Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

utorak, 28. siječnja 2014. Arhiva kolumne

Zoran Milanović – promašeni Nietzsche-ovac

Jučerašnje izlaganje premijera Milanovića na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, prema starom „dobrom“ divide et impera načelu, ostavilo je neugodan okus u ustima svakog trezvenog slušatelja i gledatelja. Umjesto pijeteta kojim je trebalo odisati ozračje sjećanja na najbolniji i jedan od najbestijalnijih zločina koje civilizacija poznaje, premijer Milanović nastavio je pokazivati zavidnu razinu „neznanja“ i upitnu razinu dobrog ukusa.
Foto: wikipedia.org/seebiz.net/Laudato

Zabrinjavajuće odvođenje vode na tuđi mlin

Jučerašnja izjava o tome kako je NDH bila prva država koja je imala organizirane masovne egzekucije začudit će svakoga tko imalo poznaje suvremenu povijest. Organizirani progoni i pogubljenja od strane Nijemaca i prije početka Drugog svjetskog rata, masovna likvidacija poljskih elita u Katynskoj šumi od strane Sovjeta, kao i progoni Židova u Sovjetskom savezu, samo su neke od bolnih točaka europske povijesti koje je jučer trebao imati na umu, ako ne premijer, a onda neki njegov savjetnik. No, premijer je odlučio nastaviti niz i nakon finskog građanskog rata, spominjanja vukovarske kasabe, te tumačenja uzroka početka Domovinskog rata, u svoje bisere pridodati i holokausta kao ekskluzivno hrvatski proizvod. Zajednička crta njegovim izletima u povijesnu znanost najčešće je negativan stav spram hrvatske povijesti i državotvornosti. Kome na ruku ide ovakvo generaliziranje genocidnosti Hrvata, možemo samo pretpostavljati u ovom i ovakvom kontekstu.

U drugoj izjavi, vjerojatno sročenoj ad hoc, premijer je spočitnuo nedolazak najviših predstavnika Katoličke crkve, odnosno onih koje je on valjda očekivao. A komentar kako očito nije sazrelo vrijeme za takvo nešto zaslužuje podrobniju analizu, u kojoj treba naglasiti sasvim jasan stav Crkve o holokaustu, o NDH, kao i o svakom totalitarizmu. Stav Crkve jasan je iz dijaloga sa židovskom zajednicom, posjeta stratištima ustaškog terora i jasnim izjavama glede odbacivanja svake vlasti koja gazi ljudsko dostojanstvo. Stavovi Crkve ogledaju se i u djelovanju s. Amadeje, đakovačke redovnice koja je proglašena pravednicom među narodima. Još više, stav Crkve očituje se u homilijama nadbiskupa Stepinca, koje su pravednički odjekivale usred horora ustaške vlasti. No ono spram čega se Crkva jasno odredila, vodeći se nasljedovanjem Isusa Krista, naš premijer, i većina trenutnog državnog vodstva, nikako da zauzme jasan stav. Dok se Crkvu proziva u maniri pedesetih godina prošlog stoljeća, dotle se simpatiziraju troroge kape i zvijezde petokrake. Zločine crnog fašizma se komemorira, a zločine crvenog fašizma opravdava, nekad i glorificira. Dok se Crkvi spočitava nedemokratičnost, vodi se rat s pola Europe zbog zaštite udbaških zločinaca. Dok se svim Hrvatima nabija osjećaj krivnje za povijesnu sramotu dijela kvislinškog režima, dotle se koristi svaka prilika za sabotiranje istrage komunističkih zločina.

I dok svijetli crvena lampica za konačno zatvaranje poglavlja Drugog svjetskog rata, poraća i komunističkog terora, kao i istraživanje koje će morati provesti znanstvenici mimo ideologije i politike, dotle nam jučerašnji događaj daje pravo na kratku analizu političkog profila Zorana Milanovića.

Milanović poput Raskoljnikova

U svome djelu „Drama ateističkog humanizma“ Henri de Lubac analizira lik Raskoljnikova i definira ga kao čovjeka kojeg nosi zanos anarhističkog  imoralizma. Mladom studentu, zatvorenom u svom sanktpeterburškom sobičku, na pamet padaju kapitalne ideje o podjeli ljudi na više i niže. Ljudi više kategorije, u koje ubraja i sebe, imaju pravo uništavati sadašnjost uime bolje budućnosti; ako žele, mogu kršiti zakone radi većega dobra i zaštite sustava kojeg žele stvoriti; oni mogu zakone i mijenjati ako im se prohtije ili to traži situacija, smatraju da im je sve dopušteno samo zato što jesu to što jesu. Ili misle da to jesu. Mogu se čak sramotiti u sadašnjosti, samo zato jer se nadaju biti gospodari budućnosti. Za zločine koje neminovno čine nimalo se ne kaju.
No samosvijest o vlastitoj veličini i potrebi za samonadilaženjem, o kojoj govori Nietzsche i mašta Raskoljnikov, raspada se u srazu s krutom realnošću. Raskoljnikov nakon zadatka koji si je zadao uviđa da nije dorastao svom snu. Nakon svega postaje razočaran ambiciozan čovjek, nedorastao za velike stvari, za ideje, za promjene o kojima je toliko maštao. Postaje promašeni ničeovac koji si je na početku, kako sam kaže, utuvio u glavu da je genijalac, ali u praksi i na primjeru pojedinačnog slučaja ne može ostvariti grandiozne ideje o kojima neprestano mašta i priča.

Traži se Sonja… Ili barem Porfirij Petrovič…

Epilog Raskoljnikova trebala bi biti sljedeća epizoda premijera Milanovića. Nužno je potrebna osoba koja će ga suočiti sa stvarnim stanjem i činjenicama. Netko poput Sonje koja je pomogla da se junak Dostojevskog pokaje i preporodi svoje srce. Ili barem netko poput istražitelja Porfirija koji će ga majeutički suočiti s činjenicom da to što radi nimalo ne vodi prema dobru.
Zaključno, čega je previše, ni s kruhom ne valja. Žrtve holokausta nisu zaslužile da preko njih jedan ambiciozni lokalni političar gradi neke čudne arhitekture i konstrukcije, uzrokovane vlastitim nedoraslostima. Žrtve zločina svih ideologija ne trebaju svoje predstavnike, glasnogovornike i PR stručnjake. One šute i krik njihove šutnje najglasniji je spomen njihove tragedije. One imaju ime, ali ne i glas. Lice od kojeg bismo najradije sklonili pogled. One su tu. Nijemim krikom, glasnijim od bilo koje političke manipulacije, vape da konačno zatvorimo poglavlja totalitarne prošlosti. Zato predlažemo nekad perspektivnom i obećavajućem mladom političaru Milanoviću, kada sljedeći puta bude htio suosjećati sa žrtvama, neka umjesto govora 15 minuta šuti. Prilika će ove godine biti nekoliko: Jasenovac, Bleiburg, Vukovar. Ili neka bude toliko odrješit da povede Hrvatsku u novu budućnost, očišćenu od skoro stoljetne totalitarne prošlosti. Ne zanemarujući sadašnjost.

Da biste komentirali, prijavite se.