Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

utorak, 04. ožujka 2014. Arhiva kolumne

Crtići nisu samo zabava

U novom televizijskom programu RTL Kockici veoma je popularan crtić „Anđeli i prijatelji“. Prekrasne djevojke anđeli koketiraju i zaljubljuju se u zgodne vragove. „Samo zabava“ – kaže jedan od RTL-ovih slogana. Ne želim roditeljima da padnu u zamku „zabave“.
Foto: www.shespeaks.com

Bajke su osobiti začini našeg djetinjstva. One nisu samo priče za laku noć. One nisu samo dio projekta „Čitajmo od najranije dobi“. Jer nije samo stvar u čitanju. Bajke su dio naše kulture, a mašta kao moć naše duše osobita je vrsta spoznaje. Intuitivna, slikovita, poticajna, subjektivna. Traži od nas da zaronimo ne samo iza kulise različitih događanja i događaja, nego i ispod površine ljudskog ponašanja, da zaronimo u ljudska srca. Bajke su za djecu. Ali, reći će mnogi da su bajke i za odrasle. Bože sačuvaj kada odrasli počnu pisati bajke za odrasle. Toliko sarkazma, cinizma i skrivenih poruka. Tu je na djelu mašta kojoj nije cilj približiti čovjeka svrsi za koju je stvoren, već je udaljiti od Boga i Božjeg plana za čovjeka. Čovjek je slobodan i svaki dar može koristiti i za dobro i za zlo. Tako je i s maštom.

U ovoj kolumni ne želim trošiti prostor na bajke pisane za odrasle. Želim  pisati o bajkama koje su pisane za djecu, ali govore o odraslima i sredstvo su odraslih da približe djeci najteža životna pitanja. Zapravo, želim pisati o jednom svevremenskom crtiću jer crtići su ekranizirane bajke. Oni govore o životu. I zato je važno da roditelji posvijeste činjenicu da crtić nije samo zabava. U novom televizijskom programu RTL-a za djecu, RTL Kockici veoma je popularan crtić „Anđeli i prijatelji“. Prekrasne djevojke anđeli koketiraju i zaljubljuju se u zgodne vragove.  „Škola za vampire“ također je veoma popularan crtić. Nije ni čudno da se u adolescentnoj dobi djeca najbolje zabavljaju uz horore.

„Samo zabava“ – kaže RTL-ov slogan. Ne želim ikojem roditelju da padne u zamku i svome djetetu svijet objasni kroz naočale „samo zabava“. Vrlo brzo će mu se život pretvoriti u horor. „Pa to je samo crtić. Nikakav problem.“...čula sam od nekih roditelja. Nemam ništa protiv „zabave“. Ona je osnovna ljudska potreba i svako njezino ignoriranje može biti pogubno za zdrave međuljudske odnose. Ali pod krikom zabave svašta se prodaje.

Zato bih željela s vama podijeliti razmišljanje o jednom nevjerojatnom crtiću, koji je dio naše tradicije i koji je, rekla bih, čak više od tradicije. Ponavljam, on je svevremenski. Riječ je o „Snjeguljici i sedam patuljaka“, ekraniziranom uratku majstora animiranog filma, nevjerojatnog Walta Disneya (koji se na samom početku filma zahvaljuje na predanosti i uloženom trudu svih svojih suradnika, a takvu posvetu u svijetu filma, nisam vidjela gotovo nikada). To je prvi dugometražni dječji crtić u boji. Napravljen za budućnost, a ne za 1937. godinu, godinu svojeg nastanka.

Teme koje obrađuje su tako ljudske i svakodnevne. Borba dobra i zla, lijepog i ružnog, poniznog i oholog, jednostavnog i umišljenog. Najviše me se dojmila Snjeguljičina molitva za patuljke. Molitva iz srca, Onome koji voli svako stvoreno ljudsko biće i brine o njemu bez razlike. On (Bog) ne može brinuti samo za onoga tko to ne želi.

Isprepletenost životnih nedaća ide protiv svake nade. Snjeguljica je bila na dnu. Odbačena, prezrena, izbrisana, izbačena iz života. Bez ikakvog posebnog razloga. Ljudska srca kojima je bila prepuštena nisu mogla dopustiti da nestane (lovac). Pronašla je život i smisao na mjestu gdje bi se čovjek lako mogao predati i odustati od sebe (oluja u šumi). Bezazlenost i dobronamjernost nisu je nikad napuštali. To je ono djetinje. Nije li to na tragu onoga što je Isus rekao: „Budite kao djeca“?

