Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

ponedjeljak, 03. veljače 2014. Arhiva kolumne

Unutarnja kriza obitelji - novo misijsko područje

U nedavnom svom govoru austrijskim biskupima papa Franjo se kratko osvrnuo na obitelj. Nazvao ju je „srcem evangelizatorske Crkve“ i dodao kako je ta ista obitelj u zemljama zapadnog svijeta u dubokoj unutarnjoj krizi. Ljudi se suočavaju sa samoćom, tugom, odbačenošću u obiteljima koje izvana izgledaju savršeno.
Foto: healthyfocustoday.com

Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je puta na usnama papa posljednja tri desetljeća bila obitelj. Gotovo u svakoj prilici uvijek bi iznova štitili tu temeljnu društvenu stanicu i „baštinu čovječanstva“, ističući njezino božansko podrijetlo upisano u ljudsku narav u činu stvaranja, a onda i sakramentalnost koju dobiva brak Kristovom žrtvom kada se dar stvaranja uzdiže na milost otkupljenja. Nerijetko je takav govor za „obične“ ljude „težak“ i čini se dalek od problema s kojima se suočavaju svakodnevno u svojoj obitelji. 

Mladima nedostaje vremena razmišljati o obitelji kao misteriju i braku kao osobitom sakramentu u doba zaručništva, a kamoli jednom kada uistinu zakorače na taj put. Činjenicu božanskog izvora obitelji sjetimo se tek u nevoljama u kojima nam je ugrožen život, nas ili naših najbližih, kada nas satre kriza i prijetnja rastave, kada se suočimo s nevjerom ili nekom strašnom dijagnozom od strane stručnjaka koji preplavljuju naš obiteljski život mnogim korisnim i dobronamjernim savjetima. Zanimljivo je da nam dobar savjet u mnogim obiteljima uopće ne nailazi na plodno tlo. Hvala Bogu da barem u tim trenucima mnoge obitelji i pojedinci hrabro dižu pogled prema Nebu. Počinju to isto Nebo osluškivati u svome srcu i srcu naših bližnjih. Bolest, jad, tjeskoba otvara vrata vjere i njezinih milosti mnogim obiteljima.  Slijedi put čišćenja. Veoma bolan, ali s nevjerojatnim mirom, skrivenim negdje duboko u nama. Jednom kada ga otkrijemo znamo da je taj dar mira znak da smo na dobrom putu.

Pogled unutra

U nedavnom svom govoru austrijskim biskupima papa Franjo se kratko osvrnuo na obitelj. Nazvao ju je „srcem evangelizatorske Crkve“ i dodao kako je ta ista obitelj u zemljama zapadnog svijeta u dubokoj unutarnjoj krizi. Papa zna koliko je obiteljima teško kada ne u svome temelju ne vide izvor života koji je osoban Bog. Ljudi se suočavaju sa samoćom, tugom, odbačenošću u obiteljima koje izvana izgledaju savršeno. Zato je važno za svakoga naučiti pogledati unutra, u samoga sebe. Taj pogled iznutra može završiti velikom kritikom prema vlastitim roditeljima.

Suočit ćemo se s mnogim propustima u našem vlastitom odgoju, mnogim ranama. Nije čudno što papa Franjo kaže da je obitelj u unutarnjoj krizi novo misijsko područje. Pomažući obitelji krećemo na put koji će svakako biti nagrađen. Različiti su način na kojima možemo pomagati jedni drugima.  Možemo se okupljati u zajednicama koje su otvorene radioničkom tipu promišljanja problema, možemo organizirati grupne terapije i individualne terapije. Sve je to korisno. Ali ako smo kršćani, onda se od našeg angažmana za obitelj očekuje nešto drugo.

Lijepo je o tome rekla Majka Terezija, koja je svojim sestrama naglašavala da se one ne bave socijalnim radom, već otkupiteljskim djelom. „Bez patnje naše bi djelovanje bilo socijalni rad, dobra i korisna djelatnost, a ne Kristovo djelo otkupljenja. Isus nam želi pomoći dijeleći naš život, našu samoću, očaj i smrt. Spasio nas je postavši jedan od nas. I mi smo pozvane djelovati na isti način. Moramo otkupiti osamljenost siromašnih, ne samo njihovo materijalno siromaštvo, nego i njihovo duhovno siromaštvo. Moramo ga dijeliti s njima jer otkupiti možemo tek čvrsto ujedinjeni  unoseći Boga u njihov život i njih donoseći Bogu.“

Nobelovu nagradu dobila je i Majka Tereza

Podsjetimo, i Majka Tereza dobila je Nobelovu nagradu. Svijet je priznao njezin rad. Poznato je da su joj teško padala i silna putovanja i javni nastupi, ali je to činila iz poniznosti i poslušnosti prema Bogu. Tražila je (i svaki dan nalazila) Boga na ulicama indijskih gradova i dobila Nobelovu nagradu.

Na primanju te nagrade Majka Tereza govorila je o svojoj motivaciji. O onome što je nosi u njenom životu, što je nadahnjuje i drži ustrajnom na njenom putu. To je ljubav prema Bogu i njegova rečenica s križa: Žedan sam. Utaživala je njegovu žeđ čineći dobra djela nepoznatim ljudima s ruba društva.

Nobelova nagrada je ništa u odnosu na nebesku nagradu koja čeka svakoga od nas. Sveti ljudi koji su za života imali mističnih iskustava, oni su osjetili djelić Neba. Nitko drugi to nije vidio, ni čuo. Možemo govoriti o sv. Anti Padovanskom, ili o Padru Piju, ili još ranije o sv. Pavlu i njegovom mističnom doživljaju. Niti ovim ljudima, pa prema tome niti nama, nije potrebna nikakva nagrada ovoga svijeta. Bog nije više zavolio Majku Terezu zato što je dobila Nobelovu nagradu, jer ju je davno zavolio. Zavolio ju je prije nego što se rodila. Naša nagrada njegova je prisutnost koje smo više ili manje svjesni u našim svakodnevnim poslovima i obvezama. Bog je s nama i kad mi nismo s Njime.

Ako obitelj shvatimo kao misijsko područje, onako kako želi papa Franjo, ugledajmo se na primjere misionara poput Majke Terezije kojoj je bila važna Nebeska nagrada.

Nebeska nagrada daleko nadilazi sve naše predodžbe, sve predodžbe, bogatstva, veličine i vrijednosti ovoga svijeta. Cijeli svijet blijedi pred Nebom. Bog tako čezne za ljudima, za tobom, za mnom. On želi od svačijeg života napraviti nešto veličanstveno, ali to ne može sam. Treba našu suradnju. Misonari su ponudili Bogu tu suradnju. Prečesto mislimo da  možemo pomagati obiteljima u nevolji bez suradnje s Bogom.  

Mi mislimo da možemo sami graditi vlastiti život, svijet, civilizaciju i budućnost čovječanstva. I možemo, ali kad to radimo sami bez Boga, onda gotovo uvijek radimo ne samo bez Boga, nego i protiv čovječanstva i protiv Boga.

Bog zapravo traži vrlo malo. Barem toliko da ga svjesno i slobodno ne odbacimo. I strpljivo čeka. Svakog pojedinačno, jer toliko čezne za ljudima. A ako netko prihvati životne tegobe kao put do Boga, on je već na duhovnom putu. Za ustrajnost u teškoćama Bog daje snagu. Jednako tako, daje snagu i za odricanja od svega što je u nama, a ne vodi nas k Njemu. A to je unutarnji put za unutarnju krizu.

Da biste komentirali, prijavite se.