisliti gdje se to pogriješilo i što bi se ubuduće moglo napraviti bolje, a ne uvijek tražiti uzrok mojih nevolja samo i isključivo kod drugih i uvijek misliti da ja ama baš nimalo nisam odgovoran zato što moja „narodna memorija“ sa mnom, „dobro očuvana“, odlazi u grob? ======= Prevelika je bol, patnja i tuga zbog Vukovara da bismo se prepuštali kukanju i prebacivanju cijele odgovornosti samo na tamo nekog drugog, kao da iz muke i nevolje ne bi trebalo i ponešto naučiti za ubuduće, da nas ne bi opet snašla ista nevolja, te da bi nas konačno prestala kinjiti „gospoda drugovi“ s „lijepim kapama“. ======== Možda bi za početak pomogla i svijest da u svojoj muci nismo sami i da osim naše preteške narodne patnje i Ovčare u „Europi nakon Drugog svjetskog rata“ postoje i Potočari kod Srebrenice, te da osim pregorkog vukovarskog križa postoji i onaj npr. derventski, gdje se sve jednako strašno i do neprepoznatljivosti neljudski lomilo ljude?

Marko Petričević - 14.11.2014. 15:39:46 Prijavi abuse
Možda je upravo mentalitet i tendencija da se razmišljanja, a time i život, velikana kršćanstva i svetaca poput npr. Simone Weil ili Tome Akvinskog, zbog lijenosti duha, olako proglase „salonskim komentarima“, propustivši u cvijetu vidjeti budući plod, možda je upravo takvo jednostrano nazovirazumijevanje „hrvatske stvarnosti“ dobrim dijelom uzrok „tuge, razočaranja, nevjerice i nijemosti“. ======= Zatim, tko je odgojio te današnje dvadesetogodišnjake, tridesetogodišnjake i četrdesetogodišnjake? Nije li upitno ponekad i razmisliti gdje se to pogriješilo i što bi se ubuduće moglo napraviti bolje, a ne uvijek tražiti uzrok mojih nevolja samo i isključivo kod drugih i uvijek misliti da ja ama baš nimalo nisam odgovoran zato što moja „narodna memorija“ sa mnom, „dobro očuvana“, odlazi u grob? ======= Prevelika je bol, patnja i tuga zbog Vukovara da bismo se prepuštali kukanju i prebacivanju cijele odgovornosti samo na tamo nekog drugog, kao da iz muke i nevolje ne bi trebalo i ponešto naučiti za ubuduće, da nas ne bi opet snašla ista nevolja, te da bi nas konačno prestala kinjiti „gospoda drugovi“ s „lijepim kapama“. ======== Možda bi za početak pomogla i svijest da u svojoj muci nismo sami i da osim naše preteške narodne patnje i Ovčare u „Europi nakon Drugog svjetskog rata“ postoje i Potočari kod Srebrenice, te da osim pregorkog vukovarskog križa postoji i onaj npr. derventski, gdje se sve jednako strašno i do neprepoznatljivosti neljudski lomilo ljude?