Ono što me impresionira u crtiću je odnos dobra prema zlu. Snjeguljica ni na koji način ne uočava opasnost oko sebe. Opasnost koja vreba i prati je od zlih namjera drugih ljudi. Ni na koji način ne utječe na to zlo, na te ljude. Njezina osobnost najjači je adut u toj borbi. U borbi koja, što se tiče nje, zapravo ne postoji. Boji se zla. Opire mu se, ali ne bori se sa zlom. Možda je to znak da nije dovoljno životno zrela, bez životnog iskustva... Tako se i djeca ponašaju, ne poznaju životne zamke i treba paziti na njih. Zato su tu patuljci. Oni paze na nju. Ali, ona ih uči osobnoj higijeni, brine se za njih da budu uredni, da ne budu gladni. Pjeva im i priča im. Osvaja njihova srca svojom iskrenošću. Zavoljela ih je prije nego što ih je upoznala.

Na kraju, kad je zla vještica uspjela prevariti Snjeguljicu i podvaliti joj otrovnu jabuku, dobro je ipak nadvladalo zlo. Zlo ne računa na ljubav. Uvijek se nekako prevari u svojim kalkulacijama. Ljubav bez uvjeta i ljubav bez zadrške može nadvladati i smrt. Ljubav je ovdje prikazana kroz vjeru u snove, kroz vjeru u druge ljude. Svi sudionici vjerovali su jedni u druge: Snjeguljica, patuljci, princ i šumske životinje. To nije samo bajka. Zar u Sv. Pismu ljubav i vjera ne idu ruku pod ruku? Kad je Isus pomagao ljudima nego kad su mu vjerovali? Tko bi mogao reći bolesnoj ženi da će ozdraviti ako samo dotakne njegovu haljinu? A ona je ipak prišla, probila se kroz gomilu koja se natiskivala, dodirnula njegovu haljinu i ozdravila istog trenutka. Isus je odmah zastao i potražio te oči, da pogleda u vjeru koja ga je dirnula. Učinilo mi se da je Isus bio ozaren i počašćen tom vjerom nekad bolesne, a u tom trenutku zdrave žene.

Zašto patuljci nisu mogli ostaviti Snjeguljicu? Zašto je nisu mogli pokopati? Previše su je zavoljeli, toliko su je držali uz sebe da je nisu mogli pustiti. I to je nju spasilo. Njihova vjera joj je spasila život. Princ je također bio vođen ljubavlju. Što ga je držalo nego ljubav koju je osjetio pri prvom susretu sa Snjeguljicom? I nju je držala ista ljubav. Nije ju napuštala. Izgledalo je da će Snjeguljicu ubiti tuđa ljubomora, obijest, sljepoća, da će ju ubiti zlo. Ali zlo joj ništa nije moglo učiniti. U suštini ništa. Zlo je samo stvorilo iluziju smrti, a ni na koji način nije utjecalo da ljubav splasne.

Zlo se opet saplelo, prekombiniralo u svojim planovima. Dobro je opet nadvladalo, nadigralo, čak bih rekla izigralo zlo. Dobro je pobijedilo zlo. Tako je i u životu. Tako će uvijek biti. Isus (muka, smrt i uskrsnuće) je najbolji primjer te pobjede. (Naš je problem što ne vjerujemo da smo i mi s Njim pobjedili zlo i da imamo pravo participirati u toj nebeskoj slavi već ovdje na Zemlji.)

Još više od toga, u ovoj su bajci svi živjeli zauvijek sretni. Kao što sv. Pavao opisuje raj: „ono što ljudsko oko nije vidjelo, što ljudsko uho nije čulo i što u ljudsko srce nije ušlo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube.“ Zauvijek sretni.

Sada vas pitam, koliko crtića govore o ljubavi, prijateljstvu i patnji na način da smo bliži Bogu, a koliko nas današnjih crtića udaljuje od Boga?

„Snjeguljica“ ili „Anđeli i prijatelji“?
 

Da biste komentirali, prijavite se.