Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

četvrtak, 16. listopada 2014. Arhiva kolumne

Nije ni svaki referendum – referendum

Postali smo nova Švicarska. Ne, doduše, po bogatstvu i uređenosti, nego po broju referendumskih inicijativa. I Bogu hvala da je tako, iako je uzrok, ne toliko demokratska svijest, nego osjećaj nemoći pred partitokratskim samoprozvanim elitama.
Foto: www.zadar.fr

I dok inicijativa U ime obitelji objavljuje kako ima dovoljan broj potpisa za referendum o promjeni izbornog zakonodavstva, jedna nova inicijativa punom parom prikuplja potpise o tome da autoceste trajno ostanu državno vlasništvo i da ne mogu postati predmet koncesije.

Iako su neki elementi inicijative „Ne damo naše autoceste“ vrijedni propitivanja i kritičke analize, ipak ću reći: Da, potpisat ću i ovu referendumsku inicijativu. Zašto? Zato što je lijepo vidjeti buđenje građana i njihovu svijest o tome da su oni prava vlast u državi, a postaje nepodnošljivo gledati 'wannabe' diktatorčiće čija osnovna premisa djelovanja podsjeća na onu telegrafsku basnu Gustava Krkleca: „Vaš sam sluga, šapće lisac lavu, i ponizno pred njim spušta glavu, a kad zeca susretne kraj brazde, viče – Skidaj šešir ispred gazde!“ Lisci s Markova trga koji ponizno spuštaju glave pred King Kongom ili nekim svjetskim aparatčicima spremni su pokazivati zube jedino pred narodom, ali samo u strogo kontroliranim medijskim nastupima, bez prave javne rasprave i davanja jasnih odgovora i zacrtanih ciljeva.

A koliko košta ovaj referendum i tko stoji iza njega?

Organizacija referendumske inicijative je za svaku pohvalu. Ovdje treba napraviti kratku usporednu analizu ove inicijative s onom „U ime obitelji“, pa ću se kratko pretvoriti u „advocatus diaboli“. Za razliku od dviju referendumskih inicijativa koju je provela udruga UIO, ova inicijativa ima snažnu medijsku podršku. Dr. Markić nije si mogla priuštiti luksuz javljanja uživo u najgledaniji dnevnik s mjesta događaja. Na sučeljavanjima su joj postavljana pitanja o troškovima referenduma i o tome tko stoji iza nje. Goebellsovskim pristupom postalo je uvriježeno mišljenje da si referendumskim inicijativama gđa Markić osigurava politički probitak. O stotinama kolumni koje su je vrijeđale nema smisla trošiti riječi i nadam se da će to kvalitetno odraditi hrvatsko pravosuđe. Sada po pitanju autocesta nikome ne pada na pamet reći kako neće potpisati jer, primjerice Ozren Matijašević ima staromodne brkove, niti se gleda obiteljsko stablo Mijata Stanića.

Također, inicijativa protiv monetizacije autocesta ne suočava se s pitanjem o cijeni referenduma niti s pametovanjem kako se za 50 milijuna kuna mogu graditi škole, bolnice i vrtići. Nitko ne proziva voditelje inicijative da plate referendum iz svoga džepa. Također, dio nevladinog sektora koji podržava ovu inicijativu je onaj koji je, blago rečeno, stavljao na stup srama Željku Markić i o Hrvatskoj, uz dobivanje ogromnog medijskog prostora, govorio kao o katotalibanskoj jazbini i srednjovjekovnoj katoličkoj desničarskoj džamahiriji. Ako se pogleda popis tih udruga i vidi što su sve govorili, ne samo o gđi Markić, nego i o hrvatskom narodu općenito, postavlja se logično pitanje kako to da im je hrvatska država odjednom toliko na srcu? U konačnici, što će jednoj srednjovjekovnoj tvorevini autoceste koje su iznašašće modernog doba?

