Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

četvrtak, 29. svibnja 2014. Arhiva kolumne

Što smo naučili iz EU izbora?

„Ratne posljedice i način razmišljanja stvoren u doba komunističke vladavine stvaraju brojne zapreke. Prijeko je potrebno ne klonuti duhom. Solidarnom se suradnjom svih mogu i u razmjerno kratkom roku naći prikladna rješenja čak i za najsloženija pitanja.“
Foto: www.bbj.hu
Prije nekoliko dana sam čitao govore i propovijedi pape Ivana Pavla, koje je izrekao prigodom posjeta Hrvatskoj 1998. godine. Prosječnom, da ne kažem površnom, hrvatskom medijskom konzumentu, od tadašnjeg posjeta ostalo je u pameti nekoliko stvari: proglašenje kardinala Stepinca blaženim, posjet Splitu i njegovo pjevanje pjesme „Zdravo Djevo, kraljice Hrvata“. No ako se pažljivije pročitaju njegove misli upućene te, sada već davne 1998. godine, istovremeno zapanjuje i zabrinjava njihova suvremenost. Zapanjuje zbog filigranske detekcije stanja u društvu, a zabrinjava jer je napisano prije 15 godina. Citat s početka teksta je iz njegovog pozdravnog govora u zagrebačkoj zračnoj luci. Svaka rečenica odiše pozivom na život u demokraciji, na izgradnju iste. Papa vrlo često poziva i ohrabruje Hrvate i građane RH da si osvijeste važnost promjena na početku, ispostavit će se kasnije, mukotrpnog i dugog puta priključenja velikoj i demokratskoj europskoj obitelji. Danas, nakon 15 godina, mora se konstatirati kako se nismo maknuli ni milimetar, a posljednji izbori za europski parlament su to i pokazali, pogotovo s retorikom koja nije imala previše veze s onim što se događa u Europi. Kad bi netko u dnevni tisak ove papine riječi stavio bez navođenja autora, mjesta i vremena, oni bi se činili vrlo aktualni i kao dobar putokaz za današnje društvo. Postavlja se pitanje zašto je tome tako, a odgovor bi mogao ići u tri smjera.

Niska razina demokratske svijesti

Hrvatska nije mogla provoditi demokraciju nedemokratskim metodama, nedemokratskim sustavom i, najvažnije, nedemokratskim ljudima. Za demokratizaciju društva bili su stvoreni svi preduvjeti nakon Bljeska i Oluje i nakon mirne reintegracije. To vrijeme preklapa se s papinim riječima s početka teksta. Međutim, dobro premreženim strukturama nije odgovarala demokratizacija i europeizacija Hrvatske. Danas se može zaključiti kako baš veliki „demokrati“ intimno nisu željeli ulazak Hrvatske u EU, i to zbog pravila po kojima bi morali igrati – na gospodarskom i pravnom području. No, nakon ulaska u Uniju i sramotne blamaže s „lex Perković“, pokazuje se kako su, kao prvo, stare strukture vrlo jake, kao drugo, neće se tako lako odreći moći koju su prisvojili, kao treće, uvjerile su narod kako on nema bogznašto odlučivati o krucijalnim stvarima za organizaciju vlastitog društva, što EU omogućuje. I sada tek postaje vidljiva velika pogrješka predsjednika Tuđmana, a to je neprovođenje lustracije nakon briljantne pobjede u Domovinskom ratu.

Izostanak lustracije

Izostanak lustracije omogućio je spomenutim starim strukturama da već tijekom mirne reintegracije navuku vodu na svoj mlin i gotovo potpuno preuzmu vođenje procesa u sljedećih 15 godina. Kroz dobro poznate metode očuvanja starih ili eventualno regrutiranja provjerenih kadrova za samoočuvanje, kroz permanentnu goebbelsovsku difamaciju svakoga tko bi imalo ugrozio taj sustav, Hrvatska se navikla na jedan specifičan način društvenopolitičke svijesti u kojem su učitelji demokracije postali oni koji su na nju desetljećima gledali kao na najveću prijetnju. Očuvanju ovakve klime pomogle su i određene medijske grupacije, također premrežene, kolokvijalno rečeno, udbaško-jugoslavenskim strukturama. U medijskoj klimi u kojoj se Mesića proglašava korifejem demokracije, a Perkovića stvarateljem hrvatske države jako je teško bilo što pomaknuti na bolje.

Zato je Hrvatskoj lustracija nasušno potrebna, ne kao model osvete nad bivšim sistemom, nego promjena „programskog jezika“. Lustrirati ne znači reći „sjašite da mi uzjašimo“ samo zato jer nismo mogli do sada prismrditi vlasti. Lustracija mora biti racionalan, dobro osmišljen, legitiman i legalan način promjene struktura, zakona, odmak od mentaliteta i provjetravanje kadrova, kako bi zavladala stabilnost. Politička i ekonomska.

