Za laudato.hr piše:

fra Jozo Grbeš

ponedjeljak, 11. svibnja 2015. Arhiva kolumne

Domovina je samo jedna: sjećanje gospođe Emilije Mesić (2.dio)

Vrijeme tragedije, tuge i muke II. dio
Foto: dnevni-list.ba
Tomica je s vojskom stigao u englesku zonu, ali su ti Englezi bili ljudi te savjetovali da se vojska raziđe širom Austrije. Tomica je još pri slovenskoj granici naišao na dobrog slovenskog župnika, koji je njega i Daniela Crljena nahranio te mi dao nešto civilne odjeće da se presvuku iz uniforme. Tomici je u Krumpendorfu rekao vel. Kamber da se ja i Davorin nalazimo skupa s obitelji Sertića u tome hotelu. Bog je bio dobar i milostiv.

Sada se je situacija promijenila. Tomica je uzeo Davorina na leđa te smo svi skupa proslijedili za Salzburg, za koji smo čuli da Amerikanci drže logor za izbjeglice. Hodali smo ovaj put bez straha te se često navraćali u seljačke kuće radi hrane. Sertićevi su dečki nosili na leđima paketiće duhana, koji su uspjeli spasiti iz one kolone iz koje smo utekli. Za taj duhan je Joža, koji je znao Njemačku, polako mijenjao za malo krumpira, zelenja, a nekad i malo konjskog mesa. Seljaci bi dozvolili da skuhamo supu. Tomica bi mi na pola u šali uvijek došapnuo da nalijem u supu puno vode, jer je često za njega, Jožu i mene supe nedostajalo, a jeli smo zadnji.

Pješačeći dospjeli smo i do Radstadta u Steirnu. Tu smo u hotelu ispod „Hoche Tauern“ zatekli župana Sabolića sa gospođom, koje smo poznavali još iz Slavonskog Broda. Tu su Englezi, videći Davorina, pozvali mene i njega u „dinning room“ uz kuhinju. Davorin je dobio ogroman tanjur supe, te uz to crackerse, kao što su i meni dali da se najedemo. Davorin nije mogao sve pojesti te je rekao da će supe ostaviti „za taticu koji je ostao pred hotelom sa ostalima.“

Tražeći mjesto za spavanje, naišli smo na logorske barake. Iz jedne je izašao ministar Lisak. Onaj isti koji je kasnije uhvaćen te na sudu u Zagrebu pokazao veliko junaštvo. Otkresao je partizanskom sudu svu istinu o njihovoj vladavini. Ostao mi je dugo u sjećanju već i po svojoj krasnoj pojavi i ponosnom držanju. U tim barakama nije bilo mjesta za nas, a pala je već noć. Stisli smo se uz neku ogradu i tako dočekali zoru. Uz cestu smo često naišli na seoske gostionice, pa ako je gostioničar bio dobra srca, pustio nas je prenočiti na podu.
 
Tomica je jednom vidio Davorina kako u ručicama drži nešto slame. Upitao ga je: „Što će ti ta slama?“ Davorin je odgovorio: „Za glavu.“, jer su podovi bili tvrdi za spavanje. Tako isto ako bi Tomica spustio Davorina na zemlju da on malo hoda s nama, rekao bi: „Tata nosi mene, jer me bole moje male nogice.“ Toga smo se sjećali u kasnijem životu kad je Davorin već odrastao. U nekom selu uspjelo je Sertićevim dečkima kupiti staroga konja za šest paketića duhana. Konj se je zvao „Paul“, a odmah je dobio ime „Faul“. Na ravnoj cesti bi on nosio ono malo duhana na leđima, ali čim bi cesta išla uzbrdo, trebalo ga je vući.

Često bi se zaustavili kraj škole u selima, jer smo mogli računati da će naša grupa moći odspavati na školskim klupama. U jednom selu smo naišli na vrlo ljubaznu učiteljicu, koja nam je dozvolila da na šivaćoj mašini pokrpamo naše izderane haljine. Sašila sam suknju za gospođu Sertić od nekog materijala što su joj uz put poklonili dobri ljudi. Za Davorina sam dobila nešto rublja da ga mogu presvući. Nas su grizle uši koje smo dobili spavajući po sjenicima, gdje je prije spavala vojska. Kod te učiteljice skuhali smo našu obligatnu supu. Ovaj put uz malo konjskog mesa. Jeli smo sa pravim jedećim priborom, ne sluteći da ćemo s time imati nezadovoljstvo.

