Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

subota, 25. siječnja 2014. Arhiva kolumne

Nesustavan sustav i sustavni oportunisti

Nijedno društvo ne živi u znatnoj mjeri od multitalenata. Svako društvo, svaki narod ima određeni postotak genijalaca i određeni postotak onih drugih. Gaussova krivulja kaže da je najveći postotak prosječan. Problem je očito sustav koji ne podržava i ne osnažuje one prosječne. Umjesto da prosječni podržavaju razvoj države, država podržava razvoj prosječnih, a tada se rađa klima tzv. mediokriteta.
Foto: www.drmortons.co.uk

U Hrvatskoj je devedesetih godina kružio pomalo zločest vic koji glasi otprilike ovako: Koja je razlika između tajkuna i čistačice? Odgovor glasi: Tajkun krade poduzeća, a čistačica Domestos.

Svako malo u Hrvatskoj se povede rasprava o tome zašto imamo vrhunske stručnjake na mnogim područjima, a društvo je u opasnosti da se uruši. Nema čovjeka koji nije čuo u znanosti za Marina Soljačića, Davora Pavunu, Ivana Đikića, u sportu za Kosteliće ili Luku Modrića, u glazbi za 2Cellos itd.

Pitanja glase: zašto se to događa, zašto se događa da smo se jedva čekali riješiti se komunizma, a onda nakon četvrt stoljeća lamentiramo kako nas uništava komunistički mentalitet i zašto vrijedi tvrdnja da su naši ljudi jako dobri radnici čim prijeđu Breganu? Odgovor je kompleksan jer je i situacija kompleksna. Svakako, treba poći od teze da je komunizam zaista do kostiju razoran sustav, toliko razoran da će se njegove posljedice i posljedice dugotrajne tranzicije osjetiti još desetljećima. Mora se priznati da se ne snalazimo u tom nekakvom "ni-na-nebu-ni-na-zemlji" stanju.

Hrvatska izvrsnost, ali s onu stranu Bregane

Lijepe su tvrdnje kako su naši radnici kvalitetni čim prijeđu Breganu, kako naši mladi matematičari rasturaju na svjetskim olimpijadama, kako nam mladi geografi znaju gdje je koja ulica u San Franciscu, kako naši informatičari prodaju znanje i tehnologiju, kako inovatori uvijek imaju žetvu medalja. Međutim, i Bangladeš je prije par godina imao svjetske prvake iz matematike. Radi se o tome da nijedno društvo ne živi u znatnoj mjeri od multitalenata. Svako društvo, svaki narod ima određeni postotak genijalaca i određeni postotak onih drugih. Gaussova krivulja kaže da je najveći postotak prosječan. Problem je očito sustav koji ne podržava i ne osnažuje one prosječne. Umjesto da prosječni podržavaju razvoj države, država podržava razvoj prosječnih, a tada se rađa klima tzv. mediokriteta. 10-15% ljudi uvijek će uspjeti neovisno o sustavu, a 10-ak% ljudi neće uspjeti ni u najboljem sustavu. Ostaje pitanje, što je s onih oko 80% prosječnih. Njih mora nositi sustav.

Klasičan primjer je osnovna škola. U jednom razredu od 25 djece sjedi dvoje natprosječnih i 2 ispodprosječnih (često i delikventnih). Natprosječni se trude do otprilike šestog razreda, a onda, početkom puberteta, shvate da za peticu (usred inflacije odlikaša) mogu i dvostruko manje raditi. S druge strane, ispodprosječnima se poklanjaju ocjene. I sad, što radi ona najbrojnija sredina koju treba nositi sustav? Umjesto da sustav stimulira da postanu još bolji, oni se inercijom priklanjaju donjoj granici jer će im netko uvijek nešto pokloniti. Čitav sustav se osipa, srednja škola je nedefinirana, a kvote na fakultetima još manje definirane. Otprilike tako funkcionira cijelo hrvatsko društvo. Zašto? Zato što štitimo mediokritete, umjesto da iz radnika izvučemo barem prosjek. Kad taj prosječan radnik, kakvih mi imamo, dođe u dobar sustav, postaje produktivan. Ako je sustav loš, birokratiziran, kompliciran ili ide na ruku „kumovima“, vezama, rođacima i partijskim sinovima, čovjek se protiv njega može boriti jedino tako da se uklopi pa se po logici stvari prestane boriti. Zato često i imamo „tajkune“ i „čistačice“.

