Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

petak, 25. svibnja 2012. Arhiva kolumne

Bljutavi svjedoci

Sakrivamo li se mi i od ljudi i od Isusa ili ističemo sebe a sakrivamo Isusa? Ima li današnji vjernik dovoljno snage odgovoriti na poziv: „Budite mi svjedoci!“

Sjedi dijete u moru. Ljeto je. Hrpa ljudi je na plaži. Barem trećina je u vodi oko njega. I onda nekim načinom dijete dobije mikrofon u ruke. Na plaži je razglas pa ga svi mogu čuti, a u pričama, pa tako i u ovoj, je sve moguće. Uglavnom, dijete uzme jednom rukom mikrofon i kaže: „Ja sam u vodi! Vidite, ja sam u vodi!“ Ponavljajući te riječi dijete istodobno drugom rukom zahvaća vodu i šprica oko sebe. Da se takva situacija dogodi na nekoj našoj plaži sigurno bi se svi odrasli dobro nasmijali. Bilo bi im to dječje, naivno, štosno ili bi im možda smetao preglasan razglas. Zamislite sada da se ista situacija na plaži dogodi, ali da umjesto djeteta tako viče odrasla osoba. Vjerojatno bi joj svi povikali neka smanji doživljaj jer vikati da si u vodi dok je trećina ljudi u njoj, a ostale dvije mogu ući kad god se sjete i nije neka mudrost, a još manje neko čudo. Tko se s time ne bi složio.

Junačka prsa katolička


Zamislite treću situaciju kada odrasla osoba i dalje viče isto, ali joj se svi čude. Najviše od svih su iznenađeni oni koji stoje u vodi. Čude se ljudi kako i zašto ovaj viče da je u vodi. Očito nisu svjesni činjenice da su i oni u vodi. Zvuči kao dobar sarkazam. I da konačno sa usporedbe prijeđem na glavnu stvar. Naime, ovih je dana obišla svijet izjava mlade američke atletičarke Lori Jones kako svoje djevičanstvo čuva za muža. Nije čudno što tu vijest prenose oni mediji koji i inače vole objaviti sve vijesti u kojima se Crkva može bar malo ocrniti. Priču o Lori su donijeli više kao nešto neočekivano i za rubriku vjerovali ili ne. Zanimljivije je što su tu vijest prenijeli i neki drugi koji za sebe tvrde da im je važno katoličko. Ili im je samo možebitno. Ne znam. Eh, sada…. Ako živimo u svijetu u kojem je svaki treći kršćanin, a više od milijarde su katolici ili otprilike svaki šesti. Ako živimo u zemlji u kojoj se voli istaknuti kako su gotovo 88 posto ljudi također katolici, pa zašto se treba čuditi izjavi jedne vjernice. Ako je tako velik broj vjernika zar ne bi veće čudo bilo da ima netko tko je s obrnutim stavom. To bi bilo čudo. I dok se jedni sprdaju sa mladom atletičarkom, a drugi joj daju moralne ili nemoralne ponude pojavili su se i oni koji smatraju kako je to osobna stvar i o tome ne treba javno govoriti. Ovisno o razini ozbiljnosti svi mogu biti po malo u pravu. Pitanje i jest koliko u današnje vrijeme katolik može biti svjedok a da to ne bude krivo protumačeno. Ima, na primjer, katolika koji se javno busaju u prsa junačka a onda ih se optuži za potkradanje države ili vlastitih radnika. Ima istih takvih velikih vjernika koji se također javno hvale katolištvom a onda ih eto sutra u nekakvoj tuči izazvanoj pijanstvom te pri tom još izvrijeđaju sve okolo sebe i u daljini po rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Ili onaj tko u zagrljaju barem pete žene po redu priča o svojoj iskrenoj vjeri ali ne daje znakove da se promijenio i eto ga već sutra sa šestom. Da odmah budemo jasni rečeni primjeri se ne odnose na nikoga u Hrvatskoj. Svijet ipak ima jačih primjera. Doista je veliki problem biti iskren i vjerodostojan svjedok. Jer čim čovjek progovori dvije rečenice može mu se pronaći prigovor. Kažu kako je Staljin na osnovu dvije rečenice mogao naći dovoljan razlog da strpa u zatvor onoga tko ih je izrekao.

Govorenje šutnjom ili život

Ne treba bježati od svjedočenja, ali treba to raditi s mjerom i vjerodostojno. Teško je uvijek naći granicu, ali treba nastaviti pokušavati. Jer broj ljudi koji su boravili na Papinoj misi u Zagrebu te broj svih ostalih koji su dočekali Benedikta XVI. na zagrebačkim ulicama i trgovima je svjedočenje koje šalje poruku. Bilo je to dovoljno javno i dovoljno glasno. Uskoro se bliži godišnjica Papina dolaska pa je prilično i podsjetiti na to. Prisjetimo se Papinih poruka i osnažimo vjeru.

Možda je busanje u junačka prsa krivi način za dokazivanje vjere. Čovjek može lako skrenuti i eto ti odmah sutra različitih tipova spremnih na prigovaranje. Možda je bolje skromno raditi i živjeti, pa drugima oko sebe pokazati kako se s vjerom u Boga jedri valovitim morem zvanim život. Teško je to u današnje vrijeme jer se živi kao da smo u Big Brotheru. Tamo velikoga brata nitko ne vidi, a svi strepe jer ih može izbaciti. Zar nije bolje imati pravoga velikoga  brata koji je iskren s nama, brata kojega možemo svašta pitati, koji nam može dati savjet kako ići u životnim borbama. «Moje je sakriti se i nestati, neka se samo Isus vidi.» - rekao je sv. Josemaria Escriva de Balaguer, osnivač Opusa dei. Sakrivamo li se mi i od ljudi i od Isusa ili ističemo sebe a sakrivamo Isusa? Ima li današnji vjernik dovoljno snage odgovoriti na poziv: „Budite mi svjedoci!“

Isus reče svojim sljedbenicima neka budu sol zemlje. Očito je kako te soli ima jako puno, možda i previše. Svaki treći čovjek bi trebao biti od soli. Nije to loše. Jer sol se može uskladištiti i trošiti polako. Često se čini kako soli ima, ali je gadno obljutavila.

Da biste komentirali, prijavite se.