Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

nedjelja, 08. travnja 2012. Arhiva kolumne

Uskrs u samici

Obrazac Kristove muke od prije 2000 godina u Jeruzalemu dogodio se u Hrvatskoj prije 20 godina, najkrvavije u Vukovaru i na Ovčari. Stvarnost na koju tako opisanu inače nećete naići, u svojoj knjizi "Preživio sam Vukovar i Ovčaru" potresno je opisao Vilim Karlović.

„Kako da ti se molim, Bože? Što da tražim od Tebe? Da molim za život ili brzu smrt? Da molim za snagu ili milost – no što je ovdje milost? Imajući na umu kakvim oružjem su naoružani naši krvnici, jedina milost je brza smrt. Kako biti spreman na smrt?“... „Želio bih se pomoliti prije smrti!“ - Koliko ti treba za to?. „Ne puno, manje od minute“. - Dobro, rešeno, jel' to jedina želja? „Da“.

Postoji nešto jače od tumačenja. Postoji surova, ogoljena i oguljena činjenica. I Isus svoje zadnje ovozemaljsko iskustvo nije ispričao divnom rječitom mudrošću, razumljivim prispodobama. Nego primanjem poruge, pljuski, poniženja, bljuvanja. U tom događaju spasa Isus nije govorio pokretom usana, nego raspetim srcem. Čovjeku je to neshvatljiva emocionalna inteligencija. Obrazac Kristove muke od prije 2000 godina u Jeruzalemu dogodio se u Hrvatskoj prije 20 godina, najkrvavije u Vukovaru i na Ovčari. Stvarnost na koju tako opisanu inače nećete naići;  sumrak svijeta i čovjeka, duše i tijela, neljudskog gaženja i razapinjanja, u svojoj knjizi 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru' potresno je opisao Vilim Karlović – hrvatski časnik i vojni zapovijednik braniteljski je ugravirao ratišta od Vukovara do Dubrovnika (čak i nakon preživljavanja masakra i mučenja na Ovčari, Veleprometu i logoru u Srijemskoj Mitrovici). Jedan je od sedmorice preživjelih s Ovčare, logorskog mjesta najvećeg pokolja u agresiji na Hrvatsku 1991. g. Knjiga je jeka krikova uoči i izdisaja u trenutku umiranja većinom hrvatskih masakriranih mučenika. No to je i Vilimov krik za životom, kojeg kao da izriče u ime svakog od oko 260 brutalno smaknutih na Ovčari. Vilimov zapis izaziva tjelesne podražaje: podiže kapke i zjenice, steže mišiće utrobe, grla; opisana zvjerstva izazivaju želučano kuhanje, trzaje – ako ležite dok knjigu čitate, uspravit ćete se. A Uskrs poziva na uspravljanje!

U REDU ZA KRUH?