Uzrok takvom stanju je, rekosmo, sustav! Sustav čine kombinacija resursa, zakona i planova, a stvaraju ga ljudi. Koji ljudi? Oni kojima je interes imati takav sustav. Kako stvaraju? Tako da sebe održe. Kako to promijeniti? Promijeniti ljude. Na koji način? Ako sustav ovisi o politici, onda ga treba mijenjati na legitiman i demokratski način. Za početak - ići na izbore. Koga dovesti na vlast? Jedino one koji nisu primirisali vlast u komunizmu. Jesu li novi ljudi jamac boljeg društva? Načelno nisu, ali bi mogli biti - rizik postoji, ali riskirati treba jer smo u gabuli. Treba li sve znati? Ne treba, treba imati viziju i pustiti one koji znaju.

Drugi način jest izgradnja svijesti zdrave samokritičnosti o vlastitom narodu. Kod Hrvata je primjetno, ili kritizerstvo (ništa ne valja) ili savršenstvo (mi smo najbolji). Sinoć se taj stav vidio poslije rukometne utakmice. U redu, suci su pogurali Dance, ali budimo realni – hoće li nam itko išta igdje pokloniti? Neće. A da smo griješili – jesmo. Zato treba izbjegavati rečenice poput onih: "Gdje si ti bio '91.?!". „Svi su se urotili protiv nas!“ i slične. Zar se ne smije izreći kritika na račun jednog dijela loših navika vlastitog naroda? Smije i treba, ali kad netko to kaže, onda mu se ne smije reći kako ne voli vlastiti narod.

I kao treće, još nešto što mi nikad neće biti jasno, a često je prisutno u našem narodu. To je svijest o uzvišenosti vlastitog posla, ali ne zato jer rad čovjeka posvećuje, nego iz perspektive žrtve. Uredski službenik misli da učitelj ništa ne radi, učitelj misli da liječnik ništa ne radi, liječnik misli da seljak ništa ne radi, seljak misli da turistički radnik ništa ne radi, domovina misli da je dijaspori lako i da nema pravo prigovarati, dijaspora misli da je domovini lako itd. Uvijek samo ja radim i uvijek je samo meni teško.

I još nešto u vezi sustava

Svugdje je čovjek – čovjek. Sklon je lijenosti, bijegu od obveza, korupciji, životu na tuđi račun, zaobilaženju propisa, hodanju linijom manjeg otpora. To je ono što teologija zove posljedice istočnoga grijeha. Međutim, ako postoji sustav koji je tako nešto jasno prokazati kao loše, onda će se to bitno smanjiti, ako ni zbog čega drugog, onda iz straha, jer je strah nekad jako dobar motivator. Ako u jednom narodu ili društvu postoji konsenzus oko zajedničkih vrijednosti i on je zakonski, legitimno i moralno verificiran, onda si ni ljudi neće dopustiti birati predstavnike koji tom konsenzusu ne odgovaraju. Ako se i dogodi da netko tko je izabran iznevjeri, bit će jasno prokazan i sankcioniran.

Možda sam u krivu, ali pada mi na pamet Njemačka i njezina dva primjera: bivši ministar obrane zu Guttenberg i i bivši predsjednik Wulff. Guttenberg je plagirao doktorat i kad je to otkriveno, morao je dati ostavku. Wulff je povlašteno došao do novca i zna se kako je prošao. Iako je kancelarka Merkel ispočetka štitila obojicu, bilo je jasno da moraju otići jer to nije u skladu s nacionalnim konsenzusom i ljestvicom vrijednosti.

A kod nas? Ljestvica vrijednosti je u skladu s europskima, što pokazuje Europsko istraživanje vrijednosti, ali nikad nismo uspjeli stvoriti nacionalni konsenzus. Zašto? Očigledno zato što je godinama stvaran sustav koji tu ljestvicu ignorira i održava sebe na nemoralan način. Zato nam se i događa da Vlada pokuša tvrdoglavo provoditi prevrednovanje vrijednosti, misleći da im nitko ništa ne može, zato nam se i događa da su pojedinci iz vrha vlasti i oporbe pod indicijama za plagiranje diplome (kamo sreće da su došli do doktorata), pod indicijama za dobivanje povlaštenih kredita, namještanje poslova, zato nam se i događa da se u strankama kadrovira noseći hrpe dosjea ispod ruke, zato nam se i događa vladavina oportunista, zato nam se i događa da... Zato nam se i događa...

Summa summarum, oportunisti prolaze, ne jer je narod takav, nego jer sustav to omogućuje. Drugo je pitanje tko to omogućuje. A još jedno, ali vrlo blisko ovom problemu, ima li narod volje suočiti se s takvim sustavom.  I legitimno ga je postaviti, bez da se ikoga optuži da ne voli svoj narod i zemlju. Put pročišćenja počinje zdravom samokritikom.

Da biste komentirali, prijavite se.