Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

nedjelja, 04. ožujka 2012. Arhiva kolumne

Presudni trenutci ili Slavonijo moja ja se tebi divim

Svatko od nas ima različitih trenutaka koje može nazvati presudnima. Nekada u manjoj, a nekada u većoj mjeri takvi događaji nam odrede ostatak života ili nas barem navedu na razmišljanje.

„Čula sam kako me netko zove. Bio je to moj pokojni sin. Brzo sam se razbudila i shvatila da sam toga jutra trebala ustati rano. Sat već bijaše odzvonio, a ja ga nisam čula.“ – pričala mi je moja pokojna baka. Toga je dana morala rano ustati jer je imala važan, presudan sastanak u obližnjem gradiću. Da nije stigla, imala bi dugoročnih posljedica. Osim te priče odrastajući sam čuo od drugih ljudi još mnogo priča o događajima koji su im obilježili život. Nekada je taj događaj kratak i traje nekoliko sekundi. Nekada traje satima ili danima, ali čovjeka obilježi. Ima i takvih događaja za koje tek nakon što se dese ili čak nakon što prođe više godina shvatimo koliko su za nas bili važni. Svatko od nas ima različitih trenutaka koje može nazvati presudnima. Nekada u manjoj, a nekada u većoj mjeri takvi događaji nam odrede ostatak života ili nas barem navedu na razmišljanje. Tako sam ovih dana razmišljao o Slavoniji. Iako nisam imao namjeru tamo ići, bio sam naveden nitima Svevišnjega nazočiti predstavljanju knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“ hrvatskog branitelja Vilima Karlovića. Knjigu bi svakako trebao pročitati svatko tko iskreno i nepristrano želi doznati istinu o vukovarskoj tragediji u Domovinskom ratu. Vilim u knjizi iskreno progovara o svojim presudnim trenutcima i kako je više puta bio uvjeren da će umrijeti, ali se uvijek dogodilo nešto da bude spašen. Također piše o svojim pogreškama i slijedu nesretnih događaja koji su doveli do toga da počini ubojstvo. Piše o svojem kajanju i priznavanju greške, ali i o skupljanju snage da bude svjedok obrane ljudima koji su mu u ratu sačuvali glavu, a pripadnici su neprijateljske vojske. Na svojim životnim usponima i padovima, kako se može iščitati, postajao je sve bliži Bogu. Kao svi mi i on živi sa svojim presudnim trenutcima, a ja se nadam da ću jednoga dana vidjeti film snimljen po njegovoj priči.

Ubrzo potom u Slavoniju me odnijela još jedna knjiga. Mladi novinar i još mlađi pisac Tomislav Šovagović napisao je knjigu „Rudnik čvaraka“. Nakon teške ratne priče o ratnoj i poratnoj Slavoniji doznah kako je dalmatinski dječak doživio prijeratni život u našoj žitnici. U stotinjak toplih, dobroćudnih priča ispričana je svakodnevica slavonskoga sela. Likovi su kao iz bajke o dobrim vilama i vilenjacima jer dječje neiskvarene oči svijet upravo takvim i vide. Zbog bogatog i slikovitog Tomislavova izričaja pred očima mi se stvorio film u koji sam često poželio ući i zauzeti bilo kakvu ulogu, samo da uspijem ostati s njegovim likovima. Dječaku su bili presudni mnogi trenutci. Pojesti kolač, sam se voziti u čamcu ili sam potjerati konje upregnute u kola. Zapamtio je mnoge mudre misli i uzrečice te pokazao ljepotu života slavonskoga sela. Ispričao je priču zbog koje će svakom Slavoncu zaigrati srce. Kako neće kad je i meni neslavoncu zaigralo. Pročitah jednom kako sve stvari dolaze u trojkama. U grupi po tri. I dobre i loše. Pitah se što će biti to treće i nisam imao nikakvu ideju. A onda su se opet pokrenule niti Glavnoga Menadžera svih nas i nađoh se u kazalištu na predstavi „Crne oči“. Tema slavonska, a ja sretoh mladoga Tomislava. I priča o trojci se zatvorila. Nedavno premijerno izvedena predstava govori o slavonskom selu pred početak rata i ratnim događajima u Domovinskom ratu. Dobra priča, ali za moj ukus nedovoljno korektna prema Hrvatima, kao što je to danas običaj. Ponavljam, korektna, ali je mogla biti i korektnija. Kasnije sam krenuo surfati i doznao da je priča naručena kao svojevrsni nastavak priče „Sokol ga nije volio“, a koju je ispričao još uvijek nedostižni Fabijan Šovagović, inače stric Tomislavova oca. I tako su „Crne oči“ ispričale svoju neobičnu, ali više tužnu priču, a ja kao vječiti optimist želim slušati lijepe, dobroćudne i pozitivne priče. Stvarnost me često razuvjerava, ali neka barem fikcija stvari dovede u normalu, odnosno pozitivnu nulu. Zato i ja želim svoju priču završiti lijepo. Iako, rekoh, kako nisam Slavonac, zapravo ni mene ne bi bilo bez Slavonije. U onome ratu prije Domovinskog moji su djedovi i bake imali svoje presudne trenutke. Tada su proživljavali otprilike isto što i Vukovarci u ovom. Bježali su sa svojih hercegovačkih ognjišta i došli do Slavonije. U njoj mi se rodili i otac i majka. Tamo negdje leži i onaj moj stric što je zvao baku. Ali upravo sam tu baku gledao kako može živjeti svaki dan usprkos svojim nemalim gubicima bližnjih. Gledao sam i drugu baku i oba djeda i poput dječaka Tomislava prikupljao svoje presudne trenutke. Od njih sam učio život i gledao kako se nositi s usponima i padovima. Divim im se često i još uvijek čudim kako su unatoč mnogim i puno težim nesrećama od onih koji se događaju meni pronalazili snagu za svaki novi dan. Sve su to uspijevali crpeći snagu iz vjere. Nisu je znali teološki protumačiti, ali su je znali živjeti puno bolje nego mnogi teolozi koji se busaju u prsa. Njihova vjera je imala ploda jer oni su bili plodna njiva u koju je palo zrno gorušice.

Da biste komentirali, prijavite se.