Zašto govor o muci i križu na Uskrs? Ne zaboravite - ostale su rane! Čak i na proslavljenom Isusu. Štoviše, po ranama su ga neki prepoznali. Ni Božji Sin ih se nije odrekao. Nekome su rane znak prepoznavanja; u smislu da čovjeku s ranom priđeš, dodirneš... da duša i tijelo zacijele. Ne (su)osjećanje na distanci. U uskrsno vrijeme pred nama je Isus kao dobri pastir. No, ne postoji samo Božji ovčinjak čije je karakteristike u okrilju svoje brižne ljubavi opisao Isus pastir. Postoji i mjesto đavoljeg plesa – hrvatska Ovčara. Vilim kaže: „To više nema veze s mržnjom prema Hrvatima. To je djelo samog sotone, đavla koji vlada u tim ljudima“. Karlović opisuje karakteristike tog zločina kad su, ne desetkovani (to bi bila 'blaga' verzija stradanja), nego, centi/milimetarizirani (do kosti, krvnih kapilara i žila) nedužni i nemoćni ljudi - vođeni kao ovce na klanje. Mlaćeni puzeći ulaze u hangar. 'Sreća' na Ovčari je da te na tvojoj strani tuku vojnici kundacima, šakama i nogama, a ne četnici s toljagama, lopatama... Postoji i strategija u mlaćenju - ne udaraju po glavi nego samo po tijelu, da duže traje. I solidarnost mučitelja - dvije skupine su mlatile; jedan je zviždaljkom davao znak da se smijene, da imaju odmorene i svježe mučitelje. Unakaženi čovjek kojem visi kost bespomoćno leži i tiho jauče. Koja moć nemoći, koja glasnoća tihog jecaja? Iz kojeg atoma je preostala snaga za nj? „S njih visi koža poput komada poderane odjeće natopljene krvlju“. U koloni ranjenici na štakama, krvlju natopljenih zavoja. Na ulazu u kordun štake četnicima služe za mlaćenje rana pacijenata deportiranih iz vukovarske bolnice. Vilim kaže: „Nisam vidio da je itko od nas pokazao strah ili se opirao ulasku u koridor i hangar. Što je to s nama da samo tako ulazimo među naše mučitelje? Pa nismo u redu za kruh!?“.

ŽELIM ŽIVOT!

Vilim je tako žarko želio živjeti – to je mladenački ratni potpis te knjige! Do svog vrhunca predanja susretu licem u Lice, toliko puta nije htio, nije bio spreman, mučenički umrijeti. Hrvao se – u mislima, s četnicima, a Gospodu svome vapio je da tri knjige od 300 stranica, koliko ih ova ima, ne bi bile dovoljne. Koliko poniznosti (netko će reći kukavičluka, ludosti – Vilim kaže da je nakon Vukovara značenje tih riječi relativna kategorija) treba za pitati neprijateljskog vojnika 'Jel' me možeš spasiti?'. Danas je Vilim spreman mučenički živjeti. No onda se 'ponižavao' u želji za životom. Bog je tu djetinju želju (bila mu je tek 21 godina) nagrađivao. 'Molim Te i te, spasi(te) me! Koristio je moguće instrumente – slao signale pogledom i neprijatelju, govorio 'Imam trudnu ženu, dijete'... Došlo mi reći mu „Ma u toj si želji malo 'bezobrazan', sebičan, molećivo drzak. Tvrdoglav. Daj se više pokori toj smrti. Zašto ne umrijeti, kao i drugi? Čemu iznimka?“ Hoćeš život? Može! Ali, to - ta žilava želja za životom, ima cijenu. Vilim je bio uporan. A ima li upornijeg od Boga - da nas spasi – svakoga za nas primjeren i nama neshvatljiv način. Ni Bog se u svojoj upornosti nadmašiti ne da. Uz molitve Bogu i Majci Božjoj, previranja i samokritična preispitivanja koja dosižu sjajno istančane vrhunce moralnog testiranja, Vilim vapije – Želim život! Nije li to Uskrs? Nije se sramio to izjaviti. Nije se bojao to željeti. Nije se želio smrti predati. Nezrelo? Oholo? Može se reći i ponizno. Nadasve iskreno. 'Ako ne budete kao djeca...' Zapravo izričeš koliko si slab kad želiš još na zemlji živjeti. Još ne želiš ovom svijetu umrijeti. Vilim je mislio da mu ima i želi još toliko toga dati, svojoj obitelji; svom sigurnom osjećaju da mu trudna supruga u utrobi i drugog sina nosi. Njih je ostavio (tjelesno; misli na njih hranile su ga emotivno), a sebe je bitci za slobodu nas danas predao. No potpis Vilima je i vjerovanje da ga Bog može spasiti: „Da se molim da me što prije primiš k sebi, iako to onda znači da ne vjerujem u tvoju svemoć“. Vilim danas kaže: „Oni koji su na ovozemaljskom putu koji im je odredio zli čovjek bili potpuno poraženi, u Božjem su svijetu postali pobjednici. Sad sam još svjesniji koliko sam bio nespreman za mučeničku smrt i koliko sam želio preživjeti, pa sam i jednog od najvećih krvnika molio da me spasi. Nisam bio spreman uz molitvu prikazati Bogu tu žrtvu i vesele duše i srca zakoračiti Gospodu. To su i trenuci kad nam Bog pokazuje koliko je naša vjera slaba i koliko je još daleko od savršenstva koje od nas traži Krist kad govori: 'Budite savršeni kao što je savršen naš nebeski Otac“. Sad bi se Vilim Prijelazu predao bez grča za ovozemaljski život, obitelj, o kojoj je očinski htio skrbiti. Sad bi svojih šest sinova bio spremniji predati roditeljskim rukama Božje providnosti.

