Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

ponedjeljak, 09. studenog 2015. Arhiva kolumne

U kakvom kontekstu se vodi bitka za moralnu savjest?

Razumljiva je i zabrinutost laika u suočavanju s prosudbama nekih biskupa koji bi trebali čuvati i promicati izvorno lice kršćanske vjere čiji je temelj objavljena Božja Riječ, nepodložna osobnim interpretativnim i operativnim mjerilima. Božja riječ po Kristu je (apsolutni) postulat u odnosu na kojeg se osoba formira, a ne (utilitaristički) instrument s kojim se, ovisno o epohi i ideji, manipulira.
Foto: vjeridjela.com

Da je redovna Sinoda o obitelji uspješna i u zaključnom zajedničkom izvješću ne-odstupajućeg koraka od Božje riječi i Učiteljstva Crkve, pokazuje i pojava zadnjeg slučaja prozivanja poslovanja vatikanskog Tajništva za gospodarstvo. Iako se istinski sadržaj kvalifikacije 'uspješan' razlikuje s obzirom na ljudski i Božji, zemaljski i nebeski kriterij, koristim tu riječ jer sve oko i nakon Sinode, potvrđuje baš to. Vjernik poznaje tu zakonitost duhovnog života - često se dogodi, nakon ili uslijed značajnog, blagoslovljenog događaja, da se zlodusi tako uskomešaju te nastoje, ako već nešto nisu uspjeli onemogućiti, na nekom drugom terenu ukaljati djelovanje Bogu predane stvarnosti, pojedinca ili institucije. U nekom osobito velikom Božjem daru, Zlo nekad ne dopušta neometano 'boraviti', nego nalazi načina kako subjekt omalovažiti ili uznemiriti.

Nakon završetka Sinode i s odmakom (vrijeme doista kaže 'svoje'), tijek tog procesa postaje faktički i interpretativno zaokružen. Sinodu, pastirske oce i Crkvu kao instituciju, nije ugrozila ili pokolebala javna predstava koju je, tempirano pred početak zasjedanja, priredio poljski svećenik a vatikanski dužnosnik, govoreći pred kamerama svijeta o svojoj homoseksualnoj intimi. Bio je to kratkotrajni 'bljesak', u kojem je najveća žrtva duša tog svećenika, čiju nakanu nisu pomogli održati ni naslovi 'novi vatikanski skandal'. Jedan dan naslovnica u medijima kada te Zlo ohrabruje 'gladnim saveznicima' od ovoga svijeta, naspram mnogih dana vlastite zarobljenosti i ustrajnosti u samo-odobravajućem grijehu. Nije uspjelo poljuljati zaključke Sinode igra na kartu homoseksualaca i paragrafa koji bi dopustili pričest rastavljenima koji konzumiraju drugi, civilni brak, pa je pukotina otvorena na 'skliskom', materijalnom terenu gdje se Kristovo lice Crkve oduvijek 'ispituje' i proziva. No, zgrožavajući učinak i tog zadnjeg financijskog Vatileaksa u javnosti je prilično kratkog dometa i daha. Oba slučaja, svećenika homoseksualca uoči i povjerenju iznevjerenih djelatnika, očitovanih nakon Sinode, povezuje nastojanje da se Crkvu javno diskreditira i iznimkom potvrdi pravilo, kako su svi licemjeri i lašci. Đavao, kad nije poentirao za vrijeme utakmice (Sinode), čini nered prije i poslije nje u stožeru i 'svlačionici' te pokušava unijeti nemir i razočaranje među pukom na tribinama.

