Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

subota, 19. travnja 2014. Arhiva kolumne

Biblija - knjiga spasenja i temelj čovječanstva

Velik dio javnog prostora u Velikom tjednu zauzeo je izbor Damira Borasa za novog rektora Zagrebačkog sveučilišta. Naravno, kako to u Hrvatskoj biva, nitko nije obratio pažnju na program koji je iznio nego se uhvatio jedne jedine misli, a to je ona o biblijskim vrijednostima koje novi rektor želi afirmirati na sveučilištu.
Foto: www.virovitica.info

To je bilo dovoljno da buldozi sekularizma u Hrvatskoj pokažu svoje zube i profesora Borasa prokažu kao zadrtog religijskog fanatika koji će zagrebačko sveučilište unazaditi nekoliko stoljeća. Prvi se javio dr. Pavle Močilac, iako nije sigurno u ime koga: u ime Udruge Protagora, u ime svog matičnog sveučilišta u Engleskoj ili u ime profesorskog zbora zagrebačkog sveučilišta, kojem ne pripada. Moram priznati da me zadivila njegova zeloznost oko citiranja Biblije kao i poprilična opterećenost Bogom, bićem za kojeg tvrdi da uopće ne postoji. Zadivila me i novinarka Sanja Modrić koja u maniri mog omiljenog junaka, druga Đoke iz predvojničke (vidi prethodnu kolumnu), poziva novog rektora da odstupi jer nije mjesto vjeri na Sveučilištu. Ja bih dodao, nije mjesto ni suzama u znanosti, a rektor je, zamislite drskosti, zaplakao. Kanonadi se pridružio i ministar Jovanović koji se nije propustio obrecnuti na dosadašnjeg rektora Bjeliša i usput poručio budućem rektoru da nema razlike između rašlji i Biblije. Obećavam da ću do sljedećeg tjedna proučiti ima li neke razlike, usput ću opisati fenomen hrvatskih ateista, a malo ću promisliti i o tome je li ministar Jovanović zajedno s cijelom ovom ekipom prikriveni antisemit koji vrijeđa Bibliju.

Zato sam, potaknut nabrojanim vrsnim poznavateljima Svetoga pisma, odlučio ovih dana zaviriti u tu anakronu knjigu kojoj nije mjesto na Sveučilištu i proučiti ima li dr. Močilac pravo kada kaže da se opasno pozivati na biblijske vrijednosti jer Biblija, zamislite, krije grozna zvjerstva, mučenja, ubojstva, genocid, pljačke, palež i štajaznam što sve ne. Za razliku od Francuske ili Oktobarske revolucije u kojima nije bilo zločina nego samo pjesma, ples, slavljenje sekularnih vrijednosti i možda eventualno koji zapaljeni joint.

Misterij zla u procesu protiv Isusa

I gle čuda, kojem se nisam nadao. Pavle Močilac ima pravo i, ako ste kojim slučajem bili ovih dana u crkvi na obredima, mogli ste čuti neke od najtežih zala koje ljudski um, nadahnut sotonskim djelovanjem može smisliti i zamisliti.
Iznenadila me svjetina, masa, rulja, kojom je lako manipulirati; ona koja će u jednom trenutku nekoga slaviti kao kralja, a u drugom trenutku poželjeti ga smaknuti, samo ako za to dobije neki bizaran razlog. Zaista, dr. Močilac je u pravu. Biblija opisuje kako čovjek i danas zna ne razmišljati svojom glavom, kako se lako da izmanipulirati, kako je svoje dojučerašnje junake spreman strpati u tamnice ne bi li opravdao logiku služenja i robovanja političkim trendovima, a zločince željeti na slobodi, baš kao Barabu.
Nadalje, moglo se čuti nešto i o izdajstvu. Zaista grozota. Postati izdajica samo zato što netko nije opravdao tvoja očekivanja, što si negdje vidio bolju priliku, što si mislio da ćeš bolje proći kod drugog gospodara. I tu je dr. Močilac u pravu. I danas se izdaje za 30 srebrnjaka. Učitelje, prijatelje, svoju obitelj, svoju vjeru, naciju. Zbog položaja ili sinekure, zbog povrijeđene taštine. 30 srebrnjaka – prodati sebe za sitniš, prodati državu u bescijenje, likvidirati poduzeća za korist nekog mafijaša ili moćnika, mijenjati zakone jer tako hoće centri moći.
A sigurno, grozota je i kad te zataji onaj u kojega imaš povjerenja, onaj kojem si odlučio povjeriti zajednicu koju si osnovao. Petar, kojeg je preplašio trač jedne sluškinje, onaj koji je obećavao poći u smrt za Isusa, kukavno šuti. Zatajiti ono što ti je povjereno, složit će se i dr. Močilac, zaista je grozota. Kao i danas. Jedno obećavati, drugo misliti, treće raditi. Zatajiti istinu, zatajiti pravdu, biti kukavica ne bi li spasio ono malo što imaš i misliš da ti je vrijedno.
Sigurno, u zlo o kojem govori Biblija možemo ubrojiti i slijepu birokratsku pravdu koju provode glavari svećenički, pismoznanci, farizeji i Pilat. Mi imamo Zakon i po zakonu on mora umrijeti. To je tako i nema se tu što razmišljati. Bolje je da jedan čovjek umre za narod. Treba ga ukloniti. Ali kako, kad se nema zakonsko pravo? Ima i za to rješenja – ujediniti se s protivnikom i okupatorom, s protivnikom u Sinedriju. Dati autentično tumačenje zakona, prilagoditi ga sebi i očuvanju sustava. Koalirati s protivnikom ako bi naišao netko tko bi ugrozio ono što te održava na životu. Zakon izlobirati, prilagoditi ga sebi, tumačiti sukladno svojim interesima. S druge strane, birokratski odraditi zadatak, ne dovesti u pitanje svoj položaj, glumatati slijepog birokrata i na kraju oprati ruke. Ne vidjeti čovjeka, a vidjeti slučaj. Ne vidjeti čudo u onome čime se baviš. Tako grozno, tako očajno, tako prisutno i danas. A sve zapisano u Bibliji.
I što je moglo slijediti. Na prvi pogled, najgora od svih stvari – eliminirati čovjeka, ubiti Boga. Udariti pastira kako bi se stado razbježalo. No, piše i to u Bibliji, a možda se dr. Močilcu omaklo kad je čitao, zlo nikad nema zadnju riječ. I to se vidjelo u dvojici zbunjenih učenika.