ISUS – JEDINA INSPIRACIJA!

No, imao je Vilim u svojoj pasiji i spremnost na smrt: „Ako je vrijeme da krenem k Njemu, molit ću za oproštenje grijeha i da me primi u svoje Kraljevstvo. Kriste moj ljubljeni, daj mi da izdržim sve muke kao što si ih ti izdržao. Cijela moja duša i sva moja nutrina spremna je za susret s Gospodinom. Želim svoje muke izdržati dostojanstveno i bez moljenja za život. Isus je tako svoje muke izdržao, bez ijedne riječi preklinjanja svojih mučitelja za samilost i bez mržnje prema njima. Isus je jedina moja inspiracija da si olakšam posljednje trenutke na ovom svijetu. Život mi je već oduzet, premda još živim. Oni su mi već presudili! Ostaje mi samo otići s ovog svijeta po primjeru Isusa Krista. Samo o tome razmišljam. U mislima su mi scene Isusove muke, potpuno sam isključen iz svega što mi se događa. Pred očima mi nisu krvoločni četnici, ne čujem njihove psovke, nisam u sumornoj prostoriji ispunjenoj dimom, alkoholom i titrajućom svjetlosti svijeća. Ne znam ni sam u kakvu sam to tajnu i mističnost ušao, ali Nešto me se dotiče kao da me drži za ruku ispod pazuha i čini me potpuno sigurnim. Isus je potpuno uz mene i sav Mu se predajem, sav sam Njegov“. 

JA PRŽIM – TI MIRUJEŠ!

A prije toga predanja... Čuo je „Sveto, nemoj Sveto, molim te. Pa što mi radiš, komšija“. Velik čovjek do kraja ostaje velik. Veliki zli je velik u izvršenju zlih čina. A dobri u izvršenju dobrih. Svatko do kraja ostaje svoj, to što je. Zao do kraja kolje i ubija. A ponižena dobrota do kraja krvnika moli „Nemoj me molim te“. Vjeruje u iskricu ljudskosti u zlome? Pitanje izdržljivosti tijela. Čini mi se da bi čovjek trebao skončati nakon prvog brutalnog gaženja. No krvnici imaju ritam po kojem malo ubijaju, malo nazdravljaju. Zapanjuje mučenje krvnika. Ali još više snaga i poniznost čovjeka kad vapije 'Nemojte'. Je li to izraz nade da u svakom čovjeku ipak postoji zrno koje može nadrasti zločinačku krošnju? Nadaš se da će krvnik u stotinki prije zadnje ispuniti tvoj vapaj 'Nemoj'. U smrti nada egzistencijalno zaista umire. Za sve drugo, kad kažete da se nadate, jer nada zadnja umire – vi živite. Vilim je imao pušku u leđima, gutao je njenu cijev; palili su mu bradavice („Ja pržim, ti miruješ. Ako pomakneš ruke s naslona, gubiš deo tela, ujko!“), iako su je palili, kosu mu vlažnu od znoja zapaliti nisu mogli. Niz lice pljuvačka. „Čekaš u redu za svoju porciju batina“. Sluša hvaljenje kako tamane Hrvate. „Pucaj mu u glavu! Raznesi je ko lubenicu!“ Prvi kontakt s osobom pokraj sebe u autobusu prema Ovčari imao je nakon nekoliko sati. Ruke na leđima, rana na glavi, naslonjen na hladni prozor prema Ovčari – s vanjske strane prozora kišne kapi, a s nutarnje Vilimove kapi krvi. Gledao je mržnju krvnika kojima je posebno bilo drago skidanje – tjeranje golog čovjeka na kišu u dvorište. 

