Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

četvrtak, 19. prosinca 2013. Arhiva kolumne

Božić - blagdan bdijenja

Agape – nesebična, sebedarna, beskorisna ljubav prema tom malom bespomoćnom biću, potpuno ovisnom o roditeljima, čini taj odnos čudesnim i otajstvenim. Do te mjere da se već novorođenče veže za svoje roditelje. I to je najbliži opis božanskog odnosa prema čovjeku. Bog čovjeka voli jer je čovjek bez Boga bespomoćan.
Foto: ecoparenting.net

Možda će biti neobično što u ove predbožićne dane misao počinjem kadrom iz filma Pasija. U trenutku Isusovog pada pod križem, majka Marija prisjeća se trenutka kad se Isus kao dijete spotaknuo i pao. Kadar koji traje nekoliko sekundi nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Marija ostavlja svoj posao i uzima svoje dijete u krilo, a prekrasne dječje oči pogledaju u mamu, istoga se trenutka smire, dok usne zatitraju blagim smiješkom, spokojno zaboravivši nedavnu bol. Marija je i tada, kao i inače, bdjela nad svojim djetetom.

Bdijem, dakle volim

I zaista je snažna kršćanska simbolika bdijenja, pogotovo ona liturgijska. Liturgijski, bdijemo prije svake velike svetkovine, u došašću bdijemo kroz mise zornice, a na sam Božić bdijemo na misi polnoćki. Teološku dubinu Uskrsa najsnažnije očituje vazmeno bdijenje. Biblijski, nebrojeno puta Isus nas poziva da bdijemo – da ne padnemo u napast, da ga očekujemo, da mu budemo blizu u teškim časovima. No, meni osobno najzanimljivija je ona antropološka, ljudska dimenzija bdijenja. Ona pokazuje kako smo, iako krhki, iako slabi, iako podložni padu i grijehu, ipak sposobni za velika djela. Sposobni nadilaziti sebe u vlastitoj bogolikosti.

Mi koji smo blagoslovljeni darom vlastite djece znamo koliko je bdijenje nad njima često. Bdijenje i strepnja u trenucima poroda, ustajanje noću radi hranjenja, prvi zubi, temperature, bolesti, noći provedene na hitnoj i dežurstvu, njihovi nemirni snovi i prva životna razočaranja. Uopće, sliku odnosa čovjeka i Boga najbolje možemo vidjeti u slici odnosa roditelja i djeteta. Dijete ne donosi roditelju korist, remeti mu njegov životni ritam, često mu usporava ili čak zaustavlja neke njegove zacrtane planove. Strogo ekonomski gledano, ono smeta. A zašto je onda čovjek spreman učiniti sve za dijete? Očito zato što ga voli. Agape – nesebična, sebedarna, beskorisna ljubav prema tom malom bespomoćnom biću, potpuno ovisnom o roditeljima, čini taj odnos čudesnim i otajstvenim. Do te mjere da se već novorođenče veže za svoje roditelje. I to je najbliži opis božanskog odnosa prema čovjeku. Bog čovjeka voli jer je čovjek bez Boga bespomoćan. Bog bdije nad čovjekom, daje mu potpuno sebe. A mi, stvoreni na sliku Božju, isto bdijemo nad onima koje volimo. Ustvari, uvijek je pitanje radi koga se noću budimo i za koga smo spremni bdjeti. Očito ne za bilo koga, nego samo za nekoga tko nam jako znači. Noću ćemo odgovoriti samo na poziv bliske i drage osobe koja nam ima nešto važno za reći. Noću ćemo ustati radi voljene osobe.

I kada vratimo misli na onu svetu betlehemsku noć, pitamo se tko je sve bdio u časovima Isusova rođenja. Strepio je i bdio Josip, koji se nije bojao uzeti k sebi Mariju za ženu. Bdjeli su pastiri, čuvajući stada – svoje blago koje im je značilo život i preživljavanje. Bdijući, vidjeli su slavu Božju u svom sjaju i veličini, ali i u svoj neznatnosti i malenosti. Bdjeli su i mudraci nad mudrošću u koju su voljeli ponirati. Mudrost ih je kroz nejasnu ideju dovela do jasne spoznaje da ono što je božansko nadilazi najveće, a istovremeno je sadržano u najmanjemu. No nisu bdjeli oni koji su Mariju i Josipa odbijali kad su, tražeći prenoćište, kucali na njihova vrata. Nastavili su spavati nimalo ne brinući što su zalupili vrata trudnoj ženi pred porodom (očito, ni tada, kao ni danas, religiozno društvo često nije imalo previše obzira prema trudnicama i mladim majkama). U svojim odajama mirno je spavao i Herod. Njegova eventualna nesanica nije bila iz ljubavi, nego iz straha. Očigledno, oni koji imaju moć, u nju su zaljubljeni i uljuljani, nemaju potrebu bdjeti. Moć da nekome zalupiš vrata, da ga odbiješ, moć da nekoga držiš u šaci i njime vladaš. Moć prividno čovjeka uspavljuje i ne da mu bdjeti.

Nad kime bdijemo?

Možda nam baš zato i ne ide. Mislimo da nad djecom, nad društvom, nad ljudima, nad poslovima, nad čitavim životom i stvarnošću moramo imati moć. Više ne bdijemo u ljubavi – roditelji nad djecom, gospodarstvenici nad razvojem, političari nad budućnošću, župnici nad svojim župljanima, liječnici nad pacijentima. Onda kada oni koji su nam povjereni i ono što nam je povjereno postane objekt naše moći, a ne subjekt naše ljubavi, klizimo prema dolje. Usuđujem se reći kako će nam domovina i društvo procvjetati onda kada opet budemo mogli bdjeti u ljubavi, baš kao branitelji u vrijeme Domovinskog rata, baš kao brižan roditelj nad svojim djetetom i brižan liječnik ili sestra nad bolesnikom. Kada oni kojima je povjereno vođenje države i ekonomije budu bili spremni služiti i uložiti svoju ljubav nad onim što im je povjereno, tada će se dogoditi mir i radost.

Teolozi će reći kako su evanđelja opisi muke i uskrsnuća s dugačkim uvodom. Luka taj opis nije mogao započeti bolje. Boga su pronašli oni koji su bdjeli – nad svojim blagom, nad danom mudrošću, nad vlastitom djecom, nad vlastitom budućnošću. Jer budućnost ima onaj koji bdije. Bdijmo nad onima koje volimo – obitelji, djecom, povjerenim nam ljudima. Bdijmo nad onime što volimo – nad svojim poslom, svojom domovinom, svojom imovinom, svojim znanjem, vještinama, talentima i mudrošću. Bdijmo jer i Bog nad nama bdije, a njegova smo slika. Bdijmo kao majka Marija. Blagoslovljen Božić – blagdan budnog bdijenja blizu božanskoga blaga!
 

Da biste komentirali, prijavite se.