Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

utorak, 25. veljače 2014. Arhiva kolumne

Pokažite mi čovjeka koji ima dovoljno pameti da od sebe napravi budalu!

Misao do dvije o hrvatskim mesijama i Jotamovoj basni: ako ste gledali film Brianov život, mogli ste u jednoj sceni zapaziti ponudu raznoraznih ljudi koji se predstavljaju kao pravi i autentični mesije. Ta scena asocira na trenutnu društvenu svijest u hrvatskom društvu koje, u nedostatku jasnog sustava, obezvrijeđenih vrijednosti, gospodarske katastrofe i nikakvih vizija, grozničavo traži nekoga tko bi ponudio nešto novo, novi početak i izlazak iz krize, na što narod ima potpuno pravo.
Foto: www.thebureauinvestigates.com

Forumački poučak

Budimo realni, Hrvatska obiluje ljudima koji imaju sposobnost, viziju, karakter i talent, nekada i sve četvero zajedno. No čini se da hrvatskom biračkom tijelu još uvijek nije sasvim jasno koga samoga želi. U tijeku je grozničavo traženje mesije koji bi ponudio svoj put izlaska iz krize, ili barem onaj tip čovjeka koji bi učvrstio konsenzus oko ciljeva i izlaska iz krize. Temeljna pogreška koja se često javlja u kojekakvim anonimnim komentarima i uličnim raspravama može se sažeti u otprilike sljedeću situaciju: mediji prenesu vijest o uspjehu nekog znanstvenika ili inovatora, primjerice konstruktora električnog automobila Mate Rimca, a najčešći komentari ispod teksta izgledaju otprilike ovako: „Tooooo, careeeee!!!! Želimo te za precjednika!!!“, ili pak: „Matu za premijera!!!“

Nema tko se posljednjih godina nije imao prilike okititi tom titulom od strane forumaškog establishmenta. Od Mate Rimca, preko Željke Markić i Davora Pavune, Nike Kovača, do Ante Gotovine. U ovim vjerojatno dobrim namjerama i težnji Hrvata da ospore izreku „Kakav narod, takva mu i vlast!“, događa se konstantno jedna velika zabluda, a to je stav da se svaki uspješan čovjek mora početi baviti politikom kako bi ovom društvu bilo bolje. Političko djelovanje i pripadne mu elite ovdje se izjednačavaju s pojmom države kao takve. Tu se hrvatsko biračko tijelo pokazuje kao ono kojem je teško misliti izvan političkog konteksta, što je za demokratske obrasce  stvar prošlosti, a više pripada totalitarnoj prošlosti s kojom se još uvijek djelomično suočavamo, od pojedinaca preko struktura koje su smatrale da partija odlučuje o svemu.

Jotamov poučak

Da je pristup kriv, dovoljno je zaviriti u Bibliju (ako ju nemate, postoje i online primjerci) i pročitati Jotamovu basnu koja se nalazi u Knjizi o sucima (Suci 9,7-15). Sažeto to izgleda ovako: drveće odlučilo izabrati sebi kralja, pa su pitali maslinu, smokvu i lozu hoće li vladati nad njima. Međutim, svi su redom odbili jer su smatrali da bi se tako morali odreći svojih kvaliteta: maslina ulja, smokva slatkoće ploda, a loza vina. Sve što su one proizvodile bilo je na korist, kaže basna, bogovima i ljudima. Ali zato se kraljevske časti prihvatio glog i obećao dati ono što ima – bodljikavost.

Poanta basne jasna je i danas: društvo, ako želi biti uspješno, mora iskoristiti potencijal i talente svojih građana u onome u čemu su sposobni. Stvoriti takav sustav koji će im omogućiti napredovanje i uspjeh. Trpati svakoga u političke vode i raditi od njega mesiju znak je ozbiljnog nedostatka razumijevanja demokratskih procesa. S druge strane, našim permanentno grešnim strukturama očito treba netko tko će ih prodrmati i omogućiti, simbolički, maslini da proizvede ulje, smokvi plodove, a lozi vino. Naš problem su glogovi koji nude bodlje i oganj i uvjeravaju nas kako je to nešto savršeno i jedino moguće.

U tom smislu Hrvatskoj je potreban čovjek ili tim koji bi artikulirao ili još bolje, ustajale grešne strukture provjetrio vjetrom demokracije. Pritom ne mislim na one koji svoj nastup uspoređuju s mesijanskim Kristovim vremenom. Zašto? Zato što Kristovo mesijansko vrijeme nije bilo kaotično i dekonstruirano, nego pripremano od Boga dugi niz godina. Mesija nije krenuo ni iz čega niti je pao iz zrakopraznog prostora. Apostol Pavao je jasan: „Kada dođe punina vremena, Bog posla…“ (Gal 4,4). No, to ne određuje mesija, nego Bog. Je li punina vremena – to neće odrediti Karamarko ili Kujundžić, Milanović ili Ruža Tomašić, nego Bog. Prepoznati njegovo djelovanje u povijesnim procesima je mudrost. Za početak, evo prve mesijanske kvalitete: mudrost! A u Hrvatskoj pojedinci „nemudro“, ali uporno negiraju povijesne uzroke i procese, ne bi li sebe prikazali spasiteljima (baš kao u Brianovom životu). Kod nas su procesi nezavršeni, a pouka povijesti je da ih prvo treba završiti, a onda krenuti naprijed. Tko to eliminira, eliminirat će i društvo kao takvo. Bio on ljevičar ili desničar, konzervativac ili liberal.

Machiavellijev poučak

Zato je, osim Svetog pisma, korisno uzeti i Machiavellija i neke njegove naputke: birati za vladare one koji već znaju vladati, a ne one koji vladaju, a ne znaju kako bi. Više cijeniti velikodušne od onih koji su velikodušni uz pomoć (tuđih) sredstava i novca. Prokazati korupciju kao uzrok propasti jednog društva, a koja se češće rađa u rentijerskim društvima, puno češće nego u onim stvaralačkim (ovo tako podsjeća na nuđenje spasa države kroz turizam, koncesije, monetizacije i sl.). Machiavelli kao pobornik republike ukazuje na mogućnost uvođenja diktatora na određeno vrijeme (kao u Rimskoj republici) – ne u smislu korejskog diktatora Kim Jong Ila ili jugoslavenskog Tita, nego u smislu čovjeka koji bi na određeno vrijeme imao zadatak zaštititi republiku od propasti i uvesti učinkovit sustav, ali i na kraju mandata položiti račune. Konkretno, to bi u Hrvatskoj značilo prepoznati lidera, izabrati ga demokratskim sredstvima da promijeni sustav iz koruptivnog u kreativni, s jasnom vizijom da narod treba napredovati, a on kao pojedinac treba imati ograničen rok trajanja, uz potrebu omogućavanja da se opće dobro maksimizira kroz otvaranje uvjeta za ostvarenje talenata. Još konkretnije: da Mate Rimac ne bude predsjednik, nego da mu se ovdje omogući da bude genijalan konstruktor, da Ante Gotovina bude heroj i oslobođeni general, Niko Kovač selektor i športaš, a Davor Pavuna znanstvenik.

Da bi se Hrvatskoj dogodio takav lider, potrebne su tri stvari: kontinuitet želje za promjenom sustava i ljudi, kairos, odnosno pogodan trenutak i čovjek pojedinac koji će znati procijeniti ovo drugo i iskoristiti ono prvo. Ili slikovito: potreban nam je čovjek koji ima dovoljno pameti da od sebe napravi – budalu.

Da biste komentirali, prijavite se.