Ako bismo postavili isto pitanje koje je određena ekipa postavila Željki Markić, a to je ono „Tko stoji iza Vas?“, tek onda bismo dirnuli u osinje gnijezdo. Budući da se radi o stopiranju projekta Kukuriku koalicije, ne radi li se tu o pokušaju rušenja Milanovićeve Vlade koje može, s obzirom na svjetonazorsku bliskost nekih udruga, doći jedino s Pantovčaka? Ako jest, koliko je to mudro, pokazat će vrijeme. Ovdje ćemo stati i izdignuti se iznad one ekipe koja sada odjednom radi za dobrobit Hrvatske, a inače im je ona u njihovom hodu kurje oko na tabanu. Samo ćemo konstatirati da se Crkva opet pokazala velikodušnom i ne stoji samo iz Željke Markić, nego iza svakog projekta koji služi za dobro naše domovine. Iako se pokazalo da nije svaki referendum jednako tretiran, nevjerojatno nisko povjerenje naroda u vlast obvezuje svakog birača da potpiše i ovu inicijativu, tko god stajao iza nje, baš kao što je to bilo i za inicijativu o promjeni izbornog zakonodavstva.

Koncesija, da ili ne?

Ono što mene kao potpisnika referendumske inicijative zanima je, recimo, kako će se riješiti problem kadroviranja u ovom državnom mastodontu i hoće li se uvesti vinjete? Zanima me hoće li cestarski sindikati biti spremni na veliko kadrovsko i radničko pospremanje, kao i na daljnju istragu koliko se plaćalo pojedino radno mjesto na naplatnim kućicama. Ukratko, kao i uvijek, zanima me što nakon referenduma.

Koncesija sama po sebi ne bi bila loša stvar kad bi u Hrvatskoj postojao uređen i učinkovit pravni sustav koji bi kaznio svaki pokušaj opstrukcije javnog interesa i općeg dobra. Podsjetimo, Margareth Thatcher je u koncesiju dala, ne samo autoceste i proizvodnu sferu ekonomije, nego i velik dio kulturnih dobara, čak i muzeje i kazališta. Išla je do te mjere da se, karikiram, i sama kraljica mogla opravdano uplašiti da i ona neće završiti kod nekog koncesionara, zajedno s Buckinghamskom palačom. No, to je bilo moguće u pravno uređenoj zemlji duge demokracije kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo. U zemlji u kojoj je, prema svim relevantnim izvješćima, korupcija na razini neke afričke banana države i u kojoj je bjelodano jasno da su autoceste građene i održavane na kriminalan i koruptivan način, logički, mora biti svakome bjelodano jasno kako postoji opravdana opasnost od koruptivnog ponašanja onih koji žele te iste autoceste dati u koncesiju i time kratkoročno pokrpati rupe i eventualno uvjeriti rejting agencije da nismo više u statusu „smeće“. Kako se i pri gradnji glede autocesta baratalo pojmovima poput narodno blago, nacionalna imovina, dosanjani san o spajanju sjevera i juga, Zagreba i Splita, tako je i prosječnom čovjeku kojeg od milja zovemo porezni obveznik ipak u svijesti da bi prodaja autocesta bila izdaja nacionalnih interesa i da ih treba sačuvati, pa što košta da košta.

Biraču i građaninu kojem je stalo do boljitka ove zemlje ne može biti svejedno što će biti u budućnosti – i s našim autocestama, ali i s našim izbornim zakonodavstvom, s našim brakovima i obiteljima. Ako nam nije svejedno kako će nam biti u budućnosti, ne bi nam trebalo biti svejedno i što će biti s prošlosti – hoće li pred lice pravde biti izvedeni oni koji su autoceste doveli u ovu situaciju, kao i kako ćemo se odnositi prema onima koji su omogućili ovaj nakaradan politički sustav, koji, vjerujem, počinje odumirati sutra u Münchenu.
 

Da biste komentirali, prijavite se.