TKO JE VELIK?

O kandidatima za smrt čuje „Ima ih kol'ko oš! Biraj levo ili desno!“ Para ga molba nevinoga 'Pa nemojte, nisam kriv'. „Veselo prepričavaju na glas kako su mučili ljude hvaleći se kao da su to njihova životna djela. I nazdravljaju u čast pobjede. Mi umiremo od straha, a iza vrata prava zabava i fešta. Dule izvodi predstavu opisujući s ponosom detalje masakriranja: kako mu je odrezao prste, genitalije, izbo stražnjicu, a onda mu je Rale pucao u glavu da se više ne muči. Svi se smiju jer im je smiješna izjava o Ralinoj humanosti. Među nama muk i nevjerica, dok kao janjad čekamo svoj red“. Ljuti se na sebe i ostale „jer smo se duhom već predali i ponašamo se kao ovce za klanje, pomireni sa sudbinom. Ljuti me što ne znam koje je rješenje bolje za sve nas“. Pred koljačima, Vilim do zadnjeg trena razmišlja o 'rješenju'. Makar da ih izazove da ga upucaju. Mentalno je nepokoran i u mučenju. Iako okružen s dvadeset četnika, on smišlja i želi imati ideju kako ih natjerati da pucaju u njega. Rekao je 'Uskoro me nema', no zadnje želi odživjeti kao čovjek – da manje boli. To metak znači. (Je li uopće bilo preostalo prostora za manju bol?) „Poginuti od rafala, to je dostojanstveno, kao vojnik“ kaže Vilim. Strah i pitanje „Bože, jel' moguće da će nas sve jednostavno pobiti?“ preoblikuje u kajanje „Oprosti mi što se ljutim na tebe, iz mene govori strah“. Vilim nije bio hrabar samo u hrvatskoj osloboditeljskoj akciji. Hrabar je opisati sebe i u slabosti. Koliko je puta napisao, kad je bila smrtonosna prozivka, 'Sagnuo sam, pognuo glavu'. Nakon što sam čula Vilima na promociji njegove knjige kojoj diljem Hrvatske brojni otvaraju vrata, ne mogu ga zamisliti pognute glave, pa i pred ubojicom. Spuštanje glave znači strah, kukavičluk, ali opet i iznova – bila je to želja za životom - u svakom pokretu i trzaju. Samo velik čovjek, svjestan svojih kvaliteta i karaktera, može priznati i svoju slabost. Vilim je u tome maestralan, ponizan. Priznaš pad, no toliko je vrhova preostalo... Samo se velike ljude, koji su načistu s Božjom i svojom slikom o sebi, ne tiče hoće li oni zbog svoje greške, slabosti, nekome pasti u očima. Onome tko te poznaje u totalu, u korijenu, u dubini; onome tko vidi cjelinu sva tvoja četiri godišnja životna doba, ne možeš pasti zbog otpalog lista u jesen ili mećave u zimi. Jer poznaš i proljeće i ljeto te osobe. Poznaš njeno zelenilo i njeno cvjetanje... 

