Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

petak, 01. studenog 2013. Arhiva kolumne

Paradoksi suvremenog društva u obitelji – poziv na budnost

Obitelj ne smije biti žrtva društvenih promjena. Ona se iz pasivne pozicije žrtve mora pretvoriti u aktivnog promicatelja Istine. Jedna majka i domaćica svojim se jednostavnim propitivanjem života i suočavanjem s odgojnim problemima itekako može uključiti u raspravu u kojoj će svi članovi društva profitirati.
Foto: www.giglig.com

Živimo u društvu koje nikada nije bilo tako puno kontradikcija. Nikada teže gospodarski, a isto vrijeme spremno na nove izazove, nikada toliko nesigurno, a i u isto vrijeme spremno na promjene, nikada toliko depresivno, a u isto vrijeme kreativno, nikada toliko koncentrirano na pojedinca, a u isto vrijeme očajnički traži smisao zajedništva, nikada toliko čežnje za skromnošću svakodnevnog uspješno obavljenog posla, a u isto vrijeme toliko osobne glorifikacije među onima kojima je povjereno opće dobro....Suvremeni paradoks je i to da mediji više obrazuju mlade ljude, a nikako škole, o čemu je govorio tijekom svog predavanja početkom listopada u Zagrebu Alain de Botton. Taj filozof, književnik i esejist opisao je još jedan zanimljiv paradoks. Kaže kako je bizarno u vezi suvremenog društva da se sve planira, osim dviju najvažnijih stvari, a to su rad i ljubav. Izuzetno je intrigantno i osvježavajuće pročitati kako deklarirani ateisti zagovara obrazovanje koje će nas naučiti voljeti jer, kako kaže, «ljubav nije samo osjećaj, nego vještina». Meni se ipak, dok sam čitala taj tekst,  nametnulo pitanje. O Bože, kako bi njegovo predavanje bilo još zanimljivije, a sigurna sam i prodornije, kada bi osim religije imao i iskustvo vjere koje o ljubavi govori kao o osobi. Današnji blagdan Svih svetih govori o ljubavi upravo na ovaj način. Bog u svojoj trostrukoj osobnosti u centru života nebrojenog mnoštva na nebu, ali ništa manje u centru i tijekom njihova zemaljskog života. Oni su na nebu upravo zato jer su živjeli u Istini i s Istinom. Tražiti istinu kako bismo našli Istinu (a već djeca u prvom razredu uče da se osobna imena pišu velikim slovom) zar to nije cilj obrazovanja? Istina je osoba jedako kao i ljubav, a osoba se odgaja u obitelji gdje je ljubav muškarca i žene blagoslovljenja. Dakle, možemo zaključiti  - obrazovanje počinje najprije u obitelji, tamo gdje dvoje, muško i žensko sklapa sakrament braka. Vjerujte nije tek tako sakrament braka nazvan događajem spasenja. (evento di salvezza – Carlo Roccheta).

Ovdje više ne govorimo o religiji, nego o vjeri. Mnogi intelektualci miješaju pojmove religija i vjera i zato niti ne mogu na ljubav gledati kao osobu, a posljedica je da i paradoksi s kojima se suočava naše društvo, postaju sve teži i kompliciraniji. I obitelj na taj način postaje žrtva tih paradoksa. A da toga nije svjesna. Njoj se intelektualne rasprave filozofa, psihologa, sociologa, teologa i liječnika mogu činiti nevjerojatno dalekima, nekonkretnima i čak štetnima za svakodnevnicu. Boje ih se. Željela bih vam pokazati da zapravo to nije istina. Obitelj nije i ne smije biti žrtva društvenih promjena. Ona se iz pasivne pozicije žrtve mora pretvoriti u aktivnog promicatelja Istine. Jedna majka i domaćica svojim se jednostavnim propitivanjem života i suočavanjem s odgojnim problemima itekako može uključiti u raspravu u kojoj će svi članovi društva profitirati. Nije li jedna majka pred paradoksom kada se suoči sa adolescentnom pobunom svoga djeteta i postavlja pitanje što se dogodilo sa mnom i mojom obitelji, u čemu sam pogriješila, jer sve sam dala za to dijete, a ono me ignorira, koketira s drogama, živi neodgovorno seksualnost, dobiva jedinice i ima neopravdane sate?