Zahvalili smo se ljubaznoj učiteljici te krenuli na put. Nakon pješačenja po cesti, sustigla su nas dva austrijska policajca te tražila da pregledaju naše torbe. Nisu našli ništa između naših prnja. Učiteljica je posumnjala da smo joj odnijeli jedači pribor. Na općini su nam se ispričali: učiteljičina mama je spremila taj pribor na neobično mjesto. Što znači biti izbjeglica. Udarilo nas je po glavi, jer su posumnjali da smo kradljivci.

Davorin je dobio curenje uha te smo naišli na jedan lazaret, gdje mu je doktor isprao uho i dao neke lijekove. Joža je po karti računao da ćemo u Salzburg stići za dan ili dva. Prošli smo tunel kroz Passau i približili se salzburškoj dolini. U selu blizu Salzburga zaustavili smo se još jednom da skuhamo našu supu. Joža i Sertićevi otišli su u Salzburg da izvide situaciju. Vratili su se sa dosta dobrim vijestima. Istina je da tamo postoji logor za izbjeglice pod paskom Amerikanaca. Sada su Sertićevi prodali seljaku konja koji nam u gradu ne će trebati. Vode je bilo na pretek. Oprali smo naše „rublje“ te se drugi dan spremili za Salzburg.

Salzburg nam se odmah svidio sa svojom tvrđavom, rijekom Salzach te mnogim mostovima preko njega. Uz rijeku Salzach hodali smo do logora Lehen. Na ulazu u logor stražarili su Amerikanci. Nisu nas mnogo pitali. Takvih izbjeglica kao mi bio je pun Salzburg te cijela Austrija. U logoru nalazilo se je mnogo Hrvata i nešto Voksdeuchera. U jednoj velikoj sobi svaki je dobio veliki drveni krevet na kat. Ležali smo na slami te dobili teške vojničke deke. Hrana je bila slaba: vodena supa od špinata, kava bez šećera, mali komadić kruha. Tomica i ja kruh bi dali Davorinu, a mi smo „pili“ supu. Kraj takve hrane brzo smo dobili neke osipe. Manjkali su nam vitamini. Bili su i mnogi poznati u tom logoru. Davorin i neka dva-tri dječaka trčali bi po logorskom dvorištu. Uz mnoge druge nalazio se je i Ilija Sertić. On bi pozvao Davorina k sebi te mu dao komadić kruha namazan sa marmeladom na obje strane. Davorin bi u dječjoj naivnosti navečer molio ovako: „Dragi Bogo, čuvaj mamu, tatu i Jožu te čiku Iliju što maže kruh - gore i dole.“

Naš put kroz Sloveniju i Austriju trajao je nekih sedam tjedana. Kalendara nismo imali, pa skoro nismo znali koji je datum. U Salzburgu smo vidjeli da smo tamo stigli 19. lipnja. Sljedeći dan je bio „Tijelovo“. Otišli smo svi u grad. Tu smo upravo zatekli tijelovsku procesiju na Marcus-Platzu. Djevojčice u bjelini prosipaju cvijeće po cesti, svećenici pod baldehinom i sila ljudi pristojno odjevenih. Sada smo shvatili našu bijedu. Mi u izderanim haljinama skrivali smo se po salzburgškim „haustorima“ da nas možda policija ne potjera. Suze su tekle bez da smo ih brisali, mi jadni beskućnici, bez domovine i časti!
 
U logoru je tekao život svojim tokom. Ljudi su se snalazili kako su mogli. Joža Gucek, naš vjerni vodič po putu, po zanimanju trgovac, počeo se ogledati, zatim, da se naš život poboljša. Pronašao je u okolici da su se iz vagona dijelile stvari/roba za muškarce. Donio je rublja za sebe i Tomicu, te neke košulje i hlače. Meni je donio muške cipele maloga broja koje sam par godina nosila.
 
Joža je odlazio u Bavarsku prelazeći granicu na crno. Donosio je krompira, kupusa i zelenja. Donio vagu te je na meni bilo da to zelenje prodajem. Kako u meni nije bilo ni malo trgovačkog duha, često bi pola zelenja ljudima poklonila. Znala sam što znači biti bez novaca, a željan malo svježeg zelenja. Kasnije je Joža pronašao krojačicu koja mi je sašila haljinu skoro badava. Sada sam mogla otići u crkvu na misu, bez bojazni da će me netko potjerati.

Sertićeva obitelj je odlučila da otputuje za Pariz. Susreli su neke naše ljude, koji su također tamo putovali. Meni je bilo žao dijeliti se sa dragim ljudima. Prošli smo skupa težak put. Otpratila sam iz preko lehenskog mosta u pravcu kolodvora. Imala sam komadić čokolade što sam dobila za Davorina. Dala sam taj komadić Nini kad već ništa nisam mogla učiniti. Zagrlila sam sve po redu gutajući suze...
 
Jedne noći probudila nas je galama po hodnicima naše barake. U sobu je ušlo nekoliko Amerikanaca u uniformama te jedan čovjek niskoga stasa sa maskom na licu. Kupili su naše muškarce. Kad su došli do Tomice, čovjek sa maskom klimao je glavom, da ne odvedu njega. Onako bez sna, saznali smo da je mnogo ljudi odvedeno iz logora. Za čovjeka s maskom se je govorilo da je bio neki musliman, koji je izdao naše ljude. Odveli su Blažekovića i još mnoge te ih predali Jugoslaviji, koja je tražila „ratne zločince“.

Logor je vrlo brzo preselio u „Saal Felden“. Tamo su bile barake ostavljene od S. S. njemačkih trupa. Pošto je to bilo u kasnu jesen, nadali smo se da će zima biti snošljiva, jer je logor imao centralno loženje. Ne dugo nakon dolaska u taj logor, Tomica je saznao od gospođe Gabrijele Sabo da i njega traže. Gospođa Sabo je radila u kancelariji kod Amerikanaca. Trebalo je odmah napustiti tu zonu. Joža je baš te dane bio u zatvoru, jer je opet prešao ilegalno bavarsku granicu.

Složila sam oprano rublje na njegov krevet te se oprostili od susjeda u istoj sobi. U zoru nas je odvezao seljak na stanicu te smo vlakom otišlo do Schwarzacha, tj. britanske zone. Prijatelji su nam u Veldenu našli privatnu sobu kod austrijske obitelji. Živjeli smo od mršavih obroka, koje smo dobivali na kartice. Tomica bi odlazio vlakom do Klagenfurta te svaki put došao nazad sa jednim kruhom, koji su mu prijatelji spremili. Sve je to tako išlo do pred Božić. Naša privatna sobica nije imala peći, nego smo imali tek mali električni koher. Davorin je uglavnom ležao u krevetu da ugrije promrzle ručice.

Jedno jutro pojavio se je ing. Bosiljević. Došao je autom da nas odveze u logor St. Gertaut kraj Volfsbucka. Opet smo se našli u logoru, gdje je bilo mnogo Hrvata. U logoru je bilo toplo jer su naši ljudi sjekli šumu te donosili u barake. Obligatne supe je bilo da se nekako nahranimo, ali kruha tek toliko da ga vidiš. Mi smo naš kruh ostavljali Davorinu, da bar on ne gladuje. Došao je Božić – prvi u emigraciji – ležali smo na krevetima sa mišlju kakvi su bili u Domovini. U sobu je ušao ondašnji student Maglica te nam zapjevao: „Narodil' se Kralj nebeski“. Svi smo zaplakali – to je bio jedan od najžalosnijih Božića što smo ih dočekali.

Kad je došlo proljeće, logor je opet selio. Ovaj put u Fohhsdorf. U tom logoru smo bili najviše gladni – supa od špinata te kava bez ičega. Naši svećenici su obilazili logore te služili za nas sv. misu. Jedno rano jutro nas je američka vojska istjerala iz kreveta. Drhtali smo na hladnom zraku kad su nas poredali uzduž barake. Tražili su ne znam koga, a odveli Tijasa Mortiđiju, poznatog hrvatskog novinara.

Dugo nismo ostali u tom logoru. Kad su kamioni selili naše krevete, Davorin se popeo na vrh tih kreveta te vikao: „Mi selimo – mi selimo.“ Očito je bilo da se dijete veseli toj promjeni, jer drugih „zabava“ nije bilo.

 
Da biste komentirali, prijavite se.