ŽEDAN SAM

Na kraju svog ovozemaljskog umiranja Isus je rekao 'Žedan sam'. I Vilim je poželio isto – samo vode. Što je to u čovjeku, da u zadnjim trenucima mučeništva, žeđa? Zašto vodu ne traži prije, za vrijeme neke od postaja u procesu satiranja? Kako već ionako izmrcvareno tijelo može uopće više išta poželjeti, a kamoli vode zatražiti? Potreba tijela i svijest je dakle još na visini. Koje su to relacije? Mučitelji ga beskrajno ponižavaju, ne ponižava li on dodatno sam sebe traženjem vode (misli li tada tko o ponosu)? Nakon što ga je mučitelj satrao, vjeruje li da bi mu se, u trenutku, ipak smilovao, kap vode pružio? Prije smrti, mučenici ne prime vode. Isus je primio ocat. I rekao 'Dovršeno je'. No, u tim trenucima Prijelaza, mučenika čeka (možda on za tom Vodom žeđa), najčišći spasonosni izvor Žive vode – zapljuskuju ga, peru, čiste, osvježavaju slapovi Vječnog života. Ne kapi, ne čaša, nego mora i oceani – neslućena prostranstva Božje, božanske vječnosti. Vilimovi mučitelji četnici neutaživo su žeđali za ubijanjem, a on je tim očima žednima krvi rekao: „Ja znam da ćete vi mene ubiti. Molim vas, dajte mi samo vode prije nego umrem, samo to vas molim!“ - Aaa, sa četnicima se pije rakija, nema vode! „Hvala, ali ja ne pijem alkohol!“ Razgovor s koljačima u znaku hvala i molim. Uz izvoli i oprosti, to je bio naslov pjesmice koju smo učili kao Četiri najvažnije riječi na svijetu. -Ajde zini, isplazi jezik. „Kako god ustima želim doći do vode, on mi izmiče bocu i prolijeva vodu u krilo. Ipak mi ne da da prije smrti popijem vode! Nakon tri, četiri pokušaja odustajem, a on me polijeva vodom po glavi“. - Nema vode! Nema, ujko, nemaaa, galami krvnik Belgija unoseći mu se u lice i pljujući po njemu. Belgija je danas slobodan 'čovjek'. A bilo je i 'osjećajnijih' četnika – „Ljudi, šta to radite? Izvedite ga i ubijte ko čovjeka, metkom! Šta ga mučite?“

LOM

Tekst naslovljen Uskrs u samici, a pišem o muci i stradanju. Da, jer najdublji susret s Uskrslim odvija se u samici – Bog i ti. Mora stradati grijeh, da bi ti kao čovjek u sjaj slave zakoračio. Koliki žele slavu, bez te temeljne postavke? Nema Uskrsa bez pucanja, skidanja ljuski. Uskrs je lom (Vilim je čuo lomove kostiju, da pucaju kao daske, grane). U nebeskoj stvarnosti, a iz  perspektive ove suzne doline, našim je očima Uskrs nevidljiv. Vidljivo nam je ono što do Uskrsa dovodi – samica, razapinjanje, smrt. U smrt se gleda očima. U Uskrs se vjeruje duhom. Smrt je očiglednost. Uskrs su Božja Vjernost i Vječnost – za čovjeka! Uskrs se osjeća i (do)živi – tijelo umire, duša uskrisava. Koliko nam samo to predvorje Uskrsa – smrt – zamagli pogled, vjeru, radost, sigurnost da je iza mračnog predvorja najsvečanija dvorana raja kao egzistencija, a ne utvara i zabluda. Do Uskrsa (do)vodi mračan sadržaj. U smrti su sabrani počeci snopova zraka oslobađajućeg svjetla. Tada vidimo Lice Puta, Istine i Života. U temelju raskošnog zagrljaja i cjelova ozdravljajućeg svjetla Neba je mrak. Jesmo li spremni tamu izdržati, (pre)živjeti, znajući čime rađa i što za vijeke donosi... Kako je Vilim izdržava, pokazat će i sljedeće mora Kapi.

Da biste komentirali, prijavite se.