Sad je očigledno, najveći teret udara na raspravu o spomenutoj temi i zasjedanje biskupa svijeta iznijela je Izvanredna sinoda o obitelji (5.-19. listopada 2014.). Tada su se 'ispucali' svi mogući duhovi, (iz)nastupali 'liberalni i konzervativni' predstavnici, u Crkvi i medijskoj javnosti. U međuvremenu, dosta se toga profiltriralo, pojasnilo i amortiziralo. Otvorenošću svega što je i nije bilo vjerodostojno, molitveno su se angažirali brojni katolici svijeta, želeći na najbolji način biti u službi vodstva Duha Svetoga, čije puhanje i papa Franjo smatra jedinim pravim akterom sinodskog događanja. Kao u potvrdi da se spektakl na Sinodi neće dogoditi, mediji (osim crkvenih) su o njoj izvještavali (i manipulativno) slabijeg intenziteta u odnosu na Izvanrednu, zaključno uz gdjekoje netočno protumačeno značenje paragrafa o dozvoli pričesti za rastavljene pa ponovno vjenčane. Sve je završilo na u korijenu onemogućenoj senzaciji s tendencijom trakavice o toj temi. Bili smo svjedoci izvanjski mirnije atmosfere u praćenju Sinode, redovito obavještavani vatikanskim brifinzima, koji areni lavova izvan zidina nisu davali materijale za bombastične naslove o pastoralnoj revoluciji pod vodstvom pape Franje. Takvo postupanje plod je uvida i promatrača Crkve da se nešto bitno strukturalno promjenjivo za Crkvu, koju karakterizira univerzalnost, jedinstvo i zajedništvo, ipak neće dogoditi.

Oni koji prate refleksiju na život Crkve u prigodi nekih 'izvanrednih' događanja, mogu primijetiti kako je najduža i iscrpljujuća serija javnog 'čišćenja', 'rešetanja' hijerarhije i cijele Crkve, bila 2009./2010. g., kad je umirovljeni papa Benedikt XVI. proglasio Svećeničku godinu. Kao vrhovni pastir, on je osobito, ponizno i hrabro, iznio teret javnog preuzimanja odgovornosti i pokajanja za grijehe Crkve koje su učinili svećenici pedofili. Njih gotovo četiri stotine, krivično posljedično i promptno za Ratzingerova papinstva, onemogućeno je više obavljati svećeničku službu. U potrebi za stalnim bdjenjem nad čistoćom nauka i posvećujućim posluhom Istini u pastoralu, uvijek je aktualna misao koju je 2010. g. rekao Benedikt XVI.: „Nisu najveći progonitelji Crkve vanjski neprijatelji, već se grijeh rađa unutar Crkve. Zato ona ima duboku potrebu da se ponovno nauči pokori, da prihvati čišćenje, da s jedne strane nauči opraštati, ali s druge da ima potrebu za pravdom. Oprost ne zamjenjuje pravdu“. Ratzingerov poticaj da se izvanredna plodnost rađa u susretu stvarne svetosti službe i osobne svetosti poslužitelja, kao i upozorenje na opasnost stalnih unutarnjih trvenja na tabore u Crkvi, dobra su i činjenična odrednica-konstanta u realnom pogledu na sva zbivanja u Crkvi, pa i u praćenju Sinode. To je važno, uvidjeti da se neko nastojanje nije pojavilo iznenada i jučer. Time se izbjegava i navijački, 'taborski' pristup u življenju crkvenosti koja je nadasve otajstvo, a ne puka sociologija. Ujedno i stavlja u realnu poziciju čovjeka i generaciju da s njima svijet i Crkva ne počinju ni završavaju.

I događanje na Sinodi treba promatrati u duhu i kontekstu vremena. Stavovi biskupa u svezi pričesti rastavljenih koje, pojednostavljeno, 'predvodi Kasperova struja', dio su dugotrajnije prisutnih teorija, situacijske etike koja evanđeoski nauk podlaže/mijenja ovisno o procjeni situacije, 'mjereći' stupnjeve mogućih (pretežno dobrih) posljedica; ili pak proporcionalizma, koji u omjeru dobrih i loših učinaka, dopušta činiti manje zlo da se postigne veće dobro. Jasno ustrajući u obrani tradicionalnog nauka da postoje čini koji su u sebi zli, Wojtila je kritizirao „popuštanja i nagodbe“ koje bi u varljivoj autonomnoj slobodi slabile moral usklađen s vrhovnim Dobrom, a omogućujući „povlastice i iznimke“ u odnosu na za sve važeću 'normu' temeljem i Kristove riječi, previdjelo da je pakao nekad popločan i dobrim namjerama. „Ni u čemu ne umanjiti spasonosni Kristov nauk – to je najodlučniji oblik ljubavi prema dušama“ (papa Pavao VI.). „Sluga si Gospodinu i slobodan si od Gospodina. Ne traži oslobođenja koje bi te odvelo daleko od kuće osloboditelja tvojega“ (sv. Augustin).

