Za laudato.hr piše:

Mario Raguž

nedjelja, 20. studenog 2011. Arhiva kolumne

Vukovi iz Vukovara

Doista se nadam kako je završilo vrijeme lutanja jer dvadeset godina je vrijeme punoljetnosti, vrijeme i kada mladost može postati ozbiljna. Ta ozbiljnost bi trebala pridonijeti snažnom napretku Hrvatske države u kojoj će svima biti bolje. To će biti država u kojoj čovjek čovjeku, a posebice političar političaru neće biti vuk, nego čovjek.
Namjerno sam čekao. Želio sam da prođe 18. 11. Dan sjećanja na Vukovar. Datum za koji Hrvati znaju manje nego za jedan drugi. Taj drugi je 11. rujna. To me žalosti. Hrvati manje znaju o svojim datumima nego o tuđima. Pošteno bi bilo da je barem isto. Ali to je samo potvrda da je američka propaganda u Hrvatskoj jača nego hrvatska. U želji da bude isto predložio sam jednostavnu formulu za pamćenje vukovarskog stradanja. Obrni dan i mjesec američkog datuma, jer je vjerojatnije da taj datum znaš, i onda taj dan udvostruči pa dobivaš datum i mjesec vukovarske tragedije. Bilo bi odlično kada bi sve formule bile tako lagane. Bilo bi više nego odlično da je nakon 20 godina Vukovar u punom sjaju, obnovljen, izgrađen, ljepši nego prije rata. Kada bi barem broj stanovnika bio isti kao prije rata, a još važnije bi bilo da je i broj zaposlenih isti kao i prije rata. Brojke su na žalost puno, puno lošije. Najmanje su za to krivi Vukovarci. Kriv je ostatak Hrvatske. Svatko od nas po malo. Naravno da je krivnja viša što se ide uviše po hijerarhijama. Posebice političkoj. Može se netko ispričavati i vaditi na krizu koja se pretvorila u recesiju. Ali vukovarska recesija traje dva desetljeća. Da je nekim čudom bilo više želje i više volje moglo je biti puno bolje. Ne samo u Vukovaru nego i u drugim mjestima. U Škabrnji, u Nadinu, Dubrovniku, Borovu, Gvozdu i da ne nabrajam gradove i sela u kojima su stradavali hrvatski građani tijekom Domovinskog oslobodilačkog rata. Sve bi bilo bolje kada bi bilo malo više zajedništva. Kada bi ga barem bilo kao prekjučer u Vukovaru. Jest da je dvadeset godina, a i izbori su na pragu. Političke elite se skupile. Stale blizu ili vrlo blizu. Nisu previše politizirali. Nisu se nadmudrivali. Bili su dostojanstveni. To im je prilika da tako nastave sve dane u godini i godinama koje dolaze. Kada bi smogli snage i odlučili tako djelovati onda bi razvoj Vukovara bio barem dvostruko brži. Vjerujem i ostatka Hrvatske. Razvoj bi tada mogao biti zdrav, učinkovit i koristan za sve. Svako pretvaranje vodi prema neiskrenosti, nepotpunosti i nepovjerenju. Koliko god sve izgledalo ozbiljno čini se kao da netko ima figu u džepu. Sve postaje umjetno. Izmislili su čak i umjetno meso. Jer tako neće životinje patiti. Doista nitko ne bi trebao patiti, ali ipak bi trebalo krenuti po redu. Ja sam za to da prva ideja vodilja bude omogućavanje da ljudi ne pate. Neka ni životinje ne pate. Ali mislim kako je bolje ne jesti nikakvo meso nego umjetno za koje ne znamo kako će nas hraniti i možda će nam donijeti mnoge patnje. Kako je svijet krenuo čini mi se da ćemo imati umjetno meso, umjetno voće i umjetno povrće. Više neće patiti ni životinje ni biljke. Čitam kako je već osmišljen i umjetni mozak. Dakle imat ćemo i umjetne ljude. Siguran sam kako će sve biti uspješno u umjetnom svijetu. Čak i uspjeh će biti umjetan. Je li to dobro, korisno i potrebno? Mislim da nije. Jer kada sve bude umjetno onda će umjetni ljudi jesti umjetne životinje, a umjetni će se borci boriti za umjetna prava. Meni osobno je malo previše te umjetnosti. Radije biram da sve bude pravo, prirodno. Naravno i posebno naglašavam s mjerom. Dakle, neka sve bude prirodno, ali s mjerom. Želim jesti prirodne jagode sa okusom prave izvorne jagode. Tako je sa svim voćem. Neću instant kavu. Želim onu pravu, crnu, što je neki turskom zovu. I to bez šlaga i mlijeka. Mlijeko ću posebno. Želim vidjeti prave ljude koji osjećaju, smiju se, ljute, pate, uživaju, vesele se i plaču. Želim ljude koji griješe pa shvate kako su pogriješili i onda čvrsto odluče biti bolji. Ljude koji doista postanu bolji. Ljude koji se uspiju podići nakon svakog pada. Treba raditi na tome da ljudi što brže shvate svoje greške, ali treba im ostaviti da to shvate sami. Ne želim pristati na to da im se ugradi neki čip ili da piju neki stimulans koji će ih tjerati da se ponašaju kako želi neki veliki programator. Ne želim živjeti u svijetu polurobota ili točnije polurobova. Za to se nismo borili. Za to nisu padali Vukovarski branitelji. Vukovar ima korijen iz vuka, a na pamet mi pada strip o Vukovima sa Ontarija. Stariji će dobro znati, a za mlađe to je jedan strip u kojem su glavni junaci traperi koji se bore za neovisnost Kanade i bore se sa Englezima. Te trapere vodi jedan mladić koji je drag i djevojkama. Zove se Komandant Mark. U navali asocijacija Mark bi mogao biti usporediv sa Mladim Jastrebom, posljednjim zapovjednikom obrane Vukovara. I ti izmišljeni borci bore se za slobodu svoje zemlje baš kao i naši istinski borci u Vukovaru i drugim hrvatskim krajevima. Želio bih da nakon dvadeset godina što manjih, što većih stranputica i lutanja naša domovina Hrvatska krene pravim putem. Putem boljitka, razvoja i dostojanstvenoga života svakoga hrvatskog branitelja i svakoga hrvatskoga čovjeka. Doista se nadam kako je završilo vrijeme lutanja jer dvadeset godina je vrijeme punoljetnosti, vrijeme i kada mladost može postati ozbiljna. Ta ozbiljnost bi trebala pridonijeti snažnom napretku Hrvatske države u kojoj će svima biti bolje. To će biti država u kojoj čovjek čovjeku, a posebice političar političaru neće biti vuk, nego čovjek.

Da biste komentirali, prijavite se.