Niska razina demokratske kulture

Niska razina demokratske kulture očituje se u konstantnom neizlaženju na izbore i na nedefiniranim ciljevima bilo koje kampanje. Koji god bili izbori, u Hrvatskoj se vrte iste teme i stalno se vrtimo u krugu: lokalni izbori su test za EU izbore, EU izbori su test za predsjedničke, predsjednički za parlamentarne, parlamentarni za izbore predsjednika kućnog savjeta. Nijedne izbore ne percipiramo kao ključne izbore za ono za što izlazimo na birališta. Barem oni koji izlaze.

A većina misli da ih se to ne tiče ili da su nemoćni. To da su nemoćni, ostatak je jednog anakronog mentaliteta kojeg konačno treba strpati u neku povijesnu ladicu. Da je narod itekako moćan pokazali su posljednji dani, u kojem se, za razliku od asocijalne vlasti koja „pali na diesel“, narod ujedinio i pomogao stradale u poplavljenim područjima. Što znači da se narod može „dignuti“ i kad su izbori u pitanju jer im to u demokratskom okviru naprosto više nitko ne brani. Možda bi izlaz bio u tome da se apstinente počne kažnjavati novčano. Ako se nekoga kažnjava zbog neizvršavanja jedne građanske dužnosti – neplaćanja poreza, može se kažnjavati i zbog neizvršavanja druge građanske dužnosti – neizlaska na izbore. Pitanje je samo tko će imati hrabrosti donijeti takav zakon, koji je potreban baš zbog jačanja demokratske svijesti. Kao što se visokim kaznama ljude discipliniralo po pitanju vezivanja pojasa u automobilu, moglo bi ih se disciplinirati i po pitanju izlaska na izbore.

Glasovanje po Pavlovljevom refleksu

No, postoji još jedan problem koji se tiče načina kojim građani Republike Hrvatske biraju svoje predstavnike na izborima. Možda zvuči grubo, ali je činjenica da većina glasača bira po principu Pavlovljevog refleksa i uvjetovane reakcije. Znamo kako je Pavlov opisao taj refleks: svom psu donosio je hranu i zvonio zvoncem. Nakon nekog vremena samo je zvonio, ali je pas svejedno lučio slinu i imao reakcije gladi kao kad je vidio hranu. Taj je način učenja primjenjiv i na čovjeka jer se čovjek često vodi uvjetovanim reakcijama. Ako to primijenimo na ponašanje hrvatskih birača pred izbore, može se zaključiti sljedeće: tko bolje zazvoni zvoncem trenutnih biračkih potreba, toga se zaokružuje. Šestorka je 1999. godine zvonila zvoncem ugroze demokracije – dobila je izbore; Sanader je 2003. zvonio zvoncem domoljublja – dobio je izbore; Kukuriku koalicija je zvonila zvoncem gospodarskog oporavka – dobili su izbore.

Zašto Ruža Tomašić dobiva veliki broj preferencijalnih glasova? Zato što zvoni zvoncem zaštite nacionalnih interesa, a prosječan hrvatski birač ima neprestani strah od gubitka suvereniteta i strah od nekakvih moćnih lobija koji će nam uzeti ono što smo sticali stoljećima. Također, Hrvati često podržavaju tzv. "malog čovjeka" (čitaj: onog tko se bolje proglasi žrtvom) koji se bori protiv velikih i moćnih EU sinekura. Opsesivna očaranost pojedinih domoljuba jednim ksenofobom Nigelom Farageom najbolji je pokazatelj toga.

Pavlov je, zvoneći zvoncem, svom psu davao sve manje hrane (sadržaja). Osobno se bojim da ćemo, ako ovako nastavimo, dobivati sve manje sadržaja, a sve više zvonjave. Što postaje sve više i više očito - mjesec dana nitko ne spominje ljude, nego rejtinge i unutarstranačka previranja. A mi „slinimo“.

I da odgovorim na pitanje iz naslova: što smo naučili iz posljednjih izbora? Očito ništa ili jako malo. Demokracija je teška jer pretpostavlja čovjekovu slobodnu odluku. Gubitnici uglavnom krive medije koji ih, ili nisu prepoznali, ili su ih prepoznali pa blokirali. No poučak nekih prošlih društvenopolitičkih gibanja ne ide u prilog ovakvoj tvrdnji. Mediji su blokirali i referendumsku inicijativu za brak, pa je odaziv na potpisivanje bio više nego dovoljan, a na referendum solidan. Za birače demokracija pretpostavlja tešku odluku slobode da biraju ili ne biraju. Za kandidate demokracija predstavlja izazov da birače motiviraju sadržajem, a ne zvonjavom i da se nečega konačno odreknu. Za početak – vlastite taštine i mesijanske svijesti.

PS. Mladi koji su papu slušali u Solinu sada su ljudi između 35 i 40 godina i trebali bi biti glavni nositelji društva. A oni su često nositelji pronevjerenih ideala. Zato se bojim da smo još daleko od ostvarenja riječi ovog svetog pape.
 
Da biste komentirali, prijavite se.