Svima nam je potrebna svijest da u služenju božanskoj osobi Isusa Krista oduvijek postoje, a povijest Crkve od početaka i u Svetom Pismu to pokazuje, subjektivistička, individualistička nastojanja pojedinaca ili grupa. Pa i u Crkvi. Prisutna su, s njima se apostoli i njihovi nasljednici suočavaju i (kontra)argumentiraju, ali nisu prevladavajuća niti pečatom nasljednika Svetog Petra kao jamca normirana. Kucaju i na vrata učitelja Crkve. Danas se, kaže sv. Ivan Pavao II., „ne javljaju kao puke pragmatične postavke ili podaci o običajima, nego kao teoretske koncepcije koje traže svoje puno kulturno i društveno ozakonjenje“. Sveopća dekristijanizacija pomućuje svijest o izvornom moralnom činu po evanđelju, pri čemu se čovjek, bio on i svećenik, „u lažnoj skromnosti zadovoljava djelomičnim i provizornim istinama“, prema Ivanu Pavlu II. Na taj način, sudbinom postaju fragmentirano znanje, relativizam i skepticizam. Wojtila upozorava da se razum degradira kad ga se ne potiče na traženje Božje istine i mogući doseg njene punine. Promičući pluralizam istina pri čemu su sve pozicije legitimnih mišljenja jednako vrijedne, gubi se smisao transcendentalnog utemeljenja i obvezatnosti Božjih propisa. Tako pojedinac na pijedestalu svoje savjesti, koja može biti i neispravno formirana, samovoljno prosuđuje vlastite kriterije dobra i zla.

Izrijekom navodeći te znakove vremena, Wojtila je upozoravao na nezdrave pojave i krizu i u suvremenoj teologiji, kad neki apologeti potcjenjuju osloboditeljsku snagu ljubavi prema Bogu koji je darovao svoju Riječ – ali, ne samo kao objavu, nego i kao mogućnost da bude življena, prihvaćena i shvaćena. Wojtila je uvijek vjerovao da je čovjek u odnosu s Kristom, a ne svojim umovanjem i snagom, sposoban ostvariti najviši ideal i ispravno riješiti moralne dileme, slijedeći Pavlov poticaj: „Ne suobličujte se ovom svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da možete razabirati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,2). U svakom segmentu je ukazivao na vrijednost bezuvjetne vjernosti svim zahtjevima Krista, i u najtežim okolnostima. U svojoj enciklici 'Fides et ratio', sv. Ivan Pavao II. apelira: „Sve molim da gledaju u dubinu čovjeka kojeg je Krist spasio u tajni svoje ljubavi i u njegovo neprestano traženje istine i smisla. Razni filozofski sustavi varkom su ga uvjerili da je on apsolutni gospodar sebe, da može autonomno odlučivati o vlastitoj sudbini i budućnosti, pouzdavajući se samo u sebe i u svoje sile. Veličina čovjeka nikad ne može biti u tome. Odlučujući za njegovo ostvarenje bit će samo izbor kojim će se uklopiti u istinu, gradeći vlastito prebivalište u sjeni Mudrosti i prebivajući u njoj“. Poticao je kršćane da otkriju novost i snagu svoje vjere, naspram nametljive kulture koja tamu prikazuje svjetlom. Jer, „kršćanstvo nije samo skup izjava koje treba umom prihvatiti i odobriti, nego je proživljena spoznaja Krista, živo pamćenje njegovih zapovijedi, istina koju treba živjeti. Uostalom, riječ je uistinu prihvaćena tek kad prijeđe u čine, kad se sprovede u djelo. Vjera je odluka koja obvezuje cijelo postojanje“.

