Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

četvrtak, 05. travnja 2018. Arhiva kolumne

Dugo sam tražila Isusa, a onda sam ga susrela kod svog groba

'I zaboravih ti reći: moj je grob spreman za moj počinak, radujem se, svakim danom sam bliže…nebu…svom Uskrsu!'
Foto: pixabay.com

Uskrs je svake godine drugačiji, korizma svake godine ili dublja ili plića, ili je u nju uloženo više ili manje truda, ili je plodnija ili je besplodnija…kako god…milost nije ovisna o našem trudu, Bogu hvala. O, da nije tako, loše bi nam se svima pisalo. Dobro je to, Bog na taj način ukazuje da nije bankomat niti naplatna kućica, nego besplatan beskraj milosti.

Tako je i mene milost dostigla i ovog Uskrsa u mojim pokušajima da  doživim Sveto trodnevlje. Pripreme za Uskrs učinile su svoje; umor, iscrpljenost, opterećenost svim i svačim…i došao je tako Veliki Četvrtak pa Veliki Petak. Pokušavala sam se uživjeti u svete događaje ali mi nikako nisu sjedali, ništa nije dopiralo ni do srca ni do uma. Pokušala sam si dočarati tu muku ali kao da je u meni netko govorio: ''Nije sada to važno'', a da bi kasnije dolazile riječi evanđelja: ''Ne zadržavaj se…!''

Kako da se ne zadržim na temeljnim detaljima Isusove ljubavi, kako da zaobiđem te svete događaje?! Ostala sam podložna tim tajnama koje mi nisu bile nimalo blizu i u tišini je došla Velika Subota i sve je postalo još 'smušenije'. Isus koji kao da spava, pa moj boravak pred grobom koji je kao čekanje buđenja i trenutka milosti. Pitala sam se: ovo moje ne zadržavanje na događajima koji su  prethodili Uskrsnuću, je li znak lutanja od bitnoga, udaljavanje od Boga ili je znak ulaska dublje na stazu kojom me Gospodin želi odvesti…dalje na neke druge vrhunce?!? I je li moguće nakon toliko pripreme u molitvi, postu, suzdržavanju i odricanju biti tako tup pri događaju koji je tako velik i predivan.

Nakon mog neobičnog razmatranja pred grobom, pod nekim tupilom i nijansom 'kožne boje' kako bi to djeca imenovala, ostala sam dugo u tišini svog srca, nekako pod dojmom tog (ne)iskustva. Ušla sam u svoju sobu i sve je bilo pomalo zastrašujuće tiho. Kanarinci koji inače cijelo vrijeme cvrkuću preko dana, bili su posve tihi, ništa se nije čulo. Čak i pri otvaranju prozora, ni auti nisu prolazili, niti se ikoji zvuk čuo osim mog hodanja po sobi. Sjela sam na krevet i zagledala se u jednu, vjerojatno bijelu, točku na zidu. Bila sam pomalo žalosna jer sam tako tupa i nijema, pomalo ljuta na sebe jer nisam svoju nutrinu uopće osposobila za primanje milosti u tom trodnevlju, a pomalo sam bila patetična predbacujući si sve slabosti, grijehe, propuste i gluposti kojima sam dala da me odvajaju od bitnoga…

Dok sam sama sebi nabijala na nos svoju mlakost i tromost, osjetila sam kako sve to postaje bitno. Svaki moj pad, svaki propust, očaj, besmisao…postaje bitno. U nutrini sam osjetila kako se počeo događati Susret, ali sve je ostalo na tome…ništa dublje, ništa dalje. Došao je Uskrs, mnoštvo grljenja, ljubljenja, tipkanja čestitki, ali moje ruke su bile trome za tipkanje…što da čestitam? Meni kao da nije Uskrs. Je, ima tu te radosti, osjeti se ozračje mira i miline, ali gdje je 'moj Uskrsli'. U razmatranju na Uskrsno jutro, u svojoj nutrini sam pokušala dozvati scenu susreta Marija s vrtlarom, ali nisam stajala kraj Njegovog praznog groba. Stajala sam kod groba zapečaćenog i neotvorenog. Grob koji nije naličio na grob, nego spremište i Bog me pustio unutra. Dopustio mi je da uđem i vidim sve detalje mog života zbog kojih se sramim. Pokazao mi je sav beskraj mojih strahova i čestice mojih bjegova: od moje istine, od teškoća, od napora, od besmisla, od beskorisnosti… i pogledala sam punih suza u lice Uskrsloga, nisam Ga vidjela, samo sam osjetila sve suprotno od očekivanog – nije bilo osude, nije bilo predbacivanja, Isusovog likovanja niti superiornosti. Bila je samo ljepota istine koja je dotad boljela. ''Tu se zadrži! I kad budeš spremna, pusti me očistim tvoj grob, da i on bude prazan kao moj.''

Prošlo Vam je, ljudi moji, cijelo popodne dok nisam smogla snage reći: ''Dobro…puštam!'' i otišla sam spavati s nekom sigurnosti, oslonjenosti…kad sam se probudila, imala sam osjećaj kao da sam prespavala cijeli period svog života. Probudila sam se s drugačijim mislima na pameti, drugim osobama i željama i ostala sam zatečena tim buđenjem…jesam li dočekala Godota? Jesu li Ionescove stolice napokon popunjene? Je li Samsa doista samo sanjao o svojoj preobrazbi i je li uopće ono prije bilo bitno?!?

Stotine pitanja, jako puno filozofiranja, a samo je važan Susret! Gdje će on biti, kome će Gospodin i kada doći…ma i da ne dođe, je li plodno vrijeme čekanja?!?- Da! Gospodin blagoslivlja čekanje, oplemenjuje srce strpljivošću i slobodom od potrebe za nekim Susretima…i ovaj moj susret, nije bio ''bog zna što'', i on je bio nešto pomalo nesvjesno, nevidljivo na van, ničim izazvano i ničim spektakularnim praćeno. Ali mene je Bog čekao tamo gdje sam ja osjećala najmanju ugodu, tamo gdje me najviše koštalo priznat i suočit se, tamo gdje sam mislila da su moje propasti, a zapravo su to bila mjesta mojeg oslobođenja.

Zato ti pišem prijatelju, da ne misliš da si loš katolik jer nisi doživio Susret, ali i da ne misliš da si uredu jer sve funkcionira, da ne budeš zadovoljan s malo, nego da doista, s živom nadom čekaš…milost koja dolazi.

 I zaboravih ti reći: moj je grob spreman za moj počinak, radujem se, svakim danom sam bliže…nebu…svom Uskrsu!

 

Da biste komentirali, prijavite se.