Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

utorak, 15. svibnja 2012. Arhiva kolumne

Krivci hrvatskog srca

Gledajući suđenje hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču ali i drugim hrvatskim junacima kojih se dočepala haška pravda teško je ne osjetiti kolika je njihova bol.

Ljudski život donosi različite teškoće. To znamo. Mnogi ljudi se žale kako im je jako teško i uvjeravaju nas s tolikom uvjerljivošću da ih i mi i ostatak okoline počne iskreno žaliti. Doista, teško je zadržati srce tvrdim kada vidimo kako je netko teško bolestan, kako je nekome bolesno dijete ili skrbi o teško bolesnom bratu ili roditelju. Netko je obasut različitim nesrećama od gubitka posla do gubitka bračnog partnera. Svatko je u životu doživio padove. Prosječno normalan čovjek se uspijeva iskobeljati iz svih životnih problema. Ukoliko ih nije riješio barem ostaje normalan i nastavlja svoj život najbolje kako može. Kada bismo tražili što je najveći problem koji čovjek može imati vjerujem kako bi svatko od nas izrekao neki svoj. To bi bilo točno jer svakome je njegov križ najteži. No, što bi doista bio najveći problem koji čovjek može imati? Ako se uspije zaboraviti svakodnevica i gledati malo šire mislim kako je najveći problem biti nevino optužen.

Sude mi/nam

Gledajući suđenje hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču ali i drugim hrvatskim junacima kojih se dočepala haška pravda teško je ne osjetiti kolika je njihova bol. Zatvore te i kažu da si počinio ubojstva i zločine. Pišu po novinama o raznim zločinima ostavljajući privid da si počinitelj. Ti isti mediji se ne žele baviti pronalaženjem pravih krivaca a mogli bi. Radije konstruiraju u skladu sa naredbama ili očekivanjima vlasnika ili onih kojima se žele dopasti. I kada čovjek pročita mnoštvo laži o sebi najprije se nervira osobno a onda ga još više smeta da to čitaju njegova djeca i prijatelji. Za prijatelje je lako jer ako su pravi znat će istinu. Za djecu treba pričekati da odrastu i shvate neke stvari. A onda te privedu i par godinica peku na laganoj vatri. Život prolazi i par godinica se protegne na još par. Od silnih napisa i govorenja čovjek sam sebi ide na živce, pa kako ne bi i drugima koji to gledaju, slušaju i čitaju. I onda te uvjeravaju da si kriv. Donose se potresna svjedočenja različitih ljudi. Puštaju se suze, plač i tuga žrtava. Može čovjek žaliti. Svaki će čovjek to žaliti i osuditi počinitelja. Problem je što sud želi tebe uvjeriti da si počinitelj a znaš da nisi. Koliko god se sud upinjao dokazati krivnju dobro znaš da nisi kriv. General Gotovina je ratovao po svim ratnim pravilima. Već odavno ima snimljena i više puta emitirana njegova zapovijed kako se svaki pokušaj pljačke i odmazde mora oštro sprječavati i kažnjavati. To za sada sud ne zanima. Optužuje ga se za prekomjerno granatiranje Knina. I malom djetetu je jasno da toga nije bilo jer postoje snimke sa ulica i sa okolnih brda pa se sve vidi. Da bi stvar bila još tužnije general Gotovina u to vrijeme nije niti bio tamo jer je otišao na drugu frontu. To je nepravda koja vrišti do nebesa. Vrišti do kraja svemira, do kraja vremena i vrišti do Boga. Kako to čovjek može priznati. Kako reći kriv sam ako znaš da nisi. Normalan čovjek će radije pristati na milijun godina zatvora nego priznati. Ukoliko prizna onda neće moći stati pred ogledalo. Neće moći stati pred svoje bližnje. Ne zbog javnosti nego zbog crva savjesti koji će ga izjedati i pojesti mu dušu.

Dariov izbor

Je li bolje priznati, pa izaći na slobodu, a kazna je vrijeme provedeno u pritvoru, možda uvećana za koji mjesec ili ne priznati i dobiti nekoliko desetljeća zatvora? Težak je to izbor. Dario Kordić je duboko prožet vjerom koja mu je jedina ostala izabrao ne priznati. Dobio je 25 godina zatvora. Osuđen je za napade na civile i njihovu imovinu, bezobzirno razaranje, hotimično lišavanje života, ubojstva i progone na rasnoj i vjerskoj osnovi. Ovo je ukratko a sud je to ljepše formulirao. Ali halo! Halo! Dario Kordić nije bio vojnik, nije zapovijedao vojskom. Može li biti apsurdnije. Poštovani Dario držite se i neka vam Bog da snage.

Zločincu nije problem. On zna da je učinio nešto loše. Ako ima imalo savjesti, a ima je, onda mu je najlakše priznati. Priznanjem krivnje otvara ispušni ventil na duši pa može živjeti malo lakše. Suočavajući se sa svojim zločinom i dubokim kajanjem može naći malo mira u sebi. I zato nam je Isus svojom mukom pokazao što činiti. Teško je bilo trpjeti vrijeđanje, bičevanje i trnovu krunu ali je još teža ona nefizička ili neopipljiva optužba. Mora čovjek šutjeti i ne odgovarati na nepoštena pitanja neobjektivnog suda. Koliko god se trudio nešto govoriti vrlo dobro zna kako mu to neće pomoći. Presuda je napisana već odavno i unaprijed. Teško je srušiti takvu presudu. Na nivou jednog čovjeka ta muka je velika ali ta silna nepravda donosi neka nova dobra i pobjede. Čak i tome nesretnom pojedincu. Isus nam je i to pokazao. Kada su sluge zla pobijedile i mislile da je sve gotovo, da su mu zatrli i glavu i povijest, tada je nastupila pobjeda. Teška je to pobjeda ali se poslije sve nadoknadi. Ne preostaje ništa osim molitve i potpunog pouzdanja u Boga koji će sve okrenuti na dobro.

Da biste komentirali, prijavite se.