Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

utorak, 24. travnja 2012. Arhiva kolumne

Lažna pravednost

Ne želim da ikada Hrvat puca na pripadnika nekog drugog naroda i obrnuto. Mislim kako je došlo vrijeme da potomci zavađenih gledaju u budućnost.

Sanjam. Iskreno sanjam, nadam se i čekam. Više sam puta proteklih godina pomislio kako je to doista pravi političar i kako je smogao snage za napraviti korak u budućnost ali, na žalost, opet ništa. Nema iskrene želje za pogled u bolje sutra. Stalno se priča o boljem jučer koje u prosjeku nikome nije donijelo puno dobra. I tako su naši mili vlastodršci punih usta o pravednosti, demokratičnosti i uvažavanju drugih odlučili preko koljena prelomiti po onima koji drugačije misle. Sve može ali ne diraj u Tita i partiju. Tako je odlučeno kako Sabor neće biti pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu. Tamo kao nitko nije poginuo. I to mi nije čudno. Namjerno se prave blesavi tvrdeći da nitko nije poginuo i ne prihvaćaju da je Bleiburg simbol svih križnih putova i mjesno najbliže stradanjima a na koje se moglo i smjelo doći. Vrlo mali broj živih sudionika s partizanske strane ne želi previše pričati o tome a nitko nije imao potrebu djeci hvaliti se svojim zločinstvima, nego je pričao priču kojim je želio obmanuti svoju savjest i koja se čini uvjerljivijom i manje krvoločnom za okolinu. Zato se na primjer kaže „pa bio je rat, a mi nismo ratovali s vrapcima“ umjesto „mi smo ih tamanili kao vrapce“. Vjerujem da je tih dana vrabac imao više ljudskih prava nego pripadnik poražene vojske. Problem je, čini mi se, što su djeca ustaša i domobrana oprostila djeci partizana ali djeca partizana ne mogu oprostiti. Zato je najstrašnija stvar u svemu i vrhunac uvrede što djeca pobjednika i pobjednici nameću poraženima i njihovoj djeci način i mjesto kako bi trebali žaliti za svojim najbližima. Pa, ne može zločinac odrediti žrtvi kako treba žalovati. To je još veći zločin i nepravda koja vrišti do nebesa.

Od Jasenovca do Bleiburga


Što bi se dogodilo kada bi jednoga dana neki bivši čuvar iz jasenovačkog logora ili njegovo dijete predložilo da se u Jasenovcu ne radi komemoracija nego predloži neko drugo mjesto. Na primjer Pag ili Jastrebarsko gdje su također bili logori. Sve bi se diglo kukom i motikom na njega. Zgražavalo bi se i tvrdilo kako je to provokacija i uvreda za žrtve. Naravno da svi prigovori stoje. I naravno da treba obavljati komemoraciju žrtvama u Jasenovcu. Ali isto tako naravno treba svakome dopustiti da se pokloni svojoj žrtvi tamo gdje on hoće. To je pravedno, civilizirano, demokratski i pristojno. Zato mislim kako nije dobra poruka kada vlastodršci dođu u Jasenovac a Bleiburg žele zaobići. Šalje se poruka jednom dijelu naroda da ne poštuješ njegovu bol. Crkva je uvijek blizu onih kojim se nanosi nepravda i zato svake godine jedan hrvatski biskup predvodi misu na Bleiburškom polju. I to je poruka. Poruka narodu da se poštuje njegova bol ali i poruka politici da ne može ignorirati činjenice. Mržnja protivnika komemoracije na Bleiburgu je toliko velika da je na svaki način žele ukinuti ili omalovažiti. Očito im je to crvena krpa koja ih bolno podsjeća i bocka u savjest. Zato je pao prijedlog da se žrtvama Bleiburga komemoracija radi u Vukovaru na dan pada. Na prvi pogled nevin prijedlog. Ali onda bi se sva priča o ustaškim zločinima vezala na vukovarsku žrtvu a vremenom bi se sve manje spominjalo Domovinski rat. Sve bi se lijepo uklopilo u teorije srpske strane. Vjerujem kako bi se vrlo brzo tvrdilo da je i Vukovar kao i Bleiburg trebalo učiniti jer su to bili oni koji su rušili Jugoslaviju a sudionici su jednaki zločinci. Sreća da je prijedlog o spajanju Vukovara i Bleiburga odbijen. Naravno, još žešće je odbijen prijedlog da se komemoracija svim žrtvama obavlja u Jasenovcu. To bi čak imalo i smisla jer je logor prema priznaju bivših partizana radio još nekoliko godina nakon rata i tu su stradali mnogi s križnih putova. No, te tvrdnje mnogi negiraju. Osobno mislim kako ne bi trebalo to raditi, nego i u Jasenovcu ostaviti sve kako je bilo i do sada.

Ruka mira je rješenje

Ako želimo mir unutar hrvatskog društva onda sve strane moraju biti iskrene jedne prema drugima. Treba smoći snage i oprostiti jedni drugima. Ne želim gledati unuke i praunuke ustaša i partizana kako se tuku. Ne želim da ikada više Hrvat puca na Hrvata. Ne želim da ikada Hrvat puca na pripadnika nekog drugog naroda i obrnuto. Mislim kako je došlo vrijeme da potomci zavađenih gledaju u budućnost. Neka svatko voli svoga djeda i pradjeda ali trebamo graditi bolji život sada. Čini mi se ipak da sa svakom novom generacijom tenzije postaju manje pa možda uspijemo pronaći mjesto na kojem bi se odalo počast nevinoj žrtvi. I neka to bude dan i mjesto udaljeno od postojećih. I neka bude za trajanja školske godine da djeca mogu učiti u školi kako nije dobro ubijati ljude neovisno koja ideologija bila na vlasti. Također smatram kako svatko može priznati da postoji barem jedna nevina žrtva i u Bleiburgu i u Jasenovcu. Jedna žrtva je kao tisuću ili milijun. Neka svatko ode odati počast barem toj jednoj žrtvi. Ja sanjam o takvoj Hrvatskoj. Ili možda sanjam. Sanjam li?

Da biste komentirali, prijavite se.