Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

subota, 21. srpnja 2012. Arhiva kolumne

Čiji sin?

Možda ne odmah, ali kada čovjek dođe u godine želi znati tko su mu korijeni. Tko mu je bio otac, a tko djed. Je li baka bila sa sela ili iz grada. Je li imao strica i tetu.

Pravo. Ta čudna riječ. Mnogima nejasna. Mnogi misle kako im je jasna. Često čujemo kako se netko poziva na pravo. Kaže da ima pravo. Radnici tvrde kako imaju pravo na posao. Poslodavci tvrde kako bi i oni pravo za slobodno otpuštanje radnika koji im loše rade. Branitelji imaju pravo. Djeca imaju pravo. Roditelji imaju pravo. Svaka majka ima pravo na dijete. Pita li se itko ugrožava li njegovo pravo prava nekoga drugoga? Često pravo jednoga ugrožava pravo drugoga, a pobjeđuje onaj glasniji.

Nemoj biti klinac već kućni ljubimac

Ovih su dana glasni zagovaratelji prava majki. Tvrde kako svaka majka ima pravo roditi dijete. Dakle, svaka majka ima pravo na dijete. Ima li dijete pravo na majku? To se kao malo zaboravilo. Malo su se sada ušutjeli zagovaratelji pobačaja. Oni tvrde kako svaka majka ima pravo pobaciti dijete. Ima li to dijete ikakva prava? Ili je ono samo nakupina stanica od kojih rađa kukuruz, pa onda očito i nema ljudska prava. Jer što žena hoće rodit to je dijete, a ako ta ista žena neće roditi onda je to nakupina stanica. Možda je bolje djecu koja su za pobačaj proglasiti kućnim ljubimcima. Vjerojatno bi kao kućni ljubimci imali veća prava. Ako svatko može imati odvjetnika valjda bi odvjetnika trebala imati i djeca, čak i nerođena. Možda da se proglasi pučki pravobranitelj za nerođenu djecu. Taj bi imao posla više od ovoga za živu. Živa djeca imaju žive roditelje da se za njih brinu. Barem većina se brine. Ako se neki i ne brinu netko će se smilovati i pomoći. Ali za nerođene se nitko ne brine.

Dvije vrste banaka

Ne želeći oduzeti pravo onima koji žele imati djecu na različite načine zanimljiva mi se čini jedna činjenica ili problematična nijansa, a koja se puno ne spominje. Pojavila se zakonska mogućnost da i žena koja nema muža može postati majka. Jer svaka žena ima pravo biti majka. OK. Odluči se žena postati majka i ona lijepo ode u banku. Ne ovu nego onu drugu. U toj drugoj se iza nekog zastora u odvojenoj sobici raspojasao muškarac s jednom rukom na bogato oslikanom časopisu, a s drugom na sredstvu za popunu bankovnih računa. Tako se to valjda zove. I dotični popunjava svoj račun. On dobije za svoje rukotvorine novac na svoj račun u drugoj, pravoj banci ili kako legende kažu odmah uzme novac i ode jesti u neki restoran. I dok on jede ili pije ona već rečena gospođa dolazi u onu prvu banku i valjda otvara svoj korisnički račun. Ne znam postoje li u banci albumi sa fotografijama pa da žena koja ima pravo imati dijete može izabrati. Možda hoće crnokoso dijete ili možda plećato. Tako ona bira, a možda želi znati da nije plemeniti davatelj možda kakav student koji će postati doktor znanosti ili narkoman koji je rekao da je baš pripremio zadnji ispit.

Rodio se sin

I eto, žena koja ima pravo biti majka nakon kakvih devet mjeseci postala to na što ima pravo. Sve lijepo i veselo. Vesela i ona. I onda se dođe kod doktora. Doktor vidi dijete i sve u redu. Lijepo napreduje. A onda jednog dana kako to uvijek sa djecom biva dogodit će se neka prehlada. Uvijek se to pokupi u vrtiću ako ne negdje drugdje. Ode brižna majka kod doktora. Doktor također brižan pa upita: „ Znate ja bih dao djetetu penicilin jeste li vi alergični? Imate li neku bolest u obitelji?“ Majka će odmah reći ne. „A muž?“-upitat će doktor. Majka će onda reći: „Znate ja…banka…. ne znam.“ Ili će optužiti doktora da je diskriminira. Doktor će možda ipak dati lijek na svoju ruku. Srećom će sve uspjeti, a ako ne uspije majka ga može optužiti da nije dobro radio svoj posao. Zaboravit će spomenuti da mu nije dala sve podatke. I tako će dijete rasti. Čitat će mu mama i slikovnice. Pa će se pojaviti mama medo i tata medo. Bit će i neka priča o tati kozi i mami kozi. Bit će tu i priča o maćehi i Ivici i Marici. I možeš mazati djetetu oči dok je malo, ali će se jednom zapitati: „Pa zar ja majko ni očuha nemam?“

Tko sam ja?

Poznam gospodina koji je usvojen u dobru obitelj. Kada je napunio tjeralo ga je nešto da potraži svoje prave roditelje. Uspio je doznati velik dio istine i napraviti film o tome i dodati prezime pravog oca. Poznam drugog gospodina kojem je majka dala očuhovo prezime, ali je trenutno u ozbiljnim razmišljanjima da uzme očevo. Naravno, prešao je trideset petu. Priča mi čovjek da je imao vanbračnog sina za kojega nije znao. Čim je doznao priznao ga je, a sin je unatoč protivljenju majke čim je postao punoljetan odlučio uzeti očevo prezime. To je ono što će, uvjeren sam, mučiti mnoge koji se rode od majke i banke. Možda ne odmah, ali kada čovjek dođe u godine želi znati tko su mu korijeni. Tko mu je bio otac, a tko djed. Je li baka bila sa sela ili iz grada. Je li imao strica i tetu. Ima nešto što ljude po tom pitanju jako tjera kada malo zađu u godine. Mnogi će biti jako nesretni. Ne želim pomisliti kako će osjećati prazninu i kako im fali pola duše.  Hoće li majka i tada smatrati da ima pravo na dijete pod svaku cijenu? Hoće li smatrati da ima pravo ne reći djetetu tko mu je otac? Sigurno će smatrati kako njezino dijete ima pravo biti sretno. Ja ne znam odgovor? Ne znam ni koliko će sretno dijete imati braće i sestara koji potječu iz banke. A to nosi nove moguće probleme. 

Da biste komentirali, prijavite se.