Katkad nam Bog na životni put stavi osobe po kojima nam nešto želi poručiti, osobe uz koje postajemo bolje ili gori, ali nam isto tako dopusti da svjesno padamo i tonemo ne bismo li kako, poput žabe u čaši mlijeka, koja skačući i trudeći se pokušava iskočiti, radi kajmak i odskače dalje i više negoli dotad.
Katkad nam Bog na životni put stavi osobe po kojima nam nešto želi poručiti, osobe uz koje postajemo bolje ili gori, ali nam isto tako dopusti da svjesno padamo i tonemo ne bismo li kako, poput žabe u čaši mlijeka, koja skačući i trudeći se pokušava iskočiti, radi kajmak i odskače dalje i više negoli dotad. Takve situacije i susreti od nas čine svjesnije i ljudskije ljude koji ne će čekati priliku da nekoga osude nego priliku da budu blizu nekome pa makar samo molitvom.
Zvone mi u ušima riječi naše svete sestre, starice: 'Ništa nije važno, samo da smo 'z' Bogom! Sve u životu prolazi, a sad, kad uđem u svoju sobu, sa svojim štapom, ostajemo samo On i ja. I sad vidim, nema ti ništa od darova, ideja, planova... Ostajemo On, moj štap i ja.'
Doista, kolike li mudrosti u tih par rečenica. I zapitam se, zašto tražimo išta izvan Boga? Zašto tražimo ikoga izvan Boga...I ostaje duga šutnja nakon tog pitanja jer srce vazda nešto želi, nešto traži, a tako često se znamo pustiti srcu bez osluškivanja pameti, isključujući dotadašnje iskustvo pa čak i savjest želeći samo trenutak ugode ili nečije pažnje.
Krhka smo mi bića. Katkad se nađemo sami u sobi, sa svojim štapovima slabosti i mana, ali kad se okrenemo oko sebe, ne osjetimo da nismo sami, jer smo dotad jurili za svojim obavezama, željama i težnjama, a Boga nismo pustili u svoju sobu, svoja dva metra intime, a kamoli u prostore svoga srca, među odnose, obitelj, brige...tražimo Ga kad nam gori pod petama jer smo nešto zbrljali ili se nešto otelo našoj kontroli, a tako je važno sve konce držati u svojim rukama...'o bezumni i srca spora', kako veli Sveto Pismo, isti smo kao Jona, koji gunđa na Boga čim mu Bog ne daje komotnost hlada i to biljke kojoj je sam Bog rekao "budi"! Pa se vrtimo oko sebe i svojih potreba kao da nam je sam Maslow u rodu! I nikad kraja nezdravim odnosima, krivim postupcima, nebitnim sitnicama koje nas truju i uništavaju jer jedini put kad odlučimo "misliti" na drugoga je put ogovaranja i kritiziranja koje u sebi često ne nosi ni trunku ljubavi koja opravdava i podnosi, a kamoli prašta i razumije.
Pa se sad vraćam svom štapu...svojoj sobi...I pitam se je li moj Bog doista moje središte i moja luka...ili su moje luke strani brodovi prepuni gusara koji samo opustošuju moju dušu?! I dok su mi prolazile sve te misli glavom upitah sestru sutradan: 'Sestro, kako ste sačuvali Boga na prvom mjestu u svom srcu?' A ona će meni skromno: 'O sestro, pa ne znam. Samo sam Mu svaki dan ponavljala: Sve Isuse, baš sve, Tebi za ljubav!'
Sad bi netko mogao reći da je sve ovo sladunjavo, fraza ili avijatika, ali duboko u sebi i ti i ja točno znamo kada skliznemo s te luke i na koji način, samo je pitanje možemo li bilo ti bilo ja u trenutku neke naše potrebe zazvati Ime nad svakim imenom i zavapiti: smiluj mi se i oslobodi me potreba koje me udaljuju od Tebe ili me vode u grijeh. Jer samo u tim trenutcima raste jakost našeg duha, samo se u tim situacijama možemo naučiti izabirati ono teže, ali itekako vrijedno svakog napora; odricanje, predanje, puštanje, uzdržljivost, ograničenje vlastite slobode tijela, ega, duha... kako bi se i ti i ja jednog dana pronašli sa svojim štapovima, uporištima u životu koji su nas zbližavali s Bogom koji nas čeka u trenutcima spoznaje vlastite bijede i ograničenosti. Jer kad si slab, prijatelju, onda si jak! Jer samo jako mogu gledati oči u oči svoje slabosti, mane, propuste i grijehe i ostati uspravni, s pogledom prema Jedinom važnom!