Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

četvrtak, 22. prosinca 2011. Arhiva kolumne

Smak svijeta

Smak svijeta je grozna stvar. Ako mu to dopustimo. Svakodnevno srećem ljude kojima se dogodio smak svijeta. Nekome je smak svijeta što nije dobio lizalicu ili čokoladu. Smak je izgubiti posao ili roditelja i bližnjega. Teško je, ali čovjek koji ne gubi nadu, a ima vjere uvijek pronađe smisao i snagu za nastavak života

Kako naslov grozno zvuči. Pomislio bi čovjek čemu takve crne misli u ovo predblagdansko vrijeme. Imao sam ideju za nešto drugo, ali me kćer potaknula. U nevezanom i neozbiljnom razgovoru nam je naišao smak svijeta. Tata pa ovo je treći smak svijeta koliko se ja sjećam. Ja sam odgovorio kako je u mojem sjećanju barem deseti. Ali ovaj sada se čini drugačiji od drugih. Plaše nas već godinama. Snimljeno je barem deset filmova. Plaše nas uzduž i poprijeko. Histerija i želja je toliko velika kao da doista želimo da nam se taj smak dogodi. Čak su od silne želje pomiješali i godine. Jer jedni ozbiljno tvrde da će taj smak doći sada 2011. a neki drugi također ozbiljno tvrde da će biti iduće godine 2012. Pod ovom je posljednjom brojkom snimljeno više filmova pa ne znam kuda su požurili. I jedni i drugi se pozivaju na majanski kalendar. Kažu da je 2012. posljednja godina i kako je to siguran smak svijeta. Ja se ne mogu oteti smijehu. Koliko god sam se trudio i razmišljao, tražio zaključke, uklapao sva prikupljena znanja nije mi bilo druge nego doživjeti logično prosvjetljenje. Znam odgovor. Doista, znam ga. Siguran sam u to sto posto. Siguran sam da sam spoznao i doznao istinu. Siguran sam kako vam već idem na živce jer se pitate čemu toliko odugovlačim. Ali kao što svi tvrde do istine se dolazi teško i dugo. Potrudite se malo. Dakle, evo najrazumnijeg mogućeg odgovora. Stare Maje su sigurno bili pametni ljudi. Zato sam ih i napisao velikim slovom. Šala. Ide veliko. I kada su bili toliko pametni napravili su kalendar za dvije tisuće godina i onda opet počeli brojati još dvanaest. Pretpostavili su, a i pogodili jer su bili pametni, da će ljudi do tada naučiti brojati godine. I to je cijela mudrost. Napravili su nam kalendar, a sada mi možemo nastaviti brojati. Ako treba i za idućih deset tisuća godina. Uvjeren sam da je moja teorija pametna barem koliko i svaka druga. Ako nije tako onda smo statistička pogreška u svemiru. Svemirska degeneracija. Zemlja, naš planet, je kozmički prišt koji će neko iscijediti. Neće nas biti i nestat ćemo kao plamen sa šibice.

Ukoliko nismo slučajnost onda je pred nama velika budućnost. Naša tehnika se razvija tisućljećima, a tek je nekoliko desetljeća otkad smo se uzdigli iznad omotača ove naše kuglice kako bi ugledali svemirsko prostranstvo. Tek odnedavna možemo odletjeti i shvatiti da smo jedno od malih zrnaca pijeska u beskrajnoj svemirskoj pustinji. To onda znači da je stvaranje tek počelo. Tek smo jedna oživjela stanica koje se pokušava dijeliti. Pojavljuju se tvrdnje znanstvenika kako su našli planete na kojim je moguć život. Super. A koliko još treba proći vremena da se tamo život i osigura? Koliko će vremena proći dok i taj drugi planet bude imao stanovnika kao i ovaj naš. To će biti druga stanica. Tada će se i te dvije stanice podijeliti i nastat će nove dvije. Pa sve tako udri i navali dok se stvori veliko svemirsko tijelo. Intergalaktička ljudska federacija. A tek kad se planeti posvade međusobno? Onda će biti frke i stvaranja koalicija i unija. Ja gledam tako pa me nije strah smaka svijeta. Jer koliko god bio jak ostat će barem koja buba ako nećemo mi. Te će bube za koji milijunčić godina nadoći na našu inteligenciju nekim slučajem.

Vraćam se ipak sadašnjosti. Smak svijeta je grozna stvar. Ako mu to dopustimo. Svakodnevno srećem ljude kojima se dogodio smak svijeta. Nekome je smak svijeta što nije dobio lizalicu ili čokoladu. Smak je izgubiti posao ili roditelja i bližnjega. Teško je, ali čovjek koji ne gubi nadu, a ima vjere uvijek pronađe smisao i snagu za nastavak života. Nije sramota pasti nego ne ustati. Zato je dobro imati Božić. Božić je vrijeme koje nas svake godine iznova podsjeća kako ima smisla živjeti. Daje nam nadu za pronalaženje snage za nastavak životnoga puta. Pokazuje nam kako jedan mali dječak, sa siromašnim roditeljima, koji ne vide nikakve nade za daljnji život, unatoč svemu ima budućnost. Njegovi roditelji su doživjeli nekoliko smakova svijeta prije njegova rođenja. Kada je anđeo navijestio Mariji da će roditi sina to joj je sigurno bio smak svijeta. Kako živjeti? Kako reći drugima? Kako ih uvjeriti? A znala je da je čedna i čiste duše. I Josipu je bio smak svijeta kada je doznao za Marijinu trudnoću. Sve mu se srušilo. Bog je morao djelovati. To je Josipu vratilo nadu. Tako je i mali novorođeni Isus roditeljima vratio nadu. I kada su doživjeli potpuni debakl, slom i smak opet se pojavilo rješenje. Nije nešto, ali i špilja je rješenje. Sve se činilo beznadno, a onda se pojaviše trojica. Kraljevi ili magi svejedno. Ima li neka druga špilja pred koju dođoše tako visoki gosti? Ne znam, ali znam da ćemo i ovaj Božić doživjeti i proslaviti. Jednako tako sam uvjeren da ćemo i idući doživjeti i proslaviti. Biti će po Bogu, a ne po kalendaru. Neka vam srce bude otvoreno za Božju milost. Tako će vam svakoga dana osvanuti novi svijet veličanstveniji od jučerašnjega. Tako će vam i ove godine osvanuti sretan Božić. Sretan Božić!
 

Da biste komentirali, prijavite se.