Jedan roditelj može biti toliko zbunjen pred takovim slijedom događaja da će početi kriviti sam sebe za propuste u odgoju kada ne uspije dosadašnjim metodama pregovaranja, razgovora, dogovora oko kazni i preuzimanja odgovornosti. Uostalom, zar psiholozi ne kažu, mijenjajmo sebe, a ne drugoga. Koji paradoks, koja petljancija? Roditelj vidi u čemu je problem, a mora se sam mijenjati. Zagledati u sebe i svoju osobnost. Tek tada je moguće «utjecati» na vlastito dijete, jer zapravo ne utječemo više mi na njih, nego naš stav, naša uvjerenja... Roditelji se uistinu trude promijeniti. Moje je iskustvo da uspijevaju tek kada se suoče s paradoksom. Neki se uistinu suoče s vlastitim očekivanjima od djeteta kao otežavajućem elementu u odgoju i preoblikuju ta očekivanja u realnija i bliža djetetu. Sličan proces radi i dijete (adolescent), ali on ili ona su ipak u malo drugačijoj poziciji. Mladi čovjek je potpuno uronjen u društvo i naizgled daleko od obitelji. Zanimaju ga vršnjaci i pronalaženje svog mjesta s kojeg će postati aktivan član društva. Njemu pomaže roditeljski jasan i nedvosmislen stav u čitanju znakova vremena. Jedan je moj prijatelj rekao da za odgoj današnjeg mladog čovjek potrebno biti karizmatik. A karizmatik je čovjek koji živi u Duhu i po Duhu. Osluškuje ga i čuje ga u Božjoj riječi i čini čudesne znakove Božje prisutnosti, ozdravljuje i evangelizira. Razumije patnju i ne boji je se jer zna da je Krist umro za nas. Živi u punoj riječi s Osobom Isusa Krista. Postaje poput njega.  

Svojom mukom i propitivanjem jedna majka pokazuje osobit kršćanski stav, toliko nužan za današnje društvo. Budnost. Tonči Matulić piše da je budnost preduvjet za poznavanje i prepoznavanje znakova vremena – tj. znakova Božje blizine i zauzetosti. Budnost je osobni poziv za život u svakodnevnici svakome od nas. Krist je rekao: «Budni budite!» jer nikada ne znate kada će vas iznenaditi. Budnost nas tjera razmišljati o tome što je to osobni suret s Gospodinom i koliko je on zahtjevan. Budnost nije isto što i psihološka kategorija svijesti i svjesnosti, samosvijesti... Ona jasno upućuje pogled prema nebu. Osobna i osobita spremnost na osluškivanje, promatranje i življenje vlastite vjere ovdje i sada.  Roditelj mora znati da se paradoksi društva ne događaju negdje izvan njih samih, nego s njima ovdje i sada. Ako su budni, tj. ako surađuju s Gospodinom i njegovom Crkvom, mogu biti aktivni ovdje i sada. Njihovi stavovi ukorijenjeni u Gospodinu koji zove na budnost, ne znači strepnju za dijete i njegovu budućnost, znači zauzetost da se sada događa ono što treba i što je roditelj spoznao kao Božju volju za sebe, a to je biti roditelj. Ako na svoje roditeljsko poslanje gleda kao na poslanje, onda postaje aktivan ne samo u tome pozivu nego i za društvo. Odgoj i obrazovanje nisu istoznačnice. Ali u roditeljskom pozivu gotovo se preklapaju. Ako obrazovanje, kako kaže de Botton, mora postaviti veće ciljeve od njih samih, onda ono to neće moći bez odgoja, a odgoj se događa u «budnoj obitelji».

Da biste komentirali, prijavite se.