Iako Sinoda nema ovlasti mijenjati doktrinu Crkve, javnost je nastupala kao da su mogući potresi sudbonosni za opstanak Crkve, do spomena i novog raskola. Indirektno, to je zapravo oholo polazište, jer u središte stavlja i odlučujućim smatra ljudske akcije, 'pobjedu' mogućih manipulacija, lobiranja i vršenja pritisaka. To govori o preuzetnosti čovjeka i osloncu na vlastite snage, koje u životu duha Bog spusti na pravu i potrebnu mjeru. Tada nastupaju ona tzv. iznenađenja Duha Svetoga, koji mrsi puteve proračunatim i zlim namjerama, pa i kod lakomaca u stjecanju crkvenih 'pozicija'. Zbog čovjekove grešne naravi, na koju nije imuna nijedna služba, pa ni svećenika, moguće su sklonosti u odstupanju od, Pavlovskim rječnikom, zdravog nauka. Pastiri prvi, oslonjeni na biblijsku i dogmatsku teologiju koja ne laska lutanju čovjeka, nego, nudeći punu istinu Stvoritelja o njegovom stvorenju, a to je jasna svijest o grijehu (inače, koji je smisao otkupljenja), istoga prosvjetljuje i oslobađa, vjernike trebaju odgajati za ispravno moralno razlučivanje. Pavao piše Timoteju da „naloži nekim ljudima da ne naučavaju krivih nauka i ne bave se bajkama, koje više promiču prepiranje nego Božji naum spasenja osnovan na vjeri. Od toga su neki zastranili i skrenuli u prazno brbljanje“. Vjera podrazumijeva moralan sadržaj, njena načela zahtijevaju dosljednu provedbu u životu, čime postaje svjedočanstvo pred Bogom i ljudima. Kao takva, zalog je i kvalitativne promjene kod tragatelja smisla, a ne da mlohavošću koja ne daje život, produbljuje zarobljenost duha, duše i tijela. Da nam vlastiti pogled ne bude prestrašen, usmjeren isključivo na trenutno događanje i moguće ugroze, pomažu molitva, čitanje Svetog Pisma i spisa Učiteljstva. Oni otkrivaju širinu, čistoću i ljepotu pobjedonosnog horizonta trajanja Crkve, tradicije apostola i otaca, koji su snagom Duha Svetoga odolijevali đavoljim zavođenjima u ponudi zabluda, (ne)namjernog neznanja, (ne)spasenjskih 'olakšica' i prečica.

Sinoda je izvrstan i zahvalni pokazatelj smjerova i razmišljanja najviše crkvene razine iz cijelog svijeta, zadnje, o raznim aspektima braka i obitelji. Relativiziranje vrijednosti u cijelom društvu, kojega je i Crkva dio, u razdvajanju istine i slobode, posljedično (načelne) vjere i (praktičnog) morala, kuca i na crkvena vrata. A Pavao će o ulozi Zakona: „Zakon je dobar za onoga tko se njime ispravno služi, no on i nije uspostavljen za pravednika, nego za zločince i buntovnike, bezbožnike i grešnike… i za sve drugo što je protivno zdravoj nauci koja je suglasna s radosnom vijesti slave Boga“ (usp 1 Tim 1, 8-10). Stoga je razumljiva i zabrinutost laika u suočavanju s prosudbama nekih biskupa koji bi trebali čuvati i promicati izvorno lice kršćanske vjere čiji je temelj objavljena Božja Riječ, nepodložna osobnim interpretativnim i operativnim mjerilima. Uz duhovnu, moral ima i normativnu dimenziju koja po učiteljstvu Crkve ima objektivan, obvezujući kriterij neuvjetovan mijenama stoljeća i kultura. Kao da Crkva treba ići ukorak s vremenom, koje se ovisno o štošta toga mijenja, a ne s trajnim vrijednostima koje ne poznaju prilagodbu okolnostima. Božja riječ po Kristu je (apsolutni) postulat u odnosu na kojeg se osoba formira, a ne (utilitaristički) instrument s kojim se, ovisno o epohi i ideji, manipulira. Beatificirajući Alojzija Stepinca, sv. Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici je rekao: „Ne može se popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati“. Ili, kardinal Karl Lehman: „Crkva se ne može ponašati poput kakva poduzeća koje mijenja ponudu kad opadne potražnja“.

 

Da biste komentirali, prijavite se.