Zacijeljena radost na putu za Emaus

Sve dok su hodili, ne znajući što se sve dogodilo, približio im se neznanac kao suputnik. Tupa pogleda, možda sa suzom na licu, a sigurno sa sjetom u srcu i nevjericom na ustima, ispripovjedili su mu što se sve događalo. Istresli su, ispostavilo se ubrzo, svo svoje djelomično spoznanje i djelomično prorokovanje. A onda, kao pri buđenju iz nekog sna, neznanac im je čitao istinu između redaka. Kao kula od karata rušile su se njihove ograničene vizije, slike Boga koje su bile prijevjes koji je zastirao ono što je sad bilo nadohvat ruke. Upijali su njegove blage, pune povjerenja prijekore u svoje bezumno i sporo srce. I nakon tolikih riječi o drami i patnji, nakon svih krivih predodžbi o Bogu, kad su pomislili da sve o njemu znaju, Krist ih je iznenadio novom istinom: iz praznine Božje smrti zasjala je slava uskrsnuća!
Uslijedio je njegov smiješak… I danas je to uskrsni smiješak koji se smiješi radi pobjede života. Zacijeljeni smiješak početka vječne radosti koja se smije jer zna da je nakon tuge petka i šutnje subote svaka patnja prevladana, svaka bol utješena, svaka konačnost otkupljena. Uskrsli se smiješi i svjedoči o pomirenosti čitavog svemira i svekolike zbilje, smiješi se samilosno i mirno, smijehom bezbrižnoga, sigurnoga neugroženoga, smiješkom olakšanja jer je i sam s nama plakao i prepatio svu bogonapuštenost ovoga svijeta.
Zapamtimo taj njegov iskreni djetinji smiješak koji je prevladao patnju, koji nam svjedoči da naš ovdašnji život nije posljednja stvarnost, smiješak koji neka nam odzvanja u ušima svaki put kad mislimo da ne možemo dalje i da je na Golgoti kraj! Taj će nam smiješak posvijestiti da je u uskrsnom jutru vječnost dotakla vrijeme i nebo prišlo zemlji.
Na smiješak odgovorimo smiješkom: priznajmo da Ga još nismo do kraja upoznali – Njega koji nam smiješeći se otvara Pisma i lomi Kruh. Prihvatimo tu tako duboku i neiscrpivu, a opet tako jednostavnu istinu: dogodilo nam se spasenje – Bog nas je prihvatio u Isusu Kristu, spasitelju svijeta, otkupitelju svemira, pobjedniku nad smrću! On je glavni lik Biblije i savršeni nositelj vrijednosti koja želi čovjeka, čak i kad luta i čini zlo, učiniti boljim. To su vrijednosti na koje je, očito, mislio i rektor Boras!

Sretan Uskrs!

Da biste komentirali, prijavite se.