Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

ponedjeljak, 03. rujna 2012. Arhiva kolumne

Škola bez pameti

Trebalo je nabaviti knjige. To je uspjeh u našoj lijepoj državi. Kod nas je trebalo bogatstvo kreativnosti svima koji žele knjige kupiti jeftinije...

Počela škola. Tek sada možemo reći kako je završilo ljeto i godišnji odmori. Sada će se život vratiti u svakodnevicu u kojoj provodimo većinu godine. Oni koji nemaju djecu također moraju pripaziti jer mogu naići na nekoga zbunjenoga školarca koji još ne zna prijeći ulicu ili je odlučio biti velik i ići kući sam, a onda se izgubio. Oni malo veći školarci će s veseljem u školu. To je jedini dan kada prosječan đak voli ići u školu. Nakon dugog ljeta ponovo se susreće ekipa iz svoga i susjednih razreda. Čak i oni koji mu nisu simpatični danas će biti. Poželjela se djeca svojih vršnjaka, a već sutra će početi prigovori kako ih je netko gnjavio.

Porez za školarce

Trebalo je nabaviti knjige. To je uspjeh u našoj lijepoj državi. Nema više kao prije. Sva djeca iz jedne obitelji mogla su učiti iz istih knjiga. Ali ne treba se osvrtati. Treba gledati u svijetlu budućnost. Treba težiti napretku. S obzirom da ne želim biti zaostao pogledat ću u sadašnjost i blisku budućnost. U mnogim zemljama će i ove godine djecu knjige dočekati na klupi. Preuzet će ih u razredu. Knjige su vlasništvo škole, a ne djeteta. Na kraju godine će se platiti samo knjige koje su namjerno uništene. Naravno da se u tim zemljama knjige koriste više godina. Ali mi smo bogata zemlja. Kod nas je trebalo bogatstvo kreativnosti svima koji žele knjige kupiti jeftinije. Organizirali su se mali sajmovi preprodaje knjiga, a umješniji školarci su uspjeli preprodajom knjiga doći do novih i još zaraditi fin džeparac. I pobunili se izdavači. Kažu da tu nitko ne izdaje račune i ne plaća porez. Ako ih ministar financija čuje do godine su klinci nadrapali. Bit će ljetna financijska policija za školarce. Uz to, vlast će se hvaliti kako je nezaposlenost u sezoni smanjena. Tako nam i treba. Umjesto da se pobune roditelji. Jer kreativni izdavači su se dosjetili napraviti knjige za prvo i za drugo polugodište. Kao da djeci bude lakše nositi torbu. Fora je u tome da bi bilo bezobrazno da knjiga košta više od sto pedeset kuna, a još je dosta onih koji pamte da je u vrijeme besplatnih udžbenika koštala manje od petnaest. Ali kada udžbenik razbiješ na dvoje nije strašno platiti osamdesetak kuna za knjigu. Izdavači su, dakle, dobri psiholozi, uz ostalo. Zato, hvala Bogu, da nema tromjesečja. Izdavači bi mogli još olakšati djeci. A kako ja ne želim biti zaostao imam jedan prijedlog. Komplet novih knjiga za bilo koji razred je blizu ili više od tisuću kuna. Za taj novac bi svaki đak mogao kupiti laptop umjesto knjiga. Sve znanje bi se moglo imati u laptopu, a država neka s izdavačima riješi autorska prava. Na žalost, to je daleka budućnost. 

Bogata zemlja

Kada mali đak dođe u prvi razred najprije će biti zbunjen. I tako će krenuti dani. Upoznat će ekipu, učenike iz svojeg i susjednih razreda. I onda će se krenuti učiti. Kako je to lijepi običaj naš će mali đak trebati nešto naučiti o svojoj zemlji. Tako će mu se reći kako je Hrvatska mediteranska zemlja. Imamo Slavoniju, žitnicu koja može hraniti ne samo Hrvatsku nego i Europu. Tu su još prehrambeni proizvodi poput šunke, kulena i njegove seke. Kako smo kreativni čak smo i meso rodbinski povezali. Mali učenik će potom učiti kako imamo industriju u unutrašnjosti i bogatstvo od Istre do Međimurja. Dalmacija je biser. Turisti dolaze, a mi iznajmljujemo sobe i beremo lovu. Pravilno je reći novac naglasit će učiteljica. Naša zemlja je na razmeđi putova. Svi putuju u raznim smjerovima i nama ostave po koju kunu. Kada ovo čuje mali đak će pomisliti kako smo mi bogata zemlja. I tako će to slušati do penzije. Naravno, kada bude stariji opazit će kako ima puno problema. Kriza, nema posla. Pošteni radnici kukaju kako nema posla. Pošteni poslodavci kukaju kako je teško naći radnika koji hoće raditi. Duboko smatram kako nas od prvog razreda dovode u zabludu. Treba djeci reći kako smo mi zemlja velikih potencijala, ali treba stalno govoriti kako treba raditi. Draga djeco, trebamo raditi svakoga dana kako bismo nešto stvorili. Sva naša bogatstva su uzalud ako ih ne održavamo i uređujemo. Treba raditi.

Radni odgoj

U silnoj zbrkanosti i mnoštvu udžbenika za različite predmete uvijek se pojavi još nešto. Tako je za ovu godinu najavljen građanski odgoj. Nije to pravi naziv, ali neki to vole tako nazvati. Time odmah vrijeđaju djecu na selu. Najavljeno je kako će se u nižim razredima učiti o higijeni. Učit će se kako treba prati ruke prije jela. Hej, ljudi, kuku, pa mi živimo u 21. stoljeću. Malo je onih koji ne znaju da treba oprati ruke. Istina jest kako, posebno u ljetnim mjesecima, neke treba podsjetiti da ima vode i sapuna. Ali to se može naučiti, da oprostite, i na matematici. Učit će se djecu o zdravoj prehrani kao da toga nisu pune sve žute novine, a svi ipak vole prženi krumpir i hamburger. Glavna je tema u tom predmetu na onome što je ostalo zadnje u nazivu. Spolni odgoj. Treba djecu viših razreda naučiti i gurnuti im u ruku kondom. Je li to doista tema koja bi ih u toj dobi trebala zanimati, a da se prije toga ne osvijeste svi problemi koji s tim idu. Pitanje je i vjersko. I dosta ne mogu odučiti što je bolje. Da o tome govori nastavnica seksualnog, oprostite, spolnog odgoja ili vjeroučiteljica kojoj se, oprostite, zalomilo pa se trudna udala, a sva djeca to znaju, a i ja. Znam samo jedno. Izdavači već trljaju ruke i smišljaju udžbenik od dva dijela. Tu su radne bilježnice i listići. Skromno bih predložio jedan drugi predmet koji bi trebalo učiti u svim razredima. Neka se zove: Radni odgoj.  

Da biste komentirali, prijavite se.