Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

utorak, 12. lipnja 2012. Arhiva kolumne

Božji jedanaesterci?

Život doista teče kao jedna zanimljiva utakmica prepuna napetosti, padova i šansi. Ako sam danas dobio gol ne znači da sutra neću zabiti.

Taj čudesni izum gotovo savršenog oblika. Lopta. Još čudesnija igra. Vole joj tepati i nazivati je najvažnijom sporednom stvari. Tko ovih dana ne misli na nogomet? Ma i Bog barem malo „škicne“ iako ima puno važnijeg posla. Ustvrdit će to mnogi navijač i vjernik bez imalo namjere vrijeđanja Boga želeći istaknuti zanimljivost tjeranja kožne kuglice po zelenoj friško pokošenoj travi. Mnogima je nogomet zanimljiv. Broj ljudi na ulicama se zamjetno smanjuje. Posebice je to vidljivo kada igra nacionalna momčad.

Izvođač s bijele točke

Sve se može usporediti sa svačim. Potrebno je samo pronaći dobre usporedbe koje imaju barem malo smisla. Tako se i ljudski život može usporediti sa nogometom. Igra pojedinac protiv života. Ne protiv Boga. I često igramo tu životnu igru. Trudimo se postati što uspješniji sa željom ostvarenja vlastitih probitaka. No, u tim manje ili više silnim naporima često činimo prekršaje. „Faul“ može biti manji pa se prođe samo sa opomenom. Kada učinimo onaj veliki onda se dosuđuje crveni karton. Ne bih rekao da je Bog sudac. Život je sudac. Svojim ponašanjem uspijevamo si zakomplicirati život. Dobivamo crveni karton. Ne od Boga nego od ljudi koje okupimo ili privučemo živeći svoj život. Nakon velikog prekršaja sudi se jedanaesterac. Ne puca Bog. To je samo u naslovu da bude interesantno. Izvođač je također život ili neki pojedinac koji se vođen Božjim nitima pojavio u našem životu. Ukoliko ne radimo velike prekršaje život nam može biti poprilično ugodan. Igramo tako dok utakmica ne dođe do kraja. Neki imaju sreće pa igraju i produžetke jer su uspješno preživjeli infarkt ili kliničku smrt. I kada utakmica dođe do kraja onda napuštamo teren i odlazimo kod Velikog Sudca. Tada, na kraju puta, Bog nas analizira i sudeći prema našem životu odlučuje koliko minuta smo igrali na strani dobra. Kao veliko „oko sokolovo“ Svevišnji gleda sve naše pokrete krive i prave. Ne znamo gleda li, ali znamo da može koristiti i usporene snimke ako želi. Jer Bogu je sve moguće.

Kako igrati?   


Od samog začeća negdje na nebesima su zapisane utakmice i sve kvalifikacije koje bismo trebali igrati. Najprije slijedi rođenje i dobivanje članske iskaznice za životni igrački klub. Treba se potom pomučiti. Pojavljuju se treneri raznih vrsta. Najprije su to otac i majka. Tu su još djedovi, bake i tete u vrtiću. Dobro dođu starija braća i sestre da nas nauče kakvoj nepodopštini. Vrijedni su i učitelji u školi koji se trude naučiti nas mnoštvu stvari. Mi se istodobno trudimo suprotno. Unatoč tome ponešto se i nauči. Onda dolaze velike i male mature. Jednoga se dana probudimo i kažu nam: „Hajde dijete moje sada u život!“ I koliko god učili vidimo kako ništa ne znamo. Koliko god mislili da smo pametni ne uspijevamo odmah pobjeđivati. Treba vrijedno igrati i gubiti utakmice. Najprije se teškom mukom zabije jedan gol. Onda jednoga dana vidimo kako nije problem zabiti gol kada god poželimo. I kada već pomislimo da nam dobro ide osjetimo kako nas izdaje snaga. Ta izdajica dođe tako iznenada da si mi ne želimo priznati. Igramo, trčimo, osjećamo se mladi a noge nas ne nose. Srećom na klupi za pričuve ima uvijek dovoljno mjesta. Može se sjediti do kraja utakmice. Čak i do kraja produžetaka.

Čar igre

Baš je lijepo igrati. Mnogi ne vole gubiti ali se jednoga dana sa sjetom i smiješkom vrate u dane kada je bilo i gubitaka. Prisjete se mladosti, nestašluka i bezbrižnosti. Koliko god bilo teško nakon mnogih godina mladost se čini kao najbolje doba. Život doista teče kao jedna zanimljiva utakmica prepuna napetosti, padova i šansi. Ako sam danas dobio gol ne znači da sutra neću zabiti. Neka je i crveni karton pao može se dalje. Treba propustiti iduću utakmicu ili dvije ali nadamo se u idućoj igrati bolje i pobijediti. I ako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu onda se za život može reći kako je najvažnija glavna stvar na svijetu. Jer dok je života čovjek može primiti vjeru koja upotpunjuje i uvećava tu najglavniju stvar. Potrebno je samo živjeti što kvalitetnije, poštenije i bolje. Zato samo naprijed. Uhvati loptu i igraj. Igraj, igraj i nemoj stati. Igraj kao da nikad umrijet nećeš. Igraj jer zanimljivost i veselje je u igri. Igraj i pusti neka ti, do posljednjeg zvižduka, Bog vodi noge i pamet! 

Da biste komentirali, prijavite se.