Za laudato.hr piše:

fra Mate Bašić

petak, 27. veljače 2015. Arhiva kolumne

Tko je Bog?

To okrvavljeno i uprljano ime Bog, toliko puta među nama biva popljuvano. Ime koje toliko puta bude korišteno za sva zla koja su inače nespojiva s imenom Bog.
Foto: obitelj-malih-marija.com

To je ime koje je uzastopce s neba skidano i bacano u prljavštinu ove zemlje i tako puno nebeske bjeline valjano u blatu ljudske zemaljštine. Čovjek s tim imenom ide toliko daleko da sam sebi dopušta u ime ovoga imena činiti tolika zla i prolijevati krv tvrdeći i lažući sebi i drugima da to čini u Božje ime i u ime Boga, kao da Bog nije toliko svemoćan i da doista tako nešto želi, kao da On ne bi mogao izbrisati s lica zemlje svako živo biće i kao da ne bi mogao izbrisati, ako bi htio i samu planetu Zemlju oblikovanu Njegovom vlastitom rukom. Ali čovjek je i dalje slijep u svojoj grešnosti i unutar svoje sebične sljepoće misli da to što čini izvršava u ime Boga iako ni sam ne zna postoji li na kraju baš takav Bog. 

S riječju Bog se najviše razbacuje. Najviše se izokreće po ljudskim ustima i mijenja smjer brže nego bilo koji vjetar unutar ljudske komunikacije. Unutar ljudskosti to ime nosi najviše suprotnosti jer kod nekoga izriče molitveni vapaj, a kod nekoga psovku. To ime na sebi nosi najveći teret ljudske povijesti i ujedno biva poput jarma što ga čovječanstvo nosi. Ona je u jednom trenutku najblagoslovljenija riječ, a već u drugom, najčešća psovka. Ona može biti dio sakramenta i dio prokletstva. Božji ime kod nekoga je radost, a kod drugoga žalost. To je najkorištenija riječ u čitavoj povijesti čovječanstva i riječ koja u sebi kod jednih sadrži najveću, a kod drugih najmanju snagu.

Ova je riječ katkada znak ljudske snage, a katkada slabosti. Nekad je poželjna, a nekada nepoželjna. Nekad se njome čovjek ponosi, a nekad je se srami. Ipak, čovjek je najviše i uvijek iskorištava. Čovjek se katkada u njoj skriva, a katkada od nje bježi. Čovjek je uzdiže i slavi ili je baca i gazi.

To ime je za jedne ime nad svakim imenom, a za druge ruglo nad svakim ruglom. Neki je radosno ispisuju na sve strane, a drugi je mahnito brišu ne bi li ime Bog prešlo u zaborav i daleku povijest. Ali i jedni i drugi uvijek zaboravljaju da to ime Bog postoji i onda kada čovjeka nema. Ovo ime Bog ne izgovara samo čovjek, već ga čitavo stvorenje izgovara svojim postojanjem i na taj način ti ime ne govoreći slavi.

Imenom se Bog ne traži naše izgovaranje ili pak naše opravdavanje, već se njime traži naše življenje po njemu. Bog ionako nije ono što ljudi misle da On jest, već je Bog vjerojatnije ono što ljudi misle da On nije budući da je On na kraju Onaj Koji Jesam, čime baš taj Bog izriče koliko je neshvatljiv i nedohvatljiv čovjeku.

I tako čovjek uvijek nanovo misli da zna tko je Bog i još bezobrazno tvrdi da čini nešto u Božje ime kao da Bog treba čovjeka da nešto učini.

Tko je onda na kraju Bog?
 

Da biste komentirali, prijavite se.