Za laudato.hr piše:

fra Jozo Grbeš, OFM

četvrtak, 19. listopada 2017. Arhiva kolumne

Jesen

Svakoga listopada sjećamo se života. Da života samoga. U tišini srca, u zahvalnoj memoriji, u predivnim slikama iz dana minulih iz sjećanja koja su iskustva, i iskustva koja su život sam.
Foto: pixabay.com

Pada lišće, mijenja se priroda, Ljudi dolaze i odlaze, ideje također dolaze, odlaze i prolaze. Mijenja je stalnost života.

Jesen je vrijeme tog raskrižja toplog i hladnog, zelenog i sivoga, životnog i mrtvog.

Lišće pada, opada. Boje jeseni su najljepše boje zemlje. Boje jeseni pričaju zanimljivu priču o životu i o vremenu.

Stabla kao da održavaju olimpijadu, natječu se tko će prije pobijediti u ljepoti svoga lišća. Mala stabla. Velika stabla. Stara stabla, mlada stabla. Bez obzira. Svi su u istoj igri. Kao da pjevaju bojama i kao da daruju svijetu najljepše poglede.Upravo u jesen. Prije nego nastane smrt, odlasci, gubitci, tama...

Zanimljivo je da ova igra ljepote i boje u prirodi događa se upravo pred umiranje, smrt. Uskoro će sve pasti, sve lišće će otići. Sve boje će nestati. Doći će hladnoća, zima, led i snijeg. Nastati će smrt koja će uzeti sav vidljivi život …

I onda u proljeće, taj život opet niče, nastaje, ponovno se diže, uskrsava! Postoji!
Kako nam priroda šalje lijepe poruke. Našim očima je dano vidjeti. Našim dušama je dano prihvatiti, našem umu je dano razumjeti. Hoćemo li ih uskladiti i vidjeti ljepotu života koji se mijenja, pokazuje, skriva, igra, ali uvijek je tu i nikada ne nestaje.

Čovjek je odraz prirode. On je slika stvorenoga. I u njemu se događaju mijene. I njemu i po njemu Bog koji stalno stvara, govori.

Svakoga listopada sjećamo se života. Da života samoga. U tišini srca, u zahvalnoj memoriji, u predivnim slikama iz dana minulih iz sjećanja koja su iskustva, i iskustva koja su život sam. I onda govorimo samo: Hvala! Na kraju svakog puta ostaje nam reći samo hvala. Jer sve najljepše životne stvarnosti su dar, samo dar.

Zastanimo vidjeti jednostavnost čuda života, ljepotu Božjeg pisma u prirodi i čovjeku. On piše, slika, govori, pjeva… i sve to nama da vidimo, osjetimo, uživamo, učimo, radujemo se...

Priroda uvijek govori. Nju trebamo iščitavati. Ona je jezik svog stvoritelja. Ona govori riječima znakova koji su u biti zemlje, otiscima Stvoritelja. Čovjek samo treba vidjeti.

I u čovjeku se može nastaniti jesen. I može ne vidjeti ništa.

Ali ako želi vidjeti onda će zaista vidjeti. Ako posveti malo više vremena duhu pitat će se kako smo to povezani? Kako smo povezani s ljudima oko nas? S onima koji su otišli prije nas? Kako nam je Duh u stanju povezati se s izvorom bitka, izvorom života, s ciljem putovanja, s Bogom?

I pita se čovjek u vremenu mijenja tko je on.

On nije tijelo jer njegovo tijelo bez njega jest ništa.

On je duša jer je duša puna života, svjetla i energije. On je um jer je um gladan za znanjem u stalno procesu traženja i misli koje ne staju.

On je duh koji je nositelj snage i kojega stalno inspiriraju oni koje vole.

Da i tijelo nije ništa drugo doli lađa, brod, hram koji nosi našu bit. Jer bez mene moje tijelo je ništa doli masa elemenata i vode. Bez duše tijelo je beživotno, bez-života. Stoga čovjek nije određen stanjem ili zdravljem svoga tijela nego snagom svoje biti.

U jesen slike svih mijena govore više od riječi.

 

Da biste komentirali, prijavite se.