Za laudato.hr piše:

Slavko Nedić

subota, 11. kolovoza 2012. Arhiva kolumne

Vjeruju li poznati i vjerujemo li mi njima kada govore o svojoj vjeri?

Nadolazeći koncert Tatjane Cameron Tajči u Zadru s Apostolima mira, potaknuo me na razmišljanje o temi smiju li poznate osobe govoriti o svojoj vjeri...

Nadolazeći koncert Tatjane Cameron Tajči u Zadru s Apostolima mira, potaknuo me na ponovno razmišljanje o temi smiju li poznate osobe govoriti o svojoj vjeri i vjerujemo li mi njima kada o tome govore.   

To pitanje mediji često postavljaju pokušavajući senzacionalistički doći do unaprijed definiranih odgovora. Ipak, odmah treba reći da kad govorimo o vjeri medijski poznatih osoba, tu uistinu ima i onih kojima je vjera samo paravan ili sredstvo za dobivanje određenih poena ili još malo medijskog prostora, pa makar to bilo i na seminaru nekog od naših karizmatika. Činjenica je također da ima i onih iz pedeset ili šezdeset i neke, koji su tek devedesetih otkrili Hrvata ili vjernika u sebi. Ali otkud nam pravo ne vjerovati im ako su uistinu tek tad otkrili klicu vjere? Uostalom, zar ne reče Gospodin da je ista plaća i onima koji došli o trećoj, šestoj ili devetoj uri?

Pustimo obojene medije po strani, ali zašto smo mi bojažljivi zbog „novopridošlih“ vjernika, pa zar se zbog toga ne bismo trebali radovati? Svako naše prigovaranje puno više govori o nama nego o njima. O njima, vjernicima, bili oni više, manje ili nikako medijski poznati, govore i govorit će njihova djela. Ta djela, istina koji puta baš i nisu u skladu s govorom o vjeri, ali tko je bez grijeha neka prvi baci kamen. Ipak, bez obzira na povremene padove svi nastojimo da nam djela budu u skladu s govorom o vjeri.

A, zašto ne vjerujemo poznatim osobama kada govore o vjeri? Zašto ne vjerovati na primjer Maji Blagdan kada s vlč. Sudcem pjeva o Bogu? Zašto sumnjati u glazbene molitve sestara Husar? Zašto ne vjerovati Marti Nikolin kad dvostruko moli Gospi od Aljmaša? Zašto ne vjerovati recimo Doris Dragović kad pjeva pjesmu „Kao Marija“? Zašto ne vjerovati Tatjani Matejaš ili Tatjani Cameron kada govori ili pjeva o svojoj vjeri? Skloniji smo povjerovati i slijediti Tajči kada nas zove „Hajde da ludujemo“ nego Tatjani Cameron kada poziva „da slijedimo Isusa“. Spomenute gospođe imaju neupitne glazbene kvalitete i u glazbenom izričaju vjeruje im se o svemu što pjevaju, jer uistinu prekrasno i uvjerljivo pjevaju. Ipak smo malo skeptični kad ih slušamo kako pjevaju o Bogu. Možda to ipak nije problem spomenutih pjevačica nego nas „nevjernih Toma“ koji, vrlo vjerojatno, ne bismo  povjerovali ni da „prst u ranu stavimo“. Možda smo zbog toga često skloniji slušati i slijediti Miroslava Škoru kada pjeva „Ženo man' se Očenaša“ nego kada pjeva „Gospodine Ti si Pastir moj!“. Ovdje nemam namjeru ni postaviti, a kamoli pokušati dati odgovor na pitanje u kome je od dva navedena slučaja Miroslav Škoro mislio ozbiljno.

Činjenica je da na estradi (a pod tim ne mislim ništa loše) ima osoba koje svoju vjeru prakticiraju više ili manje javno ili potpuno privatno. Neki pak o svom odlasku na misu ili sakramente obavijeste medije. Vjeru prvih ne umanjuje „vjera“ onih drugih, jer nekima je vjera odgovor na Božji poziv, dok je drugima tek prilika za još jedno medijsko pokazivanje. Stoga ne sudimo one prve zbog onih drugih, nego se molimo i za jedne i druge. Onima koji stvarno vjeruju da ustraju u vjeri, onima koji misle da vjeruju da stvarno povjeruju.

A, posebice bismo trebali moliti za one koji ni jednima ni drugima ne vjeruju, jer oni tek trebaju povjerovati u ljude, u sebe, pa će i do vjere u Boga doći.

Da biste